Znam da mora proći vrijeme i da moram to preboliti. Nastojim odlaziti među ljude, bili smo jučer na dječjem rođendanu, danas na koncertu Zagrebačkih mališana i popodne kod moje prijateljice koja ima troje djece. Borna je dobro, veseli je, tete u vrtiću kažu da ne vide nikakvu promjenu. Dosta je vezan sad uz mene, spava sa mnom u krevetu, ali mislim da je to normalno. Ja normalno radim i družim se sa prijateljicama. Apetiti mi je oslabio, ali prisiljavam se jesti.
Borna nekad ima dosta pitanja i ja i moj bivši mu nastojimo sve lijepo objasniti. Kažemo mu da se sada volimo kao prijatelji, da se ne volimo više kao muž i žena, ali da ćemo uvijek biti njegovi mama i tata i da ćemo se brinuti za njega. Meni nekad dođe teško kad me pita zašto tata ne spava ovdje kad je lani spavao i kad me pita mama kad ćeš mi roditi bracu ili seku. Nekad mi dođu suze i pred njim, ali psihologica mi je rekla da je to normalno i da kažem svom djetetu da sam i ja tužna zbog nove situacije, ali da je mama odrasla i da će se pobrinuti sama za sebe.
Za blagdane idemo kod moje obitelji i mislim da je to dobro i za mene i za njega. Moja sestra ima klince s kojima će se Borna igrati, a meni će biti lakše u krugu ljudi koje najviše volim. Moja obitelj nije u Zagrebu i to mi nekad jako fali.
Ja sam po prirodi veliki borac i stalno govorim sebi: što nas ne uništi, to nas ojača.