nisam taj tip od poroda valjda. kao niti od trudnoće.
od djece - jesam.
a bože moj, različiti smo. ja ne volim da me boli.
znam da je to veliki događaj u životu žene, rođenje djeteta, ali kad je to dijete takvo čudo, ja ne mogu uopće vidjeti važnost poroda. hm, glupo zvuči, ali nadam se da me razumijete.
vjerojatno - ne, jer je to dijametralno suprotno priči o ženskoj snazi itd, ali - tako je kako je. već sam tri godine na ovom forumu i svašta sam o toj temi pročitala, al me nije uspjela zainteresirati u smislu te snage i vjere u tijelo itd.
možda bih da rađam treće dijete odbila neke
intervencije, možda ne bih - jednostavno, nije mi to toliko važno. brijanje, klistir, pa čak i epiziotomija, ništa to nisam nešto pamtila pretjerano.
pamtila sam zadnje trudove (uffff), izgon koji mi je ostao u lijepom sjećanju i predivne prve trenutke s bebom.
drugi porod je bio s epiduralnom pa neću previše o tome, razumijete me, valjda
e da, meni je npr. strašno bitan bio rooming-in, da sam cijelo vrijeme s bebom.
oboje su bili 24/7 na cici da ne moram hodat jer su šavovi ipak zatezali, i to mi je predivno.