Mislim se da li da uopće pišem, kad nemam baš bog zna što lijepo za reći, ali ipak hoću. Meni se stvarno stegne srce na pomisao da se bebu od nekoliko mjeseci uči da pola sata mirno sjedi.
Roza, mislim da pristupaš odgoju iz pozicije straha. Uglavnom si motivirana time da ne želiš da ti jednog dana dijete ispadne na ovaj ili onaj način loše. Nije prvi put da to primjećujem, pa evo, sad sam odlučila nešto i napisati, jer mi se čini da to poprilično daje ton tvom odgoju. Iz mog iskustva, kad djelujemo iz straha, donosimo loše odluke, biramo krive pristupe i propuštamo vidjeti bitne stvari i staviti na njih naglasak. To je iz iskustva mojih pogrešaka s našom djecom, pa onda onih moga muža, pa onda i mog promatranja roditeljevanja ljudi oko mene.
Razumijem da nisi ti tema, i naravno da ne očekujem da ikome podnosiš račune, ali ja sam imala potrebu to napisati, a i tiče se teme. Mislim da je slušanje bez pogovora potpuno nebitna stvaka, odnosno da je promašeno to postaviti kao jedan od odgojnih prioriteta. Slušanje u bitnim stvarima proizlazi iz prisnog odnosa roditelja i djece i iz toga da se roditelj postavlja kao onaj koji vodi i uči, a u nebitnim stvarima je nebitno slušaju li bez pogovora. Zašto i bi, imaju svoje pametne glave i neka misle njima i neka vode dijalog s nama odraslima.
Napominjem još, iako je poslušnost jako nisko na mojoj osobnoj ljestvici odgojnih ciljeva, djeca mi izvrsno funkcioniraju u vrtiću i školi - miljama su daleko od raspuštenosti. Ovo pišem da se ne bi zaključilo da su to djeca oko koje se titra i koja zahtijevaju posebne tretmane koje im samo mama može pružiti. Naprotiv, rekla bih da su vrijedni i doprinoseći članovi zajednice , a to kažu i drugi odrasli uključeni u njihov odgoj.