TEŠKI METALI
Utjecaj olova, kadijuma i žive je pomalo zapostavljena tema. Prema istraživanjima autora upravo oni igraju veliku ulogu kod pacijentica koje se bore sterilitetom. Višegodišnje iskustvo sa DMPS ( koji mobilizira deponirane teške metale iz tijela) govori o povezanosti teških metala u tijelu i tzv. Idiopatske neplodnosti.
Teški metali potiču najviše iz hrane ili zagađene okoline. Ti toksini se najčešće odlažu u centralnom živčanom sistemu, u kostima, pankreasu, bubrezima i jetri. Već je odavno poznato da teški metali koče rad encima u jetri i tako stvaraju ireverzibilnu štetu. Ovisno o vremenu, količini i vrsti toksina, mogu se stvoriti razne poteškoće koje se mogu pogoršati ako netko ima manjak cinka i selena u tijelu.

Olovo
Olovo se dovodi u vezu s otežanim zatrudnjivanjem i sterilitetom. Po nekim istraživanjima je čak 10-15% žena ima veliku razinu olova u tijelu.
Primjer iz južne Italije govori o ženama koje su sa većom razinom olova u krvi bile sklone spontanim pobačajima, uranjenim porodima, rađanjem mrtvog djeta, malforacijama u rastu kao i ostalim malforacijama djeteta.
Poznato je da se olovo absorbira preko probavnog trakta ali i kroz udisanje te da ono ide u u placentu, što šteti nerođenom djetetu. Prema istraživanjima je koncentracija olova u placenti i plodnoj vodi puno veća nego u majčinoj krvi. Olovo se odlaže u organima djeteta (jetra, bubrezi, mozak, kosti).
Eksperimenti sa životinjama (štakori) pokazuje da injiciranje olova trudnim ženkama (ovisno o stadiju gravidnosti) izaziva malformacije ili kasnije dolazi do odumiranja ploda i spontanih pobačaja. Isto tako je nakon okota dolazilo do smetnji u ciklusu.
Olovo koje se daje u ranoj trudnoci može izazvati i masivne neurološke i endokrinološke smetnje. U pokusima sa životinjama je dolazilo do smetnji u ciklusu, tj. ženkama u pubertetu su nedostajali estrogenski receptori, zbog čega je dolazilo do krvarenja i steriliteta. Kod tih ženki je dolazilo do ovarialnih cista i povlaženja žutog tijela. Isto tako je utvrđena šteta na primarnim folikularnim ćelijama, što je dovodilo do izostanka menstruacije. Ta oboljenja su mogla biti izliječena tek nakon detoksizacije, tj. prekida substituiranja olova.
Daljnji pokusi na štakorima – znanstvenici su štakorima davali olovo preko vode i to u raznim koncentracijama. Nakon trideset dana se koncentracija olova u odnosu na kontrolnu grupu (oni bez olova) u kostima povećala čak za 200 puta, u mozgu za 40 puta, u testisima i jajnicima za dva puta. Čak i ako se radilo o 'tolerantnim' vrijednostima olova, vrijednosti prolaktina i LH hormona u serumu su bili sinjifikantno niski, tako da se toksični efekt kroz olovo mogao direktno povezati s radom između hipotalamusa i hipofize.
Kod mužjaka štakora se izmjena između hipofize i štitnjače nije posebno promijenila, ali su se zato mogle uočiti promjene kod ženki. Došlo je do povećanja težine u štitnjači, kao i do povišenih THS i T4 vrijednosti.
Čak i niske vrijednosti olova u krvi su dovodile do imunoloških promjena i do promjena količine T-limfocita.