 |
|||
Ja se bas i ne mogu sloziti s tom opcepoznatom cinjenicom. Mislim da to iskaljivanje dobrim dijelom ima veze s karakterom djeteta i nasim karakterom i s uskladjenoscu ta dva, jelte, karaktera. Najteze mi je s djetetom koje ima slican karakter mom, jer u njemu se ogledaju moje prednosti i mane, pa nekako lakse dolazimo u konflikt, jer ja previse toga predmnijevam, kakti, iz vlastitog iskustva.*mamica* prvotno napisa
Posljednje uređivanje od marta : 09.10.2010. at 21:50 Razlog: mrzim tipfelere
Ja sam se naživcirala dok sam vas čitalaKamoli da sam na vašem mjestu... Držim vam fige!
Ma sve je to divno i krasno.... Cipele su samo primjer. Ako tebe ne smeta i ako si hodaš po spavaćoj sobi u cipelama, naravno da to moraš dopustiti i djetetu. Moja djeca su u tom pogledu ODGOJILA MENE - morala sam se sama ponašati upravo tako kako sam htjela da se oni ponašaju. Do treće godine gotovo da i nema drugog načina. Zapravo, netočno... NEMA drugog načina. Odgajaš primjerom. Riječi u toj dobi znače ništa.
Kasnije možeš primijeniti ono "razgovor kao s velikima".
A što se tiče pet pohvala na jednu kritiku, to si objesi mačku o rep. Ja sam to isto čula i čitala, ali po mom zdravorazumskom mišljenju to je glupo. Pa ne bumo sad brojili pohvale... Uostalom, pohvale imaju smisla isto do treće godine. Kasnije, pohvale BEZ KRITERIJA gorje su od kritike. Stvaraju u djetetu krivu sliku o njemu samom. Ne vidi se realno, misli da je mali princ/princeza i teško mu pada suočavanje sa stvarnim svijetom (vrtić, park, igraonica) gdje ga drugi ljudi ne tretiraju kao princa nego kao sebi ravnu osobu koja je sastavni dio društva.
Ja sam isto hvalila, pa prestala, jer to naprosto nije dobro. Iskrenost mi se pokazala boljim putokazom - pohvalim dijete kad me stvarno ugodno iznenadi, kažem "ok" kad napravi nešto što se od njega očekuje (bez puno filozofije), dignem obrvu kad vidim da se sprema na nešto što ne odobravam, a mrštim se kad mi se ne sviđa. Serviram "jezikovu juhu" kad mislim da treba (kratko, jer duljenje nema efekta) i očekujem povratnu informaciju da je dijete razumjelo što se od njega traži. Nismo si partneri - ja sam roditelj, moji sinovi su djeca. Ja imam roditeljske odgovornosti, oni nemaju. Ja imam svoje obaveze, oni svoje. Možemo se zezati kad je vrijeme za zezanje, ali u svim ostalim situacijama oni znaju tko je roditelj i kakva je uloga roditelja. To se odnosi na dvije stvari - jedno je povjerenje, a drugo okvir. Dakle, dijete zna da ću ja kao roditelj uvijek biti tu za njega, da ga podržim i zaštitim. Isto tako zna jako dobro gdje su granice koje se ne prelaze. I amen. Djetetu trebaju granice jer bez toga ne funkcionira. A ako su dobro postavljene do treće godine (kad je to relativno lagano) kasnije samo rastu skupa s djecom.
slaŽem se!
slaŽem se!
Ja bih samo napisala jednu kratku crticu, koja mi je samo potvrdila da djeca nas itekako slušaju i upijaju, bez obzira što se nama čini da ne čuju (jer ne rade prema našim očekivanjima).
Malenom peremo svaku večer zube i nema odustajanja, ali svaku večer pregovori, pregovori, pregovori,... ali na kraju zube lijepo operemo, jer jednostavno ne odustajem.
Jednu večer je bio užasno umoran, cendrav, lagano šmrkav i jedina misao mi je bila da ga čim prije stavim u krevet da zaspi, da dođe k sebi. Odlučila sam da tu večer ne operemo zube, jer stvarno nisam imala snage za natezanje.
Nisam mu ništa spominjala, nego ga stavim u krevet, poljubim,... klasika, kao i svaki dan i izlazim iz sobe, a on viče: maaaaama, a zubi???
Jel moram reči da mi je srce bilo do neba veliko?
Naravno da sam se odmah vratila i čudila, pa kako smo samo zaboravili i pohvalila ga da me je podsjetio,...
Sad zube peremo bez nekih specijalnih problema.
Malo sam fulala odgovor na vissnjin post, sori, nadovezala sam se na Anemonin post.
Vissnja možda tvoje popuštanje ima veze s tim što je krenula u vrtić, možda jeadaptacija dobro prošla u vritću, ali se svi skupa još niste sasvim navikli na novu organizaciju vremena imam konkretnu ideju:
prvo zapiši kak ovam je izgledao dan prije vrtića, hranjenja, spavanja, maženja, igre itsl
onda probaj par dan bilježiti što radite, od buđenja do spavanja
za vikend sjedni na miru i probaj usporediti što se promjenilo, možda jse stvanro neko vrijeme za maženje ili spontano igranje ispalo iz vida, možda nešto treće što ovako dok si "unutra" ne vidiš i ne primjećuješ.
onda napravi plan za dan u koji će biti uključeno sve što misliš da je vama potrebno i stav isve realne stvari i gledanje crtića i pospremanje, daj si vremena da to bude slika dana koji stvarno odražava vaše potrebe i u kojem nećeš biti nesigurna dali je curka sve dobila što treba i da ti nis iscprljena i sl
Uzmi to kao idelanu sliku i kad nešto odudara budi kao hrast, ne daj se, ako znaš da jto dboro za nju i za sve vas, nek isplače nek se pomiri s tim,utješi je idite dalje. Naravno daleko od toga da bi to trebamo biti raspored koje g se držiš kao pijan plota, više slika koja te inspirira i daje ti snagu, ali opet što konkretnije riješiš stvari to će ti biti lakše.
I tako za svaku novu fazu, jer faze neprolaze samo od sebe niti se pojavljuju same od sebe, nego ih mi često instinktivno riješavamo pa nam se čini da se samo riješilo.
Mene je u svim tranzicijama od vrtića, selidbi,rada, nerada- uvijek spašavao papir i olovka izmešu ostalogPuno outa sam ne kužiš gdje je problem dok ne staviš stvaris pred sebe i sagledaš ih sve skupa.
Sad to zvuči kao da je sve kod mene super. Di se još nedavno bacala na pod, a ovo s nehodanjem i slično itekako, samo kad sam se prestala osjećat jadno od toga (barem malo manje) i isprobavat različite pristupe našelo se riješenje. I činjenica to se nije riješilo dok nisam tome posvetila 200 posto vremena i snage. Dok sam to radila usput dijete mi se bacalo po podu, a ja sam bila očajna.
Ovo je istina. Mjesecima razgovaramo o nečemu ( tj. ja govorim, on ignorira), i onda jedan dan on se toga drži kao da se to samo po sebi razumije, kao da ovih mjeseci prije nije ni bilo.
Anemona odlična poanta! Ja sami isto skužila da je jako bitna kombinacija dosljednosti i strpljenja, ali i truditi se da oni znaju od početka što je njihov zadatak a što mamin. Moji kad skuže da ih ja ne slilim da naprave nešto samo jer se mora zbog npr karijesa, nega da očekujem da se brinu za svoje zube i da budu uredni onda to naprave i još se natječu tko će bolje.
Recimo prva faza -radimo nešto novo tipa slažemo veš i njima je zabavno,
druga faza -dosadilo im je i ja "gnjavim", ali ne odustajem,
treća faza- objasnim im točno okvire zadatka svatko slaže svoj veš i nosi ga u ladicu, dok ja peglam ostalo i na kraju ja dođem i pogeldam kako su složene ladice i oni presretni, traže ocjene, zvjezdice, svašta nešto
Di čak zna iz čista mira presložiti sve svoje ladice jer su joj preružne i razbacane. Jer su njezine moraju biti ljepe, preslatka je s tim.
To smo počeli recimo kad je Di imala oko 4 godine,Do oko 6 (on je s ti mstvarima puno manje spretan,r ecimo dvije s ugodine razlike, a u isto vrijeme su naučili obući štrample) do tad su samo čupkali svoj veš iz hrpe ili skidali sa štrika i tako. Ponekad zašmiraju jer im se žuri na crtić ili nešto drugo i naguraju ispod nečeg (Do češće), ali onda mora sve van i ispočetka, bez ikakve ljutnje, nakon dva-tri puta više i ne pokušavaju. Mislim sigurno će biti još tih fora, ali pazim da im to ne bude zamorno, nije to svaki dan i da riješavaju oni hrpetine veša ili tako nešto. Što hoću zapravo reći od kad točno znaju što je njihov zadatak jako se vole hvaliti s tim i pred gostima, neki nas gledaju kao zašto oni to moraju, ali ja stvarno ne mislim da je to neka tlaka, da imam vrt brali bi krastavce samnom, nemamo vrt pa radimo skupa što možemo
ja se na ovoj temi nekako najviše slažem s medinim postovima.
moja M je jako sličan karakter, stvarno me zna izluditi do kraja.
nikakve prijetnje, ucjene, objašnjavanja, kazne - to niš ne pali.
najbolje pali, iako ni to uvijek, kako ja to zovem, svjesno popuštanje
dakle, kad kažem sad - to nije sad. nego sad plus bonus.
npr. prije spavanja čitamo 2 priče. i to naglasim - saaamo dvije priče, da znaš. ovaj put SAMO dvije priče i ni jednu više. onda ona kaže dobro - u tom trenutku, prije nego što krenemo s čitanjem, to joj se čini beskrajno puno čitanja
nakon što iznenađujuće brzo pročitamo obje priče, onda ona kaže - mama, još jednu.
onda ja kažem - NE, rekli smo dvije.
i tako se natežemo jedno 5 minuta.
onda kad je već na rubu urlikanja (ovo je ključni trenutak - ne smije se prije popustit jer ako prebrzo dobije još jednu, nakon nje će ići opet isto - još jednu) ja kažem, ajde dobro, još jednu.
i onda je sva sretna što je postigla svoje, preveslala mamu, pročitamo još jednu priču i gasimo svjetlo.
i još nešto, ako imam vremena se natežem, glupiram i pustim da se oblači pol sata.
ako nemam vremena, onda ju znam i nasilu obuć.
zna da nema vremena za glupiranje i gotovo.
isto tako s pranjem ruku. kako kaže pomikaki, po potrebi - oprem na silu, bez imalo grižnje savjesti.
može bit da postoji, ali ne pada mi na pamet opravdavati histeriju oko ne pranja ruku, s time što je gladna, umorna itd.ali mislim da uvijek u takvim situacijama treba naći uzrok jer on uvijek postoji.
i moje tehnike su slične kao cvijetine. Zvuči prilično popustljivo, ali ima situacija kad su pregovori, navlačenje i zafrkancija mogući i onda to pretvaramo u igru, ali kad se ne može onda nastojim biti jasna. I zapravo, čini mi se da je učinak sasvim ok (ili je to takvo prilagodljivo dijete) pa ako je jedan dan pranje ruku na silu, drugi dan kao da ničeg nije bilo, sama pere ruke bez prigovora
Jedino zube joj ne mogu oprati na silu i za to mi treba najveća koncentracija. Tu mi pomaže da ako dođe do prevelikog navlačenja uvedem igrača s klupe - mm-a, koji ulijeće svjež i odmoran
e baš tako.ipa ako je jedan dan pranje ruku na silu, drugi dan kao da ničeg nije bilo, sama pere ruke bez prigovora
i s rukama i sa svim.
a sa zubima, opet pomaže kad joj nešto popustim.
jako to cijeni
kad vidi da mora oprat zube, a ne da joj se, onda je slijedeće pitanje - ali bez kalodontaaaa!!!
onda ja kažem, ajde može i peremo bez kalodonta.
sve u svemu, da se razumijemo, nije poslušno dijete. za imat poslušno dijete, treba dosljednost.
šta jest jest, najmanje problema imamo tamo gdje ja nisam popuštala - tipa AS, ruka na cesti i sl.
al tolika dosljednost bi meni bila preveliki stres, za moju psihu i moj karakter.
Ti si moja srodna duša.al tolika dosljednost bi meni bila preveliki stres, za moju psihu i moj karakter.
Totalni potpis, pogotovo na zadnji pasus...e baš tako.
i s rukama i sa svim.
a sa zubima, opet pomaže kad joj nešto popustim.
jako to cijeni
kad vidi da mora oprat zube, a ne da joj se, onda je slijedeće pitanje - ali bez kalodontaaaa!!!
onda ja kažem, ajde može i peremo bez kalodonta.
sve u svemu, da se razumijemo, nije poslušno dijete. za imat poslušno dijete, treba dosljednost.
šta jest jest, najmanje problema imamo tamo gdje ja nisam popuštala - tipa AS, ruka na cesti i sl.
al tolika dosljednost bi meni bila preveliki stres, za moju psihu i moj karakter.
(osim ono bez kalodonta - moja hoće s pastom za velike ljude)
Same here, ali ja mislim a moji klince znaju cijenit taj neki filing da nisu pred stijenom nego da znaju da ima stvari koje su čvrsti ne, a neke su ful pregovorljive, do toga da za neke možemi pet puta promjenit mišljenje ako nam se hoće. Ovo totalno ne je obično vezano uz siurnost zdravlje (pa i zdravlje mojih živaca) i slične dogme tak odami za to nije bed biti odlučna, a za to da ćemo ići ručati pol sata prije ili poslje, ako nije neka frka, zakaj neal tolika dosljednost bi meni bila preveliki stres, za moju psihu i moj karakter.
Posljednje uređivanje od pikula : 11.10.2010. at 15:15
puno nas je kojima je upravo ovo pravilo.šta jest jest, najmanje problema imamo tamo gdje ja nisam popuštala - tipa AS, ruka na cesti i sl.
al tolika dosljednost bi meni bila preveliki stres, za moju psihu i moj karakter.
Uskraćivati igračke i izlaske po meni nije temelj zdravog odgoja.
uh, ne pripadam u ovu skupinu i na sreću, imam prilično "poslušno" dijete koje bez problema da presvući pelenu, maknuti se s parketa i premjestiti na puzle kad joj kažeš, kad joj uzmeš nešto (nož...) što nije primjereno njezinoj dobi, ne drami... no, svejedno mislim da sam popustljiva pa potpisujem ovu rečenicu:
ni Maša ne voli nekada prati ruke, ali to je stvar za koju mi je uopće smiješno razmišljati o popuštanju, uzmem ju i operem ruke (ok, ona ima tek 14,5 mj i ni 10 kg pa je lakše)al tolika dosljednost bi meni bila preveliki stres, za moju psihu i moj karakter.
ne znam kako ste vi kad su vam klinci bili manji, ali nama skretanje pažnje strašno puno pomaže..., čim ona nešto hoće, a ne smije, počne slagati facu ili se malo inatiti, a ja udri po pjesmi ili nekom glupiranju... vidjela sam da to pali i kod druge djece (kumin mali je uvijek bio dramoser, ali kad ja krenem pjevati i to onako, s dramom - on samo blene u čudu, pa počne pjeskati...)
e sad, dutka lutka, ja ću biti možda malo bezobrazna, ali tu si se sad obrušila na žene koje na silu djeci peru ruke (mo'š mislit), a s druge strane u temi Nasilje u vrtiću - kako zaštititi dijete dopuštaš da ti tamo neki klinac fizički maltretira malu i ni sama ne znaš što učiniti
lolJa sam hladnkorvna k***
a evo, svi imamo svoje metode
E točno tako izgleda kad ja prijetim da se crtići neće gledati. Jedino što pomaže (prvenstveno meni) je da kazna i nedjelo imaju neku smislenu vezu. Tako da mi je najbolje reći da ćemo crtiće gledati tek nakon oblačenja piđame i pranja zubi. Inače ću se samo prijetiti cijeli dan a navečer imati dodatni cirkus.
pa zbilja i nije fer - to su dvije sasvim različite stvari
vissnja, nije ti lako... ne znam što da ti savjetujem, osim to što i sama kažeš - biraj bitke koje su ti bitne, dozvoli si predah. Nekad je bolje pustiti ih da se malo ispušu, urlaju i histeriziraju, a tek nakon toga pokušati popričati što se zapravo dogodilo. Nakon što se malo izmore spremniji su za pregovore. I idući put reagiraju bolje. Meni moja zna reći "Mama, ovaj put nisam plakala" : )
mikka -jesi ti ono spominjala treće
ali meni se čini da ti to jako dobro podnosiš, a to je najbitnije
Da cijela stvar stoji na klimavim nogama, pokazuje se kad dođemo do pranja zubi:
Aha, ipak se moramo dogovarati. A očito i možemo.Jedino zube joj ne mogu oprati na silu (...)
Tu mi pomaže da ako dođe do prevelikog navlačenja uvedem igrača s klupe - mm-a, koji ulijeće svjež i odmoran
Ili, što onda, na primjer, u restoranu?
Ako nismo uspostavili vođenje, te nas dijete u pravilu ne posluša, u restoranu će možda nastati šou (nešto je o svom iskustvu spomenula cvijeta73). Ne možemo, naime, djetetu tamo cijelo vrijeme prati ruke
To pokazuje da je spomenuta doktrina vrlo kratkog dometa.
Inzistiramo li na ovoj metodi primjene sile, kako će dijete ubuduće reagirati?
1. mogućnost: dijete će pružiti aktivni otpor, te dolazi do navlačenja, a u toj situaciji se nikako ne bih htjela naći. Razmislimo kolika je vjerojatnost da roditelj u takvoj situaciji s djetetom od 10 godina uspije u svom naumu. Meni se čini, jako mala.
Nije teško zamisliti niti da se dijete u takvoj situaciji osjeti ponukano da udari roditelja, u situaciji samoobrane.
2. mogućnost: dijete će pasivno podnositi ovakve radnje. Naviknut će se da ga se smije i može rastezati poput žvakaće gume, da nema fizičkog integriteta, pa će možda postati i žrtva vršnjaka.
No, s dobi djeteta raste mogućnost da se s ovog prijeđe na 1. scenarij.
Pa, tko voli, nek izvoli. Kako siješ, tako ćeš i žeti.
Za zube je bila idealna prilika da demonstriramo Grica i Greca kad je jeo makovnjaču prije spavanja. Onda su na četkici ostali crni Gric i Grec i napokon je dijete vidjelo da postoje.
I moja tehnika je "popusti kad možeš" i mislim da funkcionira savim ok.
Da, i mi tako popuštamo, a pregovore vodimo po cijele dane.
Npr. mogu dobiti još pet minuta za igru? Možeš. A deset?
Meni taj "odgoj" najbolje ide kad sam iskrena tj. kad iskreno kažem ovo može, ono ne može, a ne iz nekih principa.
Npr. ako neću čitati više od dvije priče jer sam stvarno umorna i stvarno mi se više ne da, onda to valjda dovoljno odlučno kažem da i ona prihvati.
Dutka lutka, ajme koje pretjerivanje! Pobogu, pa nije istukla dijete i tako ga prilijepila za lavabo i česmu. Onda sam i ja nasilna prema svom djetetu koje neće ući u kuću i počne se otimati, a ja je moram čvrsto podignuti u naručje i držati njezine razlamatane ruke i noge da bi je unijela. Šta bi trebala, vabiti je pola dana pjesmicama i tratinčicama da uđe u kuću?!
I još nešto - čemu to ti učiš svoje dijete kada mu dopuštaš da se ono ponaša prema tebi "nasilno" bacajući se i drečeći (mnoga djeca čak i udare svoje roditelje, što je faza, ali ipak), a ti mu na to odgovaraš kamilicom? Učiš ga upravo tome da može dobiti što hoće takvim ponašanjem i takvo će i ostati.
Mislim da si debelo rastegla granice te sile iz citata koji navodiš, a tek to neće pomoći edukaciji mladih i neiskusnih majki!
ti zoveš poštovanjem to što bezobzirno ucjenjuješ dijete i prijetiš mu oduzimanjem najdraže slagalicePa, kad ga već imam, odnosit ću se prema njemu s poštovanjem. Poštovanje djeteta NIJE pranje ruku na silu. U svrhu komunikacije davno je izumljen jezik. Djeca od 3 i pol godine (poput djeteta iz uvodnog posta) jako dobro razumiju što im se govori.
gdje je tu zaštekala i komunikacija i jezik i razum djeteta od 3 i pol godine?
kakvu poruku šalješ takvom ucjenom? ako me ne slušaš, mama će te "udariti" tamo gdje najviše boli.
to ti se bez obzira na smajliće zove psihološko zlostavljanje, koje je također zakonom kažnjivo, ako nisi znala.
Ili imam još jednu nasilnu tehniku
Kad dođu gosti pa se otima za igračke s drugom djecom, znam je podići i odnijeti u drugu sobu dok se dere i otima, i tamo je ne puštam da se vrati dok se ne smiri i ne dogovori sa mnom o daljnjem ponašanju.
S time da sam ja također s njom u sobi, nisam baš tako opaka da je ostavim samu.
A sad ako bih primjenila princip da mirno kažem "ako se sad ne smiriš i ne prestaneš otimati oko lopte, tvoja beba će provesti dan na vrhu ormara" zbilja bih se osjećala kao zadnja hladnokrvna k*** plus što me ona u žaru bitke ne bi ni čula.
Ako bih nešto otimala, to bi recimo mogla biti jedino ta lopta kao uzrok sukoba...
Ja sam hladnkorvna k***
dutka, mislim da se kad govorimo o zloupotrebi sile i zlostavljanju djece govori o batinama... i prilično sam sigurna da bi, kad bih rekla da ću joj sakriti najdražu bebu ako ne opere ruke (a ništa drugo je ne bi previše diralo), to bilo gore nego da je uhvatim, operem joj ruke dok protestira i nakon toga smo svi mirni. Uostalom, ne bih imala srca provesti taj naum, tako da nema smisla ni da se prijetim uzalud.
Jednom sam tako rekla, kad mi nije htjela oprati zube prije spavanja - ok, ako ne opereš zube sutra nema nikakve čokolade ni slatkiša. Ona je mirno odgovorila - dobro, i otišla na spavanje.
E sad, što učiniti? Ja i dalje hoću da opere zube, tim više što smo bili kod svekrve i taj dan se najela slatkiša, i znam da ću sutradan voditi žestoku bitku ako želim sve prisutne spriječiti da joj daju slatko.
Onda sam se lijepo predomislila. I rekla sam da ipak hoću da se zubi operu sad i odmah. I tako ih je oprala, jer je vidjela da ću ispaliti na živce. Ali ja nisam vječito u tom stanju i ona dobro detektira kad se može zafrkavati a kad ne.
A ucjene jednostavno ne pale... da li zato što njoj nije u tom trenutku bitno ili zato što ja ne funkcioniram tako, ne znam.
Preporučujem ti da čitaš kako je napisano. Formulacija je jasna:
Problem s nasiljem i jest taj što je ono u našem društvu toliko ukorijenjeno da neke njegove oblike više i ne doživljavamo kao nasilje.6. Djeca i mladi imaju pravo na dobar odgoj. Njihovi roditelji ili odgajatelji ne smiju primjenjivati silu.
Svi mirni? Pa lijepo. Meni se ovo za dijete čini velikim poniženjem.
Je li lutka djetetova primarna potreba? Nije. Slagalica još i manje. Ali djetetov fizički integritet jest djetetova potreba.
Dakle, pranjem ruku na silu i sličnim radnjama ulazi se u djetetov intimni prostor da bi ga se na silu savladalo. Čini mi se da to ne može dobro djelovati na samopoštovanje tog djeteta.Prostor oko sebe čovjek dijeli na:
- intimni prostor - udaljenost 45 cm i tu imaju pristup samo bliske osobe
- osobni prostor - od 120 cm, na toj udaljenosti komuniciramo s ljudima prilikom društvenih susreta i zabava
- socijalni prostor - do 370 cm, koristimo za službenu komunikaciju i poslovne odnose
- javni prostor - od 370 cm, interakcija govornika i publike.
Intimni prostor je prostor na udaljenosti kontakta od 15 do 45 cm od nas. U tom prostoru, kontakt dozvoljavamo samo osobama kojima u potpunosti vjerujemo, što znači da se odvija između supružnika, zaljubljenih, djece.
Naprotiv, oduzimanjem privilegija dijete samo donosi odluku da će nešto ipak učiniti (npr. oprati ruke). Odluka je djetetova, samo se figure (kao u šahu) postave tako da je u tom trenutku to najbolja odluka za dijete. Dijete je, dakle, ovdje kompetentno donijelo odluku. Kasnije neke stvari (poput pranja ruku) prijeđu u naviku, pa do dvojbe niti ne dolazi.
Ovo, bar po mom mišljenju, nikako ne bi trebalo raditi (ako sam dobro shvatila, misliš na djecu koja se bacaju po podu). Može donijeti kratkotrajni efekt ali mislim da razara samopouzdanje&samosvijest&štovećidestimukompletu , pogotovo ako se više puta ponavlja.
Možda, ali nismo li mi stalno našoj djeci, u toj dobi do neke 4-5 godine, u njihovom intimnom prostoru?
Naravno da preferiram da opere ruke sama, i da neke stvari obavljamo na silu tek kad vidim da nema druge. Slično je s oblačenjem čarapa na hladnom podu. Zima, grijanje samo u nekim prostorijama a ona trči bosa po pločicama i ne da si dokazati, uporno skida čarape. E sad, malo po malo se sve više mogu dogovarati, ali negdje s 1,5 godine nije bilo šanse - bježala je, otimala se, skidala ih odmah nakon što bih joj ih navukla na silu. I ja bih je pustila i da malo protrči bosa i da se izgušta, ali bi me uskoro bilo stah nekih ozbiljnijih bolesti, ne samo prehlade. Možeš li djetetu od 1,5 g objasniti da će ostati bez igračke ako ne obuče čarape? Kada počinju taj prostor oko sebe doživljavati kao intiman? S tri godine oblačimo čarape na razne načine, nekad ona sama, nekad ja uz njen pristanak, a nekad i na silu. Kako vrijeme ide sve više surađuje. S pet godina nadam se da će ih oblačiti isključivo sama. Ali s 1,5 g jednostavno bih mogla pregovarati cijeli dan a ona bi za to vrijeme bila bosa.
Ili, nisi nikad silom odvukla dijete da ne ide prema cesti, razdvojila ih da se ne tuku? Ili jednostavno vukla dijete za ruku jer ti se žurilo na bus a ono je baš imalo šizu i htjelo leći kraj kontejnera za smeće?
Ja sebe vidim kao prilično strpljivu osobu, rijetko vičem, nikad ne udaram, objašnjavam, uvjeravam, dogovaram se... ali baš da mogu odgajati dijete samim pregovorima? Nekad se nema vremena, a nekad je dijete u takvom stanju - gladno, umorno, nervozno, razigrano - da jednostavno nema šanse da ga dobiješ da opere ruke. A bila je vani, igrala se s mačkama, kopala po zemlji, ručak je na stolu, kod svekrve smo, imamo i goste, gužva na sve strane, ona bježi po hodniku i vrišti dok joj ja govorim zašto treba oprati ruke. I ja joj mogu koju god privilegiju oduzeti ali ona u tom času neće donijeti tu odluku da ode oprati ruke. Krasno je i pametno dijete, ali i to se događa.
A možda sam i ja tako previše razbacana pa mi život baš ne liči na partiju šaha.
Ja mislim da se taktike i pristupi jako mijenjaju s dobi djeteta, ali i ovisno o x situacija. Stvari koje ja ne smatram nužnim rado oduzimam za kaznu, bez problema. To naravno neće biti najdraži medo ili igra u parku kad je ljepo vrijeme (pa nije mi cilj da dijete bude nesretno), nego npr crtići (time i sebe kažnjavam
Da, eventualno crtići, u slučaju ozbiljnijih prekršaja... pikula, potpis i na ostatak posta.
ja sam na moru pokusavala s tim discipliniranjem u vidu prijetnji oduzimanja privilegija. a to bi bila vožnja na autiću u lunaparku. al brzo sam odustala. em bi me već od jutra rasp...., a voznja je navecer. tako da bi cijeli dan samo ponavljala da neće ić na vožnju. on bi svaki put rekao OK, a onda uredno zaboravio i nakon pol sata bi mi počeo pilit živce s 'a kad idemo na vožnju, ja bi sad išao na vožnju'
dutka_lutka, po ovome što ti pišeš tvoje dijete nije tvrd orah. tvoji opisi me podjećaju na komentar jednog tate u parku na to da moje dijete neće ići spavati popodne i da muku mučimo s tim, a to je da neće ni njihovo, al oni mu kažu da se idu odmorit pa zaspe. nema šanse da bi moje dijete to popusilo, ako bi mu se jednom slucajno i dogodilo nakon toga bi bio na oprezu da mu se vise ne dogodi.
a oduzimanje nečega već sam spomenula. njemu bi redovno bilo ok da ne ide na voznju (u tom trenutku), al ne bi ni odustajao od toga sto hoce, ili nece, a ni od vožnje nakon sto bi zaboravio na incident. i onda bi opet imali scenu u vezi voznje. i tako vise puta dnevno. i onda sam odustala od toga. ne bi nikad ni pocela s tim da nije bila izvanredna situacija, bili smo na moru, opcenito su mu takve promjene mjesta stresne, a jos kod tete koja je uzasno naporna i vec je i njemu isla na zivce, tak da smo obadva bili ludi, i to jos bez mm-a.
da ne velim da efekta na ponašanje nije bilo nikakvog pozitivnog, samo kontraefekta
Čitam..... i pronalazim svoju Nađu među malim tvrdoglavcima.
Ni kod nas bilo kakvo oduzimanje privilegija ne pali.
isto ovakoa M je u tom trenu jedina privilegija koja ju interesira ta da može bit doma s prljavim rukama
Uz to, ona cvili, plače i inati se oko svake sitnice. I ja ne mogu da nađem više dovoljno zanimljivih stvari-priča-štagod da je preveslam.
Baš smo pre neki dan imale ovako nešto: kažem joj da uskoro izlazimo napolje, idemo u prodavnicu i parkić. Ona odmah cvili da ne želi. Moramo u nabavku. Ona neće da se obuče. Pričam 1001 priču, malo se takmičimo, malo ubeđujemo i obukla se. Ali hoće da ide u papučama. Napolju je hladno, objašnjavam, ubeđujem, animiram. Cvili, počinje da skida teškom mukom obučene stvari. Kažem joj da može da se obuje lepo, ili ću je ja obuti. Ipak se obuva pa izlazimo iz stana. Plače jer nije ona otvorila vrata (nikad do sad to nije tražila). Onda plače jer ne želi da izađemo iz zgrade na ulicu, već hoće u dvorište.... Onda, na ulici plače jer ne želi na dole, već na gore.... Tu je uzimam za ruku i vodim na dole. Ilitiga primenjujem silu. I naravno, već samo luda od svega, potrošile smo previše vremena, sad nemamo vremena za parkić, ali ona cvili i vrišti. Tu popuštam, odlazimo u parkić i ostajemo bez ručka za taj dan.....
Sad kad čitam ovo, jasno mi je gde sam se pogubila.... Jednostavno nisam birala bitke, sve me to potpuno izbacilo iz cipela i prepustila sam se.
Jer moje dete je očigledno takvo da joj treba čvrsto vođstvo stalno, a ja sam potpuno drugi tip osobe i jako mi je naporno da bijem bitku 12 sati dnevno.
Opet ja sa svojim pametovanjem... Nemojte me pogrešno shvatiti, ali meni je opet ovdje previše pregovora, pitanja "hoćeš li", objašnjavanja, ubjeđivanja, animiranja. Sve mi se to ovdje čini suvišno. Dakle - stvari kod kojih ne možeš drukčije, kao što su kupnja hrane za ručak, moraju se obaviti i to je nešto gdje nema mjesta za pregovore.
Ja bi jednostavno uzela dijete bez riječi, obula je i obukla (ništa ne najavljujući unaprijed i ne govoreći, jer, kao što sam već napisala, time joj samo daješ vremena za pripremu za cirkus). Tj., vidim da je tvoje dijete već samostalno po tom pitanju - rekla bih joj "obuj se i obuci sada", ako neće poslušati, a ti znaš da morate sada ići, to bih sama učinila, ne obazirući se na eventualni otpor. I samo laganini dijete za ruku i u kupnju. Da, možemo razgovarati ako se dijete ponaša normalno, ako protestira - bez razgovora, objašnjavanja i sl.
Dakle, sa stavom i čvrsto, da vidi da joj nema druge.
A savjeti od Stijenine psihologice su mi izvrsni, samo što, istina je što kaže Stijena, kako li se ona osjeća kao roditelj kad joj dijete non stop plače i protestira.
Da ne bi ispalo da sam ja savršena mama... Da, ne mogu govoriti iz svojih cipela, stvarno imam zasad lako odgojivo i nezahtijevno dijete. Ali ja ovako i postupam sa njom - nikada je ne pitam "hoćeš li se obući" ili "hoćeš li jesti". Ako i sama vidim da više ne želi jesti, ne dajem joj. Ali, i mene je užasno strah protesta i onog "neću, tko si ti, što mi možeš", iz osobnog iskustva sa svojom mamom.
Ili npr., kada prolijeva vodu iz bočice, što joj ja uporno zabranjujem, oduzmem joj je odmah čim vidim da to radi i više je ne može dobiti. No pritom uvijek osjećam strah od njezine burne reakcije i protestiranja i uvijek osjetim iznenađenje i olakšanje kada do toga ne dođe. Najgore mi je što je moje mišljenje da djeca osjećaju te naše strahove, ja se nadam da ću ja prevazići svoje i da ona to neće osjetiti.
I i ja se grozno osjećam kada moje dijete plače i kada burno protestira - u tom trenutku nadolaze mi osjećaji nesigurnosti, straha, ne znam ni ja čega... Ali onda sama sebi kažem: "Ti si mama, znaš da postupaš ispravno i da ona mora naučiti ono što je ispravno, ne daj se".
A na kraju, moram reći i da ne gnjavim puno, da ne bi ispalo da sam bitch mama... Nisam, držim se dosljednosti i principa u stvarima koje se moraju odraditi i koje su neodgodive u tom trenutku, ali te stvari se događaju par puta dnevno. U ostalim stvarima sam fleksibilna i puštam djetetu na volju
SikaPika i kod nas je pre palilo skretanje pažnje, ali već neko vreme ne.
Izađemo iz zgrade i ona hoće na gore, a moramo na dole. Ja kažem: hajmo da vidimo da li je pekara zavorena, ili otvorena, ajde da vidimo autobus ili tako nešto.... A sad dobijem: baš me briga za pekaru, buaaaaaaaaaa, hoću gore, neću pekaru, aaaaaaa. Ili: hoću da uđem u autobus, e baš hoću (ali kasnimo na rođendan, taj autobus ne ide u našem pravcu). Baš me briga, nećuuuuuuuuuu na rođendaaaaaan, ne volim gaaaaaaaa. Ali dušo tamo su drugari, torta, svećice.... Nećuuuuuuuuu, nisu oni moji drugari, ne volim tortu, baciću je u đubre (to mi valjda vraća za onu pretnju da ću igračku baciti u đubre ako je ne pospremi).....
postale smo u isto vrijeme, skužila sam
joj, nemoj se ljutiti, ali to kako si opisala, zvuči super smiješno
ma znam da ti je grozno i ja bih već ispalila, a super sam tolerantna..., a ne znam, za deset godina se više nećeš ni sjećati,
eto, baš sam zločesta
pusa!
Posljednje uređivanje od SikaPika : 12.10.2010. at 02:12
vissnja, ovu fazu pamtim kod mog mlađeg sina.... Baka ga je dugo zvala "Mrgud" u to vrijeme. Isto je radio cirkuse ako bi netko drugi otvorio vrata, ako ne bi njemu prvom dali hranu, ako ovo... ako ono....
Ovako - primijetili smo da je takav ako je umoran (spavanje popodnevno se nije smjelo preskakati skoro do škole, večernje isto mora biti dosta rano, jer rano ustajemo). Hrana - morala sam za njega uvijek imati ručak točno na vrijeme, jer ako bi ogladnio preko mjere, pretvorio bi se u tasmanijskog vraga...
Dalje - ovo s rođendanom - bome se dogodilo da sam ja rekla "pa dobro" i da smo ostali doma. Ili da se nije želio obući za van, pa je propustio sanjkanje, odlazak u knjižnicu i slično... "Pa dobro!" je donijelo rezultate jako brzo - dijete je uskoro počelo paziti da mu se takve želje izrečene u bijesu ne ispune prebrzo. Jest da treba imati debele živce i susjedima/prijateljima objašnjavati zašto se niste ukazali na rođendanu, ali vrijedi. Kasnimo na rođendan - on radi cirkus - a mi se vratimo doma. Meni rođendan nije bitan. Ali sinovo ponašanje i te kako je...
"caka" koja nam je isto pomogla je bilo uključivanje djece u sve i svašta - usisavanje, pranje podova, spremanje suđa i sve što se radi u kući. To im daje osjećaj da su "veliki". (Nažalost, sad kad su zaista veliki - nešto manje sudjeluju, ne stignu i ponekad pružaju druge vrste otpora, ali rješavamo i to...)
Ja se ne bih uzrujavala. Odredila bih što je MENI bitno (dječji rođendan to svakako nije - poklon odneseš drugi dan i dobro) i mirno čekala rezultate. Jednostavno, treba odrediti gdje završava mama, a gdje počinje dijete. Kad se par puta opeče i ostane bez nečega što želi (ili dobije što ne želi) razmislit će prije nego napravi cirkus. Ali za to treba strpljenja, debelih živaca i tu i tamo poneka pogreška, koju ispraviš u hodu. Sretno!
vissnja, ja bih ipak rekla da ona valjda ima nekakav razlog nezadovoljstvu.
Meni je to jako puno nezadovoljstva na "jednom mjestu".
Znam da nisam ništa pomogla, ali zar nema ništa da ju baš zanima?
Od ovog zadnjeg primjera što si napisala, što je ona konkretno htjela? Ostati doma i igrati se?
Pitam zato, jer kad mi imamo neki teži dan, onda se koncentriram na ono što želi. Npr. idemo u igraonicu. Ok, ajde, brzo doručak i oblačenje (a on sad ne bi), ali idemo u igraonicu, ne budemo stigli,... On se brzo sprema. Trebamo porezati noktiće, ali on ne bi - ali idemo u igraonicu, ne možemo s prljavim noktima - super, brzo ih režemo,... Dolazimo na cilj, ali prvo moramo isprobati njemu cipele, papuče, baš nema volju - ali nakon toga igraonica - ok, može prije cipele,...
I na kraju naravno - IGRAONICA - jeeeee!!!
Htjela sam još dodati da moje dijete ima "poštapalicu" mama, može još samo minuticu? - vidim da mu je ta minutica jako bitna i ja ju poštujem. Pazim da je to stvarno minutica, da se ne rastegne u nedogled, a time njemu dajem na važnosti, jer sam uvažila njegovu molbu.
eh, tako je moj imao 'moze jos jednom?'...u zadnje vrijeme je preslo u 'moze jos jedn...ne, ne, moze jos dva puta?'
i jos prstima pokaze 2, valjda za slucaj da nisam skuzila
ja ne volim odvlačenje pažnje kao sredstvo i koristim ju izuzetno rijetko,
a iznad 2 g valjda nikad...
ispadne mi da lažem dijete, a i nisam dovoljno opuštena i lepršava za to.
puno bolje sve funkcionira kad uvažavam sebe i njih,
a ovo što peterlin kaže mi se čini jako pametno..
moj mali neki dan ide meni tjerat' inat i prijeti:
-mama, bacit ću medalju u smeće. (medalja je njegov ponos i naravno ja ga uvijek hvalim kad je se spomene)
-dobro. (radim nešto)
-bacit ću je (balansira iznad smeća)
(ignoriram)
-mama, bacit ću medalju)
(šutim i dalje)
-mama, reci nešto.
-što, dragi? (iskreno se čudim)
-reci: pa, nemoj bacit medalju.
Posljednje uređivanje od cherry : 12.10.2010. at 11:03 Razlog: krivi smajlić
vissnja, ko da citam za k, nevjerovatno, umirem od smijeha i nerviram se istovremeno
kod ovih drugih stvari, pa ne idem ja na rodendan samo zbog njih
ne volim da mi oni odrede kud cu ici, a kud necu. u ovome se posebno nalazim
jedino bi umjesto 12 stavila 24a ja sam potpuno drugi tip osobe i jako mi je naporno da bijem bitku 12 sati dnevno.
Peterlin - dok nije pošla u vrtić (nema tome ni mesec dana) nas dve smo uglavnom po ceo dan bile zajedno. I ja sam većinu tog vremena provodila pazeći da ne bude gladna, umorna..... Da, ponekad je to okidač. Ali sinoć je legla na vreme, ustala fino i odmah u plač jer se nije pozdravila sa tatom. Pri tome, MM ima svakakvo radno vreme i u 90% slučajeva odlazi dok mi još spavamo, znači nije im to pozdravljanje neki ritual, ali eto.....
Anemona, ja povremeno tražim neki uzrok, ali ne nalazim ga. Osim prolaznih, normalnih trzavica, živimo sasvim normalno. Ona je oduvek tražila puno i pažnje i angažovanja, puno fizičkog kontakta, puno razgovora i ja joj se dajem koliko mogu. Ubiće me samoanaliza zbog njenog ponašanja, stalno se preispitujem.
Ona je u društvu fenomenalna, svi za nju imaju samo reči hvale, vesela, otvorena.... A najgora je kad je sama samnom i MMom, nešto mrvicu bolja kad je samo samnom.
Uglavnom, ja sam se ovih dana malo trgla, digla glavu i zauzela stav
Rezultat je odmah vidljiv, situacija nam više ne izmiče kontroli. Ali ja sam na kraju dana sva jadna, umara me to stalno pregovaranje, ubeđivanje..... Da ne kažem da mi je sve ostalo na stand by.
hahahahah, i ja sam prvo stavila 24, al reko zamerice mi neko, ipak malo spavam a ima me i na forumu
ali da, to je to...... to su nase naporne zenske..... jadni njihovi buduci muzevi
mikka, pronalazim mojeg malca u 90% napisanog. je li moguće da se blizanci rode u razmaku od dva tjedna i iz dvije majke?
lijek za njega bio bi beskonačno puno vremena i strpljenja. fali mi i jednog i drugog...
super nam je, a
Curesuper nam je, a
Pitam se jel' i našim mamama bilo tak s nama
Inače i mi stalno vodimo razne bitke (okej, ne više tako kao prije, sve manje, ali ipak...): tko će prvi dotrčati iz lifta do vrata od stana, tko će prvi pozvoniti na vrata, tko će prvi ući / izaći iz stana, tko će prvi pojesti / popiti, tko će spavati pokraj mame, a tko pokraj tate - naravno oboje žele spavati i pored mame, i pored tate ...
Jedino se ne natječu tko će prvi ići prati ruke ili spavati.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
