Citiraj Anemona prvotno napisa Vidi poruku
Primjetila sam da moje dijete jako preslikava moje osjećaje, ili nekakvu općenitu atmosferu. Tako da uvijek kad krene nekakvo nemoguće razdoblje, prvo krenem od sebe da vidim gdje i kako sam se pogrešno postavila i time automatski "neutraliziram" njega.
Kad je atmosfera normalna i kad sam ja normalna, smirena, jasna,... dijete surađuje bez apsolutno ikakvih problema.

To je jedan od razloga zašto se "bojim" imati drugo dijete. Bojim se neispavanosti, nervoze,... bojim se "sebe".
Upravo tako i kod nas... Ajme, kad se sjetim očaja kada je odlučila da joj neke stvari više nisu tako fine. I što ću sad, dijete će biti gladno, pa ne može jesti samo mileram... bila sam u totalnoj panici, pa zini, pa moraš jesti, pa prestani se igrati, gledaj ovamo..., a ona jadnica bi mi najradije zabila žlicu u oko i doviđenja.
I kada sam shvatila da sigurno neće silom jesti, počela sam se domišljati što i kako napraviti da joj bude fino. I sad, moje dijete sjajno jede, od prosa preko pastrve do listova korabe.
Isto tako, kada sam nervozna, onda mi sve smeta, pa sam znala biti netrepeljiva, čak prema njoj. I onda osjetim taj unutarnji nemir, udahnem i pomislim, ona to nije zaslužila. Njoj se ne može ništa objasniti, mamu živcira taj i taj pa je takva..., ako želiš da dobro funkcionira, udahni duboko i budi ok sa svojim djetetom, ako ne možeš, ispuši se negdje, ali kad za to bude prilika.

Evo, upast ću u zamku i još jednom komentirati Rozinu situaciju.
Roza, ja te razumijem (kao i sve forumašice koje su komentirale, vjerujem), no ja sam u drugačijoj situaciji.
Naime, mogu zaključiti da roditelji djetetu mogu napraviti priličan za*eb u životu. Evo, ja se uopće ne mogu sjetiti da se moja teta koja me odgojila ikada igrala sa mnom (sjećam se jednog Čovječe ne ljuti se). Uvijek me je svugdje sa sobom vodila, dopuštala mi da rezuckam mrkvu, miksam kolače, pomagala mi oko zadaće - više se ne mogu sjetiti, ali nikada se sa mnom nije igrala - ono, pjevala, glupirala, loptala. Kada sam joj jednom to prigovorila, rekla mi je kako nije imala vremena što nije točno jer je baka tada i kuhala, i pospremila i sa mnom se igrala, ali to su bile sjedilačke igre kartanja, čitanja priča (o ta moja baka, da je barem živa).
Ni mama ni tata se sa mnom nikada nisu igrali iako nisam odrastala s njima. Mama me učila heklati, peglati, vodila me svugdje sa sobom kada bih bila kod njih, dopuštala mi da čistim svinjac, perem crijeva kod svinjokolje, tata mi je pokazivao kako izraditi predmete od drva u svom verštetu, ali se nikada sa mnom nisu glupirali, loptali, pjevali, skakali, igrali bebama... ili se ja ne mogu sjetiti. Ne znam, možda bih bila dobar materijal za nekog psihologa jer tko zna što je negdje duboko
I sad ja u strahu da moje dijete za 20, 30 godina ne proživljava svaki dan ista preispitivanja ne trošim ni jedan trenutak na sebe, na neke stvari koje bi mene zadovoljile, koje su mi potrebne jer se želim igrati sa svojim djetetom svaki slobodni trenutak. Ona je sa mnom 24 sata, sve radi sa mnom, a kada ne radimo ništa, onda se igramo, čitamo slikovnice, pjevamo, plešemo, škakljamo, šetamo, ljuljamo...
Ponekada imam grižnju savjesti kada ode s bakom i dedom ili MM-em pa si mislim, što sad radi, gnjave li ju pred drugima glupim pitanjima (ajde ovo, ajde ono...) ili se šetaju i mule...
Ne smijem ni zamisliti što će biti kada počnem raditi (u dubini duše molim Boga da nađem nešto sitno što bi mi oduzimalo malo vremena, a budžetu pridonjelo tek toliko da preživimo).

No, važno je samo biti svoj. Naravno, dati djeci što više možeš, ali mi sami i naš život je njima najbolji primjer. Ja znam da postoji mogućnost da će moje dijete kopati nos jer i ja to radim pa se trudim to ne raditi pred njom, ali isto tako znam da će biti pažljiva i nježna osoba kao MM pa se ne brinem za njezinu vječnost.

TEbe sam ovdje na forumu doživjela kao pozitivnu, temperamentu, svestranu, pametnu, vrijednu, otkačenu i strpljivu osobu i mislim da je to Špiri sasvim dovoljno.