Na žalost, i ja sam se našla u ovoj skupini. Naša kriza traje već dosta dugo, već dugo ja vidim da on nije isti čovjek i da me ne voli više. Probala sam spasiti brak, pobuditi kod njega osjećaje prema meni, ali nije uspjelo. Na kraju mi je sve priznao i otišao u stan kod roditelja. Već više od dva mjeseca ne živimo zajedno. Ne bih htjela iznositi detalje, jer to je ipak naša priča.
Ja se na dane osjećam dobro, a na dane mislim da će mi srce puknuti. Ne želim ga ovakvog, i znam da je sve gotovo, ali imali smo lijepi život, pet godina veze, šest godina braka, imamo sina od četiri godine i ne možemo reći da nam nije bilo lijepo. Prije braka živjeli smo godinu dana skupa, dijete nam se nije dogodilo, planirali smo ga, financijski nam ništa nije falilo, ali valjda ima ljudi koji ne vole kolotečinu i vole imati leptiriće u trbuhu.
Još nismo pokrenuli rastavu, dogovorili smo se da ćemo to napraviti nakon Nove Godine. Meni on nedostaje kao prijatelj, navikla sam da ga uvijek mogu nazvati, da mogu o svemu s njim pričati, osjećam jednu veliku prazninu i tugu, ali znam da će vrijeme sve izliječiti.
Imam prekrasnog četvorogodišnjaka, i on ga jako voli i mali je za sad sve dobro prihvatio. Imam dobar posao i mogu se brinuti za sebe i dijete. Valjda to tako mora biti u životu. Treba prihvatiti promjene i živjeti s njima. Evo, htjela sam moje iskustvo podijeliti s vama i nadam se da ćemo jedna drugoj biti podrška.