Citiraj RozaGroza prvotno napisa Vidi poruku
Sa vašim stavovima izgleda kao da djete uopče ne treba odgajati jer če ionako sve bit kako bude. A to da se djete buni samo onda kad smo nepravedni - HELLO pa što je sa pobunom kad želim da složi svoju razbacanu robu ili igračke a on to ne želi? Nema tu nikakve nepravde, sam si je napravio nered i sam si ga ima složit - ali djete se svejedno buni. Buni se protiv kelja, radije bi čokoladu, buni se protiv učenja radije bi igru...itd.
Ja ni slučajno nisam ovako nešto rekla, a ni drugi. Nisu jedine opcije strogoća i raspašoj (da ne kažem nemar). Djeci treba vodstvo, to je neupitno.
Nadalje, ja nisam rekla da se djeca bune samo ako smo mi nepravedni. Kad sam rekla "nemogući", mislila sam na one momente kad osjetiš da nešto stvarno ne ide po dobrom, generalno.
A što se razbacane sobe tiče, možeš tražit da bude sređena odmah i bez pogovora.
Možeš odlučit poslušat kakav plan dijete ima s tom sobom, možda je savim razuman i nema razloga da bude baš kako si ti zamislio, jer je to njegovo jednako dobro, ili bolje.
Možeš malo pažljivije poslušat, pa recimo saznat da kad se nađe pred razbacanom sobom, a ti mu kažeš: sredi je, on se osjeća sasvim nemoćno, kao da se bori s vulkanom. Pa možeš zaključit da ga zapravo treba malo pažljivije naučiti kako se soba sređujem jer ako je tebi jasno, ne znači da je njemu, i on to zapravo ne zna, iako se čini lako. Pa onda uložiš malo više truda (pazi, TRUDA, a ne lako ćemo i sve ja haj haj i bajno i cvrkutavo) i savladaš nekako s djetetom tu sobu, aktivno, tako da si ga slušao, razumio, shvatio da ti je početna postavka da je nemoguće derište koje hitno treba dovest u red poprilično plitka i manjkava, i na kraju ga nečemu naučio. Onda drugi put on i zna šta bi s tom sobom, ali mu se brate baš i ne da, i prijatelji su tu, pa kažeš: ok, ali onda sutra ujutro, i zovi ako zapneš. Onda otkriješ da njemu i nije uvijek na umu izbjegavanje obaveza (iako ponekad nesumnjivo jest), jer se ujutro sjeti obećanja, ili spremno prihvati obavezu nakon što ga podsjetiš. I tako, malo naprijed, malo nazad, soba nije uvijek uredna, ali učimo se, i uz to smo, kako je ono bilo: bliži i sretniji. Umjesto da ne znamo da nam se dijete pred neurednom sobom osjeća kao da je sam pred vulkanom, i da zato šizi, odugovlači, izbjegava, jer mu je nešto tu grozno što ne zna imenovati, a grozno mu je zapravo naše očekivanje koje prelazi njegove trenutne mogućnosti. A mi nismo ni primijetili, jer smo bili o tako pravednički strogi.
Eto, to su neki mali prizori iz našeg doma.