Citiraj cherry prvotno napisa Vidi poruku
RozaGroza, oprosti ako pomalo dociram, nije zlobno
naime, meni je simpatično što ti misliš kako ga navikavaš da te sluša i da te će on tebe od sada pa nadalje uvijek slušati
bez pogovora
možda se ja samo tako tješim, ali mene uvijek zabrine kad me sin krene slušati i onako, previše mi se pokoravati
tu mi uvijek nešto smrdi; i zaista, ispadne da nešto kompenzira, tipa da se osjeća krivim ili slično

da se razumijemo, ja sam poprilično dosljedna i stroga, ne dam se izmanipulirati, nema tog plača i bacanja po podu zbog kojeg ću ja promijeniti mišljenje (nekad sam i pretvrda, ali se učim, odnosno, moja mala, šarmantna kći mi daje lekcije)
i zaista, pitam se, kako jednom djetetu treba 10 'ne' i umjereni ispad bijesa da posluša, a drugo reagira na prvu...
trening, narav-moja, njihova, stav, ton glasa...
fakat nemam pojma
inače do 1. godine mog sina sam mislila da sve znam

Sa ovim se slažem.
RozaGroza, ne zamjeri, ja ću ti još reći nešto u glavu, u najboljoj namjeri.
Stara, griješiš. Fakat.
Treba stavit granice, odgojit, svašta treba, al počela si prerano, i istinaje što kažu cure o odgoju iz straha - iz krivog motiva. Da ispraviš SVOJE djetinjstvo. Mislim da će biti puno prilike da ne daš da se tetovira, da pljuje druge, da bježi iz škole, krade čokoladu, ili lomi lutke i čupa drugu djecu u parku, i popet će ti se na vrh glave i odgoj i ne i strogoća - a sve ćeš to morati.
Ako si počela sad - potrošit ćeš se i dok bude vrijeme za strogoću bit ćeš spržena, i eto ti belaja.
Cijela ideja tog odgoja - učinit ću pravo, kako treba, neću griješiti je zapravo tako lišena života i istine, da je prava šteta da u tom ustraješ.
Kao osoba sklona upravo tome, dakle pišem iz svog iskustva, mogu ti reći da je odgoj djeteta puno jednostavniji... ili teži...kako gledaš... od te ideologije.
Obitelji su najsretnije kad su odrasli zadovoljni sobom, mirni sa svojom prošlošću i situacijom, kad se živi kako se živi, i kad se dijete jednostavno kroz dnevni život provlači, putem bivajući i dijete koje jest, pa se ceri kao ludo brašnu ili nekoj lutki, ali isto tako i učeći kako se biva odrasli, ili odrasliji.
Nemoj izmišljati ni život, ni bebu, ni sebe, ni novu, sretniju obitelj koju ćeš stvoriti time da izbjegneš greške svojih roditelja.
Živi iz svog srca, svoj život.
Premotaj bebu kad je vrijeme, i onda je pomazi, ako cendra dok režeš luk - probaj je s vremenom naučiti da je nećeš odmah dignuti - jer je važno da dijete nauči poštivati vrijeme svojih roditelja, ali opet - ako je bebi baš žuta minuta, pa digni na par minuta.
Nek čeka dok si na zahodu, a kad imaš vrijeme za nju - mazi je, škakljaj, pokazuj joj medu. Kad se zabavi sama - čitaj časopis. I tako iz dana u dan.
Tvoj ritam života će ti dati sve prilike da naučiš dijete sve što treba, samo reagiraj iz srca, iz prilike, trenutka, i s dubokim uvjerenjem da sve što treba da znamo naučili smo još u vrtiću - dijeli, nasmij se, ne tuci se, strpi se... i peri ruke. Ne možeš sada spriječiti pubertetski bunt. Nema šanse. Kao da špricaš jabuku s idejom da ćeš zaštititi te jabuke kroz deset godina. Jok, to se radi svake godine.

I ne, ništa ti ne može garantirati da će život, dijete, brak dobro uspjeti. Možeš dati sve od sebe, ali ipak je tu puno faktora kojima nisi nadređena. I isto tako to što sad beba u čudu gleda tvoje ne, pa prestane raditi što radi ne znači da se nećeš morati mučiti, sukobljavati, prkositi s djetetom... dapače - kao što su cure rekle - svi ti sukobi, prkosi, buntovi, sve su to znakovi kojim nam to jedinstveno biće daje na znanje tko je, koje su njezine granice, potrebe, snovi.

I ako sve ustrojiš u terminima slijepe poslušnosti i divlje ideje da je roditelj uvijek u pravu - napravit ćeš ili slomljeno dijete (znam jednu takvu odraslu osobu koju su odgajali tako da ne smije imati tantrum, da ne smije plakati na javnom mjestu, ne smije željeti, misliti svoje...) ili ćeš imati najgoreg bundžiju u kvartu... hm... ili najdivnije dijete na svijetu, kad smo kod toga. Sve je moguće. Ali nema garancije.

Srce srcu ti je bolje. Da dijete pokaže svoje srce - koje se prkosi, buni, riče... i onda ti svoje - pa makar i rikalo i plakalo i sve... ali onda imaš kontakt, i mogućnost živjet odnos s djetetom. Djeca slušaju kad vide da smo autentični, dobronamjerni, pošteni i da ih uvažavamo. Čak ni ne moramo biti savršeni.

I usput budi rečeno - nema ti boljeg autoriteta nego kad dijete vidi da je roditelj nasmijan, sretan i zadovoljan - idu za njim kao pačići i sve bi radili da i njih dopadne to sunce dobrog raspoloženja. Još da je samo duha i snage da smo uvijek takvi - pa bi odgoj bio pjesma. Ali nismo. Pa će dijete s vremenom podivljati jer mu naređuješ da spremi sobu užurbanim glasom (jedinim koji imaš u danoj situaciji), pa ćeš i ti još više pobjesniti, i s vremenom ćete naučiti jedno drugo što pali, a što ne. I da nekad usprkos svoj ljubavi bivamo grubi jedno prema drugome... svašta.

I vidjet ćeš da neke tvoje koncepcije o životu nisu baš savršene, i da se može biti dobar i sretan i ako napraviš suprotno... neke stvari dijete neće htjeti ni moći onako kako si zamislila. I to može biti najbolja stvar na svijetu.

Evo jedan tako dobar video na temu

http://hr.opusdei.org/art.php?p=36017