Potaknuta temom koju je otvorila Amariya, i poznavajući nekoliko cura koje su se razvele nakon IVF-a i postignutog roditeljstva, otvaram ovu temu.

Dakle vi i vaš partner. Zajedno ste se suočili s dijagnozama, zajedno ste išli na postupke... Nježno vam je davao inekcije, držao vas za ruku nakon punkcije/transfera, zajedno ste tugovali zbog negativne bete... Možda svak na svoj način, ali bio je tu, uz vas.
Vaša kuća već je dugo prazna, imate jedno drugo, navikli ste jedno na drugo... Ali ipak želite svim srcem da dobijete dijete. Da dječji smijeh i plač prekinu i izbrišu desetljeće tišine.

I dogodi se, ostanete trudni... Zajedno se veselite, idete na uzv, gledate malo biće kako raste u vama, kupujete robicu, birate imena, mazi vam trbuh i svaki dan ponavlja kako će biti najbolji tata na svijetu.

I napokon jednoga dana vašu bebu ili bebe donesete kući. Nakon godina borbe i samoće, stiglo je vaše malo čudo, vaše dugo očekivano dijete. Sve se posložilo, sve je na svom mjestu, baš onako kako ste uvijek zamišljali da bi trebalo biti... ILI?

Drage IVF mame, da li je istina da se s dolaskom bebe mnoge stvari u odnosu/braku mijenjaju iz temelja? Mnogi parovi tvrde (pa tako i ja) da ih je neplodnost još više povezala i ojačala njihovu vezu. Što se onda dogodi da ponekad ipak sve krene "nizbrdo"? Postanu li mame previše zaokupljene djetetom/djecom? Boje li se oboje odgovornosti koje su tek postali svjesni? Promjena u životnim navikama?

Kako ste prebrodili prve dane roditeljstva - jeste li bili na sedmom nebu, ili ste se osjećali kao da ništa ne ide kako ste zamišljali?
Možemo li nešto učiniti da lakše (i mi i partneri) zakoračimo u svijet roditeljstva?
Svako iskustvo je dobrodošlo!