Citiraj Ifigenija prvotno napisa Vidi poruku
I zapravo i mi trebamo učiti od njih. Zaigrati se u trenu, otići za leptirom, uživati u tenisicama... nasmijati se, pokazati da smo tužni i zatražiti da ludilo života stane, a da mi osjetimo blizinu s nekim, makar to znači da zajedno plačemo...

Disciplina je samo okvir, bitno je između redaka.
Ovo je toliko točno.
Nastupilo je toliko olakšanje kad sam shvatila da nema ničeg lošeg ako krenemo npr. po kruh i umjesto da se to obavi (kako čovjek očekuje) za 5 minuta, mi to obavimo za 105 minuta.
Kad lijepo krenemo, pa dijete poželi u park, pa do potočića, pa zastati i pogledati cvijet, pa se diviti velikom kamenu, pasjem dreku na putu,...
Zato uvijek ostavim vremena za takve stvari.
Meni je toliko ljepše druženje s djetetom od kad nemam očekivanja, nego samo sitne osnovne ciljeve koje želiš da su obavljeni do kraja dana.

Imam i primjer od neki dan, nekome možda totalno pogrešan pristup, meni odličan.
Sretnem u dućanu prijateljicu, i ona se čudi kako moje dijete mirno sjedi u dućanskim kolicima, a ja obavljam kupnju, on ne traži ništa.
A kod nas je to tako jednostavno riješeno.
U običnoj kupnji ne traži ništa, jer nije ljubitelj slatkog. Ja mu ponudim malu čokoladicu, ako želi super, ako ne opet dobro.
A u kupnju u veliki dućan (jednom na mjesec - gdje su i igračke) ako ga vodim, dogovorimo se da će si odabrati neku sitnicu.
Uđemo, nađemo za njega sitnicu (cca 20 kn) i on dalje sjedi i igra se.
Princip je bio od malena ako mu ne mogu kupiti sitnicu, ne želim ga voditi u dućan i mamiti silnim igračkama pred očima.
Nemam potrebu dresirati ga i navažati ispred igračaka, pa neka očeliči i nek zna da ne može ništa dobiti.
Ovako je miran, zna da će nešto dobiti, jer sam mu obećala, nema potrebu cviliti za svaku igračku da ju želi,...