Da li se i vaša djeca ponašaju ovako?

[nela08]

Za mene to jest faza, ali ne faza koju treba pustiti da "prođe", to je za mene način na koji ispoljavaju svoju ljutnju, jer ne znaju reći "Slušaj mama danas mi je težak dan", poslije prođe bacanje, jer su veći, ali se ljute na druge načine.
Mišljenja sam, sad to je moje mišljenje, da ako ne pomognemo djeci da se nose s ljutnjom, tantrum koji je nekad bio faza bacanja može prijeći poslije u fazu lupanja vratima, odlaženja od kuće i sl.

Kad nastupi tantrum mislim da djetetu treba jasno dati do znanja "tu sam" i pomoći mu da se kontrolira, da se smiri.
Ignoriranje opravdavam, ali ne u svim slučajevima tantruma, treba dobro znati kada ignorirati, a kada ne.

No ponavljam, ovo je moje mišljenje, ja ga samo javno govorim, ne kažem da je pravilno.
Činjenica jest da mi ljutnje i tantruma uopće nemamo.

Recimo danas smo bili na plaži i tako se lijepo igrala s djecom. Znala sam da olako neće otići od djece.
Par puta sam joj doviknula da uskoro moramo krenuti kući, riječ uskoro bila je naglašena, što je ona zapečatila snažnim "NEĆU".
Kad je došlo to vrijeme izvadila sam bombone iz torbe i kazala, onako usputno, da sjedne u kolica kako bi joj mogla obrisati ruke i dati bombon.
Rijetko dobije bombon pa mu se uvijek veseli. Sjela je bez pogovora, a ja sam ostvarila obećano. Putem sam joj pričala o moru i brodovima da bi je zainteresirala.
Znači lijepo je bilo s djecom, ali lijepo je bilo i s mamom poslije pričati o moru i velikim valovima, itd...

Recimo ona nikad i ne vrišti, ali zaista nikad, jer na prvo vrištanja ja je nisam čula i ponavljala sam da je ne čujem kad vrišti i da mi mora lijepo reći.
Sjećam se bilo je to "mama daj brod" koji nije bio za diranje, ali sam ga dala, jer tada mi je bilo važno da shvati da mama ne čuje kad vrišti, a kad lijepo pričamo da ću je čuti i da ćemo razgovarati.
Super sada komuniciramo i na toj razini.

Naravno da svi koji imamo dijecu s tantrumima, više ili manje čestim, im nastojimo pomoći najbolje kako znamo, upravo je to i tema ove teme.

Iz iskustva se polako skuži kakva reakcija je najprimjerenija, ja npr. E nikad ne ignoriram u potpunosti, ali kad vidim da će biti još teže ako ju pokušam primiti onda joj samo mirno objašnjavam upravo to šta i ti kažeš, da ju ne razumijem dok vrišti, da ne znam tako što hoće, da mi mora lijepo reći, da je mama tu i da dođe do mene dok će to htjeti.....

Evo jučer smo imali slučaj, nakon nekih mjesec dana mira i to baš na javnom mjestu, na predstavi povodom Svetog Nikole, među hrpom ljudi i djece, moje je bilo najglasnije i najsretnije,a onda i najnesretnije. Cijelo vrijeme je htjela na pozornicu, pa je dobar dio vremena tamo i bila (bilo je još par djece) a onda kad su nam rekli da smeta i trebalo ju je maknuti, poludila je .......ma totalno. Bacala se po podu ko da ju netko otima, ma prestrašno i tada ne bi pomogli ni svi bomboni svijeta!!! U svakom slučaju nekako sam ju odnijela na stranu i jedva obukla jaknu dok se ona derala i nije čula ni riječ od onog šta sam joj pričala. Da smo bili doma, pustila bi ju malo na podu, smirila bi se i došla bi do mene, ovako to nisam mogla pa je sve skupa izgledalo sigurno strašno.
U svakom slučaju, draga moja Pepita, teorija je jedno, a praksa nešta sasvim drugo, sve ovo šta si napisala je OK, ali ako tvoje dijete dođe u tu fazu, vidjet ćeš i sama. Ja sam inače stvarno strpljiva osoba, (radim u školi, hehe) i nastojim se "obrazovati" po pitanju djece u svim temama, pa opet u neke dane i situacije, stvarno ne znam šta bi i kako postupiti, tako da ova vaša situacija bi nama bila također uobičajna, ali u one dobre dane i ne bi to istakla kao nikakav problem, s tim šta moje dijete sjeda u kolica bez bombona, nego se samo dogovorimo da idemo negdje drugdje, npr. kući vidjeti našeg psa ili bacati kamenčiće u vodu.....kažem u one dobre dane koji su ipak u većini, a u one druge......

[Pepita]

Ma definitivno se slažem, praksa je ipak nešto drugo.
Na dane mi bude teško i samu sebe slušati i gledati, bude mi tijesno u vlastitoj koži i naravno da je onda teško i s njom, makar bila super.
Često čujem priče da su tantrumi samo faze, da će proći, da ne treba obadavati i sl.
Ja sam samo mišljenja da u takvoj fazi treba djetetu dati doznanja "tu je mama, razumijem da si ljut"...i svakako ih izbjegavati.
Za poručiti djetetu "tu je mama" ne treba birati dani ni učestalost tantruma ili ne, jednostavno mama je uvijek tu.

Moja Laura ima dvije godine, nisam sigurna da ćemo proći klasičnu fazu tantruma. Naučila je komunicirati na drugi način...a i pojave li se, pošto ih više manje sva djeca prođu, znam kako ću ih ugasiti.
Ona je moje dijete, poznam je bolje od ikog...

[klaudija]

Nama je danas dan D.. ustvari već par dana.. Čim nešto ne dobije slijedi plač, vriska i divljanje, pa nakon par minuta dolazi do mene i grli me, ZAHTIJEVA da i ja nju zagrlim.. Danas sam i ja imala ispade bijesa (tantrumašica?), pa je MM jadan nadrapao jer je donio krivi gris iz dučana ..

Moram priznati da su se Sarini ispadi jako prorijedili i skratili, vrlo često zaboravim da ih i imamo.. Sjećam se jednog jedinog slučaja kad smo imali neugodu u dučanu (rijetko ju vodimo sa sobom). MM-u je bilo neugodno, meni ne jer mi je to bilo normalno.. S nije htjela skinuti sa sebe haljinicu koju smo joj probavali, pa je počeo plač,vika dreka, skoro pa i valjanje po podu, teta prodavačica nas je čudno gledala .. Ne sjećam se kako smo to riješili.. vjerojatno čokoladom

Inače je jako dobra i razumna i snjom se može jako lijepo razgovarati, pazi na svoju seku, voli mi pomagati.. ma moja S je super, tako da kad dođu te fazice tješim se da će brzo i proći.. moraju se i oni negdje ispucati..

[Pepita]

Joj ja mrzim te poglede sa strane, kao da se događa ne znam što. Tu gdje ja živim pogledavaju i za manje gluposti, kamoli za prave tantrume
...poglede mogu tolerirati, ali komentare ili sugestije što bi trebala napraviti definitivno NE!
Jednom sam prolazila kad je pored mene malena curica započela svoj tantrum, roditelji su pokušavali smiriti je, ali nije išlo, otac je jadan pogledavao na sve strane, a ljudi su se zgražali.
Prišla sam curici i kazala joj da ima jako lijepe cipelice, curica se zaustavila, okrenula prema ocu i zagrlila ga (zasramila se nepoznate osobe), a otac mi je zahvaljivao na pomoći.
Možda nije bilo ispravno skretati pozornost curici, ali u svakom slučaju, drago mi je što se otac zahvalio i što mu se na licu vidjelo olakšanje.

[lasada]

Ja sam lijepo nazvala centar za obitelj i popričala sa ženom koja je defektolog i psiholog. Jer nisam više znala što da radim i kako da reagiram.
Sada kad mi L radi svakojake ispade i ine stvari da se i ja ovdje ne ponavljam ponavljam si strpljivo ; "ONA JE SAMO DIJETE"
I pomaže mi da prebrodim sve te faze ili što to već jest.
Sve vas podržavam i držim nam fige da se stvari poprave

[klaudija]

Moram priznati da mi je puno lakše kada ovdje vidim da ima roditelja koji se trude pomoći svojoj djeci, da nisam sama.. ljudi oko mene takve stvari rješavaju batinama jer su djeca zločesta, a ja to ne želim, tako da zapravo imam jako malo ljudi s kojima mogu razgovarati o takvim ponašanjima i načinu kako riješiti raznorazne situacije..

Danas smo opet imali šizu jer nije dobila sok (ne volim da ga pije zbog zubića, itd. pa joj uvijek nudim vodu).. Derala se i režala na svom krevetu dobrih pola sata.. došla sam ju pitati je li se smirila da porazgovaramo, na što mi je odgovorila "pusti me da još malo plačem" ..

Kad se napokon smirila, zaigrala se sa sekom malo, nakon nekoliko minuta me došla pitati kad idemo kod tete.. Pitam ja da li želi spavati kod nje, a kaže ona "ne, nego da mogu piti sok"
Pravilo je da se sok pije samo kad imamo goste ili kad idemo u goste..
Uspjeli smo i mirno obaviti razgovor o soku, zubićima, bakterijama, Gricu i Grecu, itd itd..


Zaista treba imati snage i jake živce za ostati miran, nekad mi to nikako ne uspijeva, ali ipak je više situacija kada ostanem pribrana i nekako to razumno rješimo i nastavimo dalje.. do sljedeće šize..

[SikaPika]

"ONA JE SAMO DIJETE"

E baš to!

Pepita, istina, prošlo je dva tjedna od mog posljednjeg posta, no vidim da si me citirala pa ću objasniti.
Maša se tada tako ponašala zato jer je bila premorena i gladna. Od umora nije mogla jesti, a onda od gladi i umora se nije mogla smiriti. Već smo bili u krevetu i nije bilo potrebe za skretanjem pažnje, mogla sam samo biti pored nje (nije se dala ni zagrliti) i čekati da se sama smiri. To je bilo tada i u ova dva tjedna se nije ponovilo. Zna biti umorna, ali tada samo cendra, no onda već oblačimo pidžamicu, liježemo u krevet i sve skupa kratko traje.

MIslim da se ovdje i brkaju pojmovi.
Mislim da je jedno tantrum - kada se dijete ne zna iz Bog te pita kojeg razloga u tom trenutku nositi sa svojim osjećajima, a drugo je kada neće kući s igrališta pa negoduje. Koliko znam, roditelji kod djetetovog tantruma često niti ne znaju što je bio okidač za takvo ponašanje.
Osim toga, neka su djeca sklona tantrumima, neka nisu. I tu sit gladnom ne vjeruje.
Ispravite me ako griješim.

Nikada ne bih ignorirala svoje dijete u takvim trenucima i svakako se slažem kada kažeš da djetetu treba pomoći.

[nela08]

MIslim da se ovdje i brkaju pojmovi.
Mislim da je jedno tantrum - kada se dijete ne zna iz Bog te pita kojeg razloga u tom trenutku nositi sa svojim osjećajima, a drugo je kada neće kući s igrališta pa negoduje. Koliko znam, roditelji kod djetetovog tantruma često niti ne znaju što je bio okidač za takvo ponašanje.
Osim toga, neka su djeca sklona tantrumima, neka nisu. I tu sit gladnom ne vjeruje.
Ispravite me ako griješim.

Nikada ne bih ignorirala svoje dijete u takvim trenucima i svakako se slažem kada kažeš da djetetu treba pomoći.

Tako je! Tantrum i negodovanje nemaju veze jedno s drugim i kao što sam već Pepiti napisala, tada ni svi bomboni svijeta ne bi pomogli. I ovo si dobro napisala, sit gladnom ne vjeruje! Na ovu temu možeš reći što i kako ćeš tek dok probaš. sve drugo su samo puste priče, ja bi ovako, ja znam sa svojim djetetom.....Ja apsolutno znam sa svojim djetetom, ali u takvim situacijama se ipak ponekad teško snaći.

[argentina]

evo i mene na zalost na ovu temu
malac 13,5 mj od prvog rockasa je postao mali divljak.
zahtjeva non stop nesto, a kad mu stvari nisu po volji urla, otima se, grize i sl.
sto je najgore ne mogu ga pustiti da place i urlice jer odmah povraca.
(nije to cesto cisto da se razumijemo, ali dodje mu s vremena na vrijeme)
uglavnom, naporno i nama i njemu.

ima tko neki pametan savjet? ovo povracanje me brine, to sto divlja ne smeta me, ali cim se emotivno uzruja cijeli obrok je vani.

[cvjetkica]

Moja curica od 19 mjeseci, inače divno, veselo, pametno dijete, voli pjevati, plesati, puno priča, motorički vrlo spretna, ali ponekad se ponaša kao dijete iz džungle. Odmah, nama šanse da ovo sve sročim u neki kratki post!!!
Od uvijek su njene reakcije na svaku promijenu bile burne, npr. na najednostavniji moj odlazak na wc, odmah bi počela vrištati i plakati i to kao dijete od mjesec dana pa na dalje. Dojila sam ju do 16 mjeseci starosti i bila s njom skoro pa nerazdvojna do godine dana kad sam počela raditi tako da sam nalazila načine da ju zabavim/vodim sa sobom čak i u wc/sve radim s njom u slingu itd.
U stvari ništa ona nije lako prihvaćala, mučile smo se s uspavljivanjem, s dohranom , s noćnim spavanjem.... ma sa svim, ali nakon što sam krenula raditi - radim u školi pa sam nekad jako dugo na poslu, a nekad vrlo kratko, tata nam radi u smjenama pa ju on često može čuvati, a do pred mjesec dana je uskakala baka kad smo i tata i ja na poslu u isto vrijeme.
Razlog zbog kojeg ovo pišem, su njene reakcije na neke stvari. Evo večerašnje uspavljivanje je izgledalo ovako: okupala sam ju i krenule smo u sobu oko 21.20, nije joj se baš spavalo pa smo pogledale igračke kako spavaju, lijepo ušle u sobu u kojoj je mrak, htjela sam ju malo nositi i nunati da ju uljuljkam, ali nije se dala nego traži u krevet. Lijepo joj kažem da sad mora ležati i spavati, sve razumije, lupi rukicom po madracu, spusti glavicu i kaže pava, mirovala je možda pola minute,ali nie mogla zaspati, onda počinje cviljuganje, cendranje, vučenje mene van iz kreveta, dozivanje tate, pa me je odvela u sobu po slikovnice i onda smo čitale jedno pola sata dozvala je tatu, pa smo se svi skupa igrali u krevetu i sve je bilo baš lijepo i veselo - mislim si sutra je nedjelja ne moramo se rano ustati pa dobro, nek se družimo i tako kasno. Onda je izvukla neku kapu iz ladice, stavljala si ju na glavu pa se igrala ku-kuc i smijala prekrasno veselo i samo od jednom pokazuje s tom kapom prema tati kao hoće da ju on uzme, ja dohvati kapu i dam ju tati,a ona počne histerisčno vrištati i plakati kao da joj se ne znam šta dogodilo i baci se na pod i udari glavom svom snagom. Naravno odmah sam skočila po nju, ali ne da se ona podić, vratim joj nesretnu kapu, ali ništa više ne vrijedi, baca se po podu, lupa me, vrišti i plače, sva se zacrvenila, morala sam ju dobro stisnuti da mi ne bi ispala iz ruku koliko je podivljala, uz to sam joj stvarno mirno govorila i mazila ju jer sam mislila da ju boli glava sad, ali ništa nije vrijedilo dok joj nisam strogim glasom rekal da prestane plakati. Na to je prestala i diže se i daje mi puse, grli me kao da mi govori mamice nemoj se ljutiti. Uglavnom , to je danas napravila, sa malo manje plače barem 3 puta i svako malo se dogodi nešta slično. Više ne znam kako bi reagirala na takvo ponašanje, jer se bojim kad će se i gdje baciti, da se ne ozlijedi i ne mogu joj nikako objasniti.
Ianče kad joj nešta nije po volji, uvijek su to neke sitnice kao loptica koju ne može dosegnuti ili slično, zna se počet lupati po glavi. Dok se smiri uvijek reagira tak da dođe do mene ili tae i počne nas ljubiti i grliti kao da se ispričava ili kao da misli da ju ne volimo dok je takva.....

Stvarno, me to brine, nekad mi dođe da i ja počnem vrištati od njenog vrištanja, a nekad bi najradije plakala jer se bojim da nešta nije u redu s njom..... Od uvijek slušam pitanja, pa šta joj je tak od jednom, a ja sam uvijek imala neku obranu - zubi, nije se naspavala, možda je gladna, vruće joj je....itd.
Da li se i vaša djeca tako ponašaju?

Moja djevojčica se slično ponaša. Sve teško prihvaća i neće nešto poslušati osim ako joj to nije jasno. Moram li reći da joj je rijetko kad što jasno iz prve. Često poživčani bez vidljivog razloga, lupa glavom u pod ili u što već stigne... Kad je takva, odvedem ju u sobu koju obavezno zamračim. Zagrlim ju, jer ju moram fizički savladavati dok se ne smiri. Prvo joj je jako dugo trebalo za smirivanje, sad kad uđemo u zamračenu prostoriju i kad ju zagrlim skoro se odmah smiri. Kod nje to pali. Prvo se mora smiriti, a onda joj objašnjenje ponovim i posluša kao da nikad ništa nije bilo.