Pa jednostavno, da me sluša. Npr. kad mu rečem da nešto prestane raditi (što smatram da je loše) da prestane - bez da moram pet puta reči, i ne duri se i ne buni protiv mene, nego da se skulira, prihvati da sam ipak ja mama, i koliko god to bilo "out" reči, ja sam ta koja određuje večinu pravila i da sigurno ne govorim nešto iz razloga da ga maltertiram nego jer je to stvarno najbolje u određenoj situaciji.
Kad govorim o slušanju roditelja, to slušanje na koje mislim je NEMOGUČE bez apsolutne međusobne ljubavi, povjerenja i poštovanja. Ja želim postiči to da me djete iz ljubavi sluša a ne iz straha.
Ali, iako mi je jako važno imat ovakav odnos sa djetetom, jednako mi je važno i ona druga strana medalje, a to je igranje i ludovanje i maženje...jedno bez drugog ne ide. Jer ako djete nije zadovoljeno u svim pogledima onda ono niti ne može željet bit poslušno, jer je nezadovoljno i automatski postaje buntovno! A ako ono ima sve što mu treba, i zadovoljene sve njegove potrebe, onda mu nije ni problem poslušat mamu, jer od mame dobija toliko da i on želi njoj nešto dati, a to je poslušnost. Ako me kontate, nisam ja baš nešto vična ko Ifi u objašnjavanju svega toga.