sve što nisam isprobala prvi put, sad nadoknađujem s kamatama. LOLmikka prvotno napisa
super nam je, a
zato se to zove izazovi roditeljstva.
 |
|||
|
|
|||
sve što nisam isprobala prvi put, sad nadoknađujem s kamatama. LOLsuper nam je, a
zato se to zove izazovi roditeljstva.
vissnja, samo da te utješim - moji su klinci najčešće prestali s nemogućim ponašanjem baš u trenu kad sam ja mislila da ne mogu više. Ali to ne znaš odmah, nego shvatiš tek kasnije... Ako ti je jako teško, faza je pri kraju... ali dok traje, misliš da neće završiti nikada. I onda samo u jednom trenu spoznaš da je već 2 tjedna (ili 2 mjeseca) mir, da je dijete preraslo fazu i odahneš...
Kod nas je tako bilo, s tim da je obično jedan sin izašao, a drugi baš ušao u neki obrazac koji mi je dizao živac. Drastično se smanjilo kad me prestalo nervirati. Čak ne mogu reći ni da sam odlučila tako - jednostavno se dogodilo. Ja sam se jako jaaako trudila svojoj djeci sve organizirati, ali postalo je bolje kad su oni sami počeli sebi tražiti zabavu. Nadam se da će se i kod vas što prije promijeniti na bolje.
to je point!
Vec mesecima, u trenucima ocaja, pomisljam da otvorim temu i da malo cujem savete i utehe.... Ali sad mi je prekipelo.
I tako svaki put, kad pomislim da ne moze gore, da cu ispaliti totalno i zavrsiti na lecenju, nekako krene na bolje....
Ili cim je posteno otracam ovde na forumu
khm, vissnja, krenula je u vrtić? Sad, od jeseni? Pa sad, to bi vrlo vjerojatno mogoa biti razlog promjene u ponašanju i frustracije.
Mi inače nikad nismo imali ovakvih scena kakve vi opisujete ali imamo i dan danas neke sporne trenutke koji su jako naporni kao što su oblačenje (mora se nekud ići pa se treba obući), pospremanje igračaka ili recimo jedan od najiritantnijih - izlazak iz auta kad negdje stignemo.
a jesu smiješna ta djeca
moram priznat da za ovu muku nisam ni znala da postoji i da nekog muči
šta, neće van?
Da, neće van. Sjedi u sjedalici i pravi se da nas ne čuje, ili se izvrne na sjedalo iz sjedalice pa leži. Ili stane u vrata i tu balansira i neće van.a jesu smiješna ta djeca
moram priznat da za ovu muku nisam ni znala da postoji i da nekog muči
šta, neće van?
Mima, mislim da sam vec napisala da nam je ovo ponasanje jos od proletos lajtmotiv svih dnevnih zbivanja. A posla je u vrtic tek nedavno. Zapravo, od kad je posla u vrtic nista se nije pogorsalo, niti poboljsalo.
Ali si temu otvorila sada. No, neću te ja uvjeravati da je vrtić u pitanju, kod nas definitivno je, polazak u vrtić je doveo do regresije u samostalnosti kod kuće (neće spavati sama u sobi), i povremeno do ljutitog i živčanog ponašanja.
ja imam sve to puta dva i to ne znači sve uduplo, nego kad jednog primi drugog pusti i obratno, dakle nikad mira
meni je jednom prilikom dječja psihologica počela pričati o preuzimanju kontrole i vodstvu, pa sam shvatila da očito neću dobiti nikakav konkretan odgovor ako ne konkretiziram stvar konkretnim primjerima.
Dakle na moja pitanja dobila sam sljedeće odgovore:
1.kako reagirati kad petogodišnjak uporno svaku večer poplavi kupaonicu unatoč našim upornim molbama i dogovorima da to ne radi?
uputa dječje psihologice na moj upit: isti tren kad ne postupi kako ste se dogovorili - izvaditi ga iz kade (valjda opet primjenom sile?) i zabraniti mu daljnje kupanje
2. kako postupiti kad u 10 navečer zapne gledati crtiće i kad objasnimo zašto ne može i da mora na spavanje - vrišti?
pustiti ga da vrišti - kad vidi da ne može dobiti što hoće - prestat će
3. koja je uopće primjerena kazna za petogodišnjaka?
zabraniti gledanje crtića
4. kako dvogodišnjaka zavezati u AS dok se on uporno tome protivi i vrišti tako da su svi susjedi na prozorima, a voziti ga nezavezanog je ako ništa drugo prekršaj, a da ne pričamo o sigurnosti
uputa - primijeniti silu, ali paziti da nije pregrubo (ma što god to značilo)
na sve ostale upite odgovor je bio - slobodno pustite dijete da plače, viče i ispolji frustraciju, ali nemojte vi vikati.
Dakle, poanta koju mi je poslala službena stručna osoba je da dijete slobodno viče, ali roditelj ne
....o tome kakvim se ja roditeljem osjećam i smatram dok mi dijete čitave dane plače i vrišti na sve što ja kažem i zahtjevam (radi se naravno samo o normalnim aktivnostima tipa - mijenjanje pelene, svlačenje/oblačenje, kupanje, pranje zuba, vezanje u AS, spavanje...) - to očito uopće nije bitno
Pa mislim da ti i nije dala loše savjete, samo je pristup malo više tehnički nego psihološki. Ja bih slično postupila (odnosno tako postupam kad moram), samo bih još u to uključila malo razgovora nakon krize. Dakle ne bih to sve radila kao da je sve što se događa najnormalnije na svijetu a ja sam tu da glumim robota, nego bih djetetu dala do znanja da mi je teško kad imamo takve scene. Dala bih mu do znanja da mi je jasno da ni njemu nije lakoi kasnije bih uključila pokoji zagrljaj i smirivanje.
Možda si je i to trebala pitati
Sa svim se slažem što ti je psihologica rekla, manje više bih i ja tako postupila, jedino još nemrem izvesti onaj dio da ne vičem.
To mi još ne ide, ali radim na tome. Ako ništa drugo, naknadno spoznam problem i bude mi žao...
Posljednje uređivanje od lola_34 : 12.10.2010. at 16:07
T. je superdok ovo čitam.
MI pregovaramo u letu, dogovaramo se, smišljamo zajedno taktike kako bi ovce bile na broju i vuk sit. Zadnja ideja kako bi nešto dobila je započeti rečenicu riječima i "ortaci smo si" tonom: "Mama, a ja imam jednu ideju. Hoćeš čuti? E vidi ..." i onda mi kaže što je naumila. Najčešće su to male preinake mog prijedloga.
Ono što mene muči je što njezina užasna sporost.
Od izlaska iz auta
Sve što radimo joj objašnnjavam - ruke se peru jer smo vani dirali svašta i na rukama imaš "male ljude" - bakterije - od kojih se mozes razbolit. Nikad nije odbila. To joj se čini razumnim objašnjenjem.
Kad puknem, a puknem često, vičem ko sumanuta (nakon dijela o tome što je krivo učinjeno ide dio gdje ja praznim baterije, to zna da nije upućeno njoj - disklejmeri su majka mudrosti :D ) i kontam da to nije ok, ali s obzirom da sam solo s njom po cijele dane mislim da je to neka normalna reakcija.
Ali mi imamo taj neki objašnjavajući odnos oduvijek, i kad nije ništa razumijela a počele smo sa tim "običajima" koji se prakticiraju sam objašnjavala kako i zašto.
I da, ako se žurimo, čeka je frendica, što duže budemo doma jer ona komplicira oko garderobe, bit će kraće sa frendicom (npr. do mraka) - ili neće niti ići jer će bit prekasno. Par puta smo ostale doma i sad se žuuuuri u park.
Ima tri i 7 mjeseci.
Potpis na sve postove od Peterlin, ali bih ipak dodala, da ako je nezadovoljstvo i cendranje preuzelo veći dio dana, onda ipak treba naći uzrok. Pnekad je to nešto jako prozaično, npr moja Di je nakon nekih viroza i antibiotika razvila vrlo osjetiljivu probavu s puno nadimanja u crijevima kako kolike recimo i bila je grozno kenjkava prije spavanja i najvše samnom, a prolo je nakon intenzivne kure probiotika. I sad je sklona tome povremeno samo sad zna reći i ja sam već naučila skužiti, ali to je bilo jače oko dvije, dvije i pol i ja sam mislila da je terrible twos da se nisu smirili probiotikom
Ako nije nešto takvog,možda igranje dvadesetak minuta na miru (floor time) u kojem ona inicira igru otkrije što je trenutno zanima i smeta
Zapravo, sad me Pikula podsjetila - nije bolest, ALI - malena od prijateljce je divno stvorenje :anđelčić:
No, dosta dugo je bila mala napast, derat se, cendrat, cvilit, plakat - pričale smo i pričale i nikako otkrit uzrok. Par puta je provela dan kod nas i nikako na zelenu granu. Na svako pitanje: "Je li doručkovala?"
Ona bi odgovorila: "Opet nije htjela, samo komad kruha"
Dok nisu okrenuli ploču s tim doručkom, ne znam na koju foru, ali očito malenoj više paše kuhano nešto - sad se najede i nakon pol pečenog vola i bistre juhe bude savršena, do marende nakon slabog ručka je sve ok - onda opet ogladni.
Banalno je, ali stvarno ta neka glad zna bit okidač.
T. ako ne doručkuje neku juhu ili varivo, dan je naopako.
Mojoj Di jako paše da jede non stop pomalo zbog osjetljive probave i to isto kuhano, domaću klopu ne gluposti, sad doručkuje doma, pa u vrtiću doručak, užina, ručak, pa doma užina i večera od našeg ručka i onda voće ili mljeko prije spavanja i do kad jede tih 7 obroka puno joj je bolje raspoloženje, nema nekih padova energije. I kad smo doma cijeli dan navikli smo da Di jede kad je njoj vrijeme i kad god netko drugi jede i da sa svima ruča LOL Ma pikači su mali i ono što nama prođe neprimjetno može njima baš biti teško. Nekako mi se čini da se pravovremenim maženjem, spavanjem, igranjem i papanjem može puno toga riješiti dok su mali.
Hvala na hintovima, obraticu malo paznju na to kad je sita-gladna. Jer Nadja ima dane kad jako slabo jede, a ima dana kad se razvaljuje, bukvalno. Mozda tih dana kad ne jede joj nesto ne odgovara a ipak je gladna....
ja se nemrem utjesiti da je glad u pitanju, kod mene je potvrdena stvar da je to karakter, jbg, bikica, luda i rogata. moze ona biti sita i naspavana, pa opet imamo drame. evo danas u gradu. meni su zene prilazile i govorile mi "znam kako vam je". ja nisam mogla vjerovati. nakon sto smo se dogovorile i ponovile dogovor da se od trga do cvjetnog hoda (jer rikavam dok ju nosim, ako mi je na vratu ne mogu disati, ako nije otpadaju mi ruke i koljena), ona je u neboder prolazu pocela urlati i bacati se po podu. za 15 minuta smo bile na cvjetnom (inace se taj put prede za 1 min), ona se toliko drala da sam mislila da ce dobit srcani udar, svi zivi su nas gledali a ja vise nisam znala sta da radim. eto tako kod nas izgleda obicni, prosjecni dan.
onda sam joj rekla da ja vise to ne mogu trpiti i da cu ju pocet ostavljati kod dede dok idem u grad. sutra ima jos jednu sansu da vidim jel skuzila i to je to. sva sreca da imamo dedu--inace ne znam kako bi otisla po f. u vrtic
ma joj, ne znam, ja se od takvog i tolikog placa uzrujam i da sam bila najmirnija na svijetu. i onda pocnem pucati jer ne znam sta da radim. danas sam jedva jedvice zadrzala mirnocu, cak sam i dobila samar od nje, a 20 minuta kasnije sam se rasplakala od napetosti. sto je vissnja rekla--ja nisam tip za tolike borbe. mene to fizicki i psihicki iscrpljuje. ja sam na pola dana koma. i vec u nekom razgovoru s njom se pocnem doslovce bojati njezinih reakcija jer ce to mene dotuci, ja cu zavrsiti divlja i bijesna i opet urlati, prijetiti i raditi stvari koje ne zelim jer sam van takta (blago receno).
ovo mi je tako poznato, ali ipak kad se uspijem suzdržati, taj tren je teško, ali kad "kriza" prođe, osjećam se puno bolje nego kad sam znala puknuti - zato u posljednje vrijeme ja ne vičem - viču oni. Koliko je meni od toga lakše - ne znam, ali mantram da je to "odobreno" od strane psihologice i da to valjda onda tako mora biti, koliko mi god to ne sjeda iz ovih ili onih razloga. ja bih htjela (ali tko mene pita) da se sve uspijemo dogovoriti, ali ne uspijemo - ne svaki put.
još jedan savjet psihologice je da se u svrhu kazne uzme (ta stalno spominjana) igračka i da se stvarno baci u smeće - koliko sam puta krenula i nikada je nisam baš bacila-bacila, sve u nadi da ćemo ipak uspjeti naći zajednički jezik
btw. mikka, vidjela sam vas neki dan kako se nosite (iz auta) - vidjelo se da ti je dosta svega
ja osobno ne živim po nekim ustaljenim rasporedima: kad mi se vikendom bude u pidžami - budem, kad mi se dulje spava ili ne radi nešto jako korisno - pustim si na volju, pa ne mogu djeci nametati nekakav raspored koji bi možda njima trebao, a koji ni sama nemam - opet, ne živimo svi isto - mislim da se djeca trebaju uklopiti u obiteljski život (koji bi opet bar trebali kreirati roditelji), a ne živjeti po knjigama i savjetima, ali opet kao da to i jest nekako najveći problem
mikka ovaj zadnji post potpisujem svako slovo
mamica, da, pitanje hoces se obuci je definitivno pogresno, treba samo da joj kazem da se obuce. to sam sad i pocela da radim, samo je obavestim da treba da se obuce i obuje.
ali za jelo uvek pitam, i nikad joj ne dajem ako ne kaze da je gladna
nekako mislim da bi ipak trebala da nauci da nas obavesti kad je gladna, mada jos uvek nece sama traziti
ali kad je neko vreme za obrok ja pitam: da li si gladna? i ona u vecini slucajeva kaze da jeste
Tko je od vas mama, tko je odrastao, tko je odgovoran ?
Ako , bez trunke sumnje kažete, ja , onda je to to.
Moderan, permisivan i nesiguran odgoj ,stvara nezadovoljnu i kenjkavu djecu.
A sad raspalite .... navikla sam
I Marko je imao tantrume, i svašta , nije dobio po guzici, nije mu uskraćivan tv i igračke , nije bio izložen represivnim i frustrirajućim mjerama ( oduzimanje igračaka i sl ) , pa je sad sve ok..
Neću pisati o svojim odgojnim metodama, jer ima ovdje dežurnih forenzičara koji jedva čekaju skenirati moje postove, ali opet ponavljam:-
tko je mama, tko je odgovoran za odgoj djeteta ?
fala, do slušanja.
maria, pun pogodak!
vissnja, ovo s hranom mi nikako nije jasno... Dijete te dobi treba imati uredne obroke (i spavanje), uvijek u isto vrijeme, s jasnom dnevnom strukturom. I to funkcionira bez pogreške. Tek kasnije, krajem osnovne škole, djeca su se sposobna sama regulirati potpuno samostalno.
Obrok se ponudi. Ako nije gladna, neće pojesti pun tanjur. A bit će gladna ako nije pojela hrpu čipsa i koječega između obroka. Dan treba učiniti predvidivim. Izbor oko jela (što će se jesti) kod nas je dugo bio sužen na 2 moguća (pitanje glasi "Hoćemo li kuhati poriluk ili grah?" a ne "Što bi vi danas jeli?" jer roditelj je odgovoran za zdravu i primjerenu prehranu. Ne možeš to prepustiti djetetu još dugo godina, a ne možeš mu prepustiti ni da odlučuje kad je gladno, a kad ne... Moj sin mlađi do škole nije bio svjestan da je uzrok njegove zlovolje glad (nizak šećer u krvi). Tek je zadnjih godinu-dvije počeo to prepoznavati, uglavnom uz našu pomoć (zapamtio je kako mi rješavamo te situacije, pa ne čeka da mu se servira juha nego pita kad će ručak). Uostalom, u vrtiću su isto obroci u određeno vrijeme.
Oblačenje je ista stvar - nakon ustajanja je oblačenje. I gotovo. Ja sam svojevremeno učinila veliku pogrešku sa svojima kad sam im davnih dana dozvoljavala gledanje tv-a nedjeljom u pidžami. To me koštalo još toliko godina da ih "dresiram" da se obuku odmah nakon ustajanja, jer su mi redovito spominjali da nedjeljom vrijede drugačija pravila. I dan danas plaćam cijenu labavosti - idu u školu i nema vremena za zafrkavanje, a oni bi se razvlačili u pidžami. No, tu je uskočio mm koji po potrebi 2x mjesečno zagalami "OBLAČENJE, SAD!" i nema odstupanja.
Djetetu je potrebna naša čvrstoća, osjećaj da "mama i tata znaju bolje", iako će redovito testirati granice sve do odrasle dobi. Ništa zato - to je poligon za vježbu. Bio je onaj topic "smeta li im ako im nešto branimo" - tamo ima dosta korisnih savjeta.
Maria, slazem se. Teorija mi ne steka, ali praksa da. Zato trazim primere.
Peterlin slazem se da neki red treba da postoji. Ali ni ja ne mogu da zivim po nekom strogom rasporedu niti mogu da jedem kad nisam gladna, pa cak iako je vreme obroka.
Na ishranu strogo pazim, kod nas se junk ne jede, ali ona ipak nekad nije gladna u vreme obroka. Dodatna stvar je ta da smo nas dve same kod kuce 90% vremena pa tu nema onog klasicnog porodicnog obroka, mi jedemo, ona se prikljuci pa ako je gladna jede, ako nije ne jede. Nego nas dve jedemo kad je ona gladna.
ali ja uopste nisam cvrsta osoba, mislim jednostavno nisam takva, ne umem da treniram strogocu (ovo mislilm u pozitivnom kontekstu)Djetetu je potrebna naša čvrstoća
[QUOTE=vissnja;1719026] Dodatna stvar je ta da smo nas dve same kod kuce 90% vremena pa tu nema onog klasicnog porodicnog obroka, mi jedemo, ona se prikljuci pa ako je gladna jede, ako nije ne jede. Nego nas dve jedemo kad je ona gladna.
QUOTE]
Kod nas se pokazalo da to nije bila dodatna stvar nego osnovni problem. Kad sam ja bila solo doma s klincima nakon nekog vremena sam neprimjetno (za mene) počela sve orjentirati oko njih i to nije bilo dobro. Nisam imala svoju čvrstu točku u danu i to klinci jako osjete. Između ostalog ja sam primjetila da sam poslje podne počela s njima razgovarati kao s odraslima. A do sedam navečer kao s bratom i sestrom LOL Kad sam si zapisala raspored i sve obroke i izlaske i igre i počela to planirati večer unaprijed ili ujutro ako se ranije dignem i sve ide puno lakše. U praxi-
prije
duet: "Idemo u igraonicu!!! Kiša je moramo!!!"
ja: "Hmmm, možda poslje ručka, ako bla, bla"
duet /svakih 5 minuta/: Idemo, kad idemo, idemo u ovu ili onu, ja hoću haby,ne ja hoću bibo- svađa
ako odemo natezanje dok ne odemo
ako ne odemo Di tantrum, Do tuga velika
poslije
duet: "Idemo u igraonicu!!! Kiša je moramo!!!"
ja: DA idemo nakon ručka u bibo na jedan sat
duet: kad je ručak
ja: Poslje doručka,pospremanja i kuhanja,ako mi pomognete idemo prije
ili
ja: NE,ne idemo, radit ćemo s glinom ili s temperama poslje ručka izaberite
s tim da sam sve isplanirala pa imamili glinu ili auto za otić u igraonicu
mislim sad imam nove izazove, a i ovo povremeno zanemarim pa se opet nađem u gabuli, tek toliko da se podsjetim kako to može biti kaotično
mikka, ja bih se nadovezala na tvoj primjer, možda pomogne, a možda te samo iznerviram.
Moje dijete se voli nositi, odnosno puno puta mu se ne hoda, ima cca 16 kg, ako ga nosim za vratom, odmah mi se vrti u glavi, tako da to otpada, a ako nosim stvari iz trgovine, ne mogu i njega.
Mi smo se naviknuli, ako idemo u trgovinu, žuri nam se, a vidim da bi mogao biti umoran i tražiti da ga nosim, jednostavno uzmem kolica i problem je nestao.
Znam da vjerojatno ne koristite kolica i da ima još sigurno nekoliko razloga, zašto ne možete postupiti slično, ali ovo je samo primjer, a tako postupamo u večini situacija. (Pokušavam unaprijed predvidjeti problem).
Uletjela mi Peterlin, slažem se da djeci treba nekakva opipljiva struktura dana. Mi ju imamo, ako ne radi djeteta, onda radi mene. Ja sam ovisnik o planu.
Mi smo kao u vojsci.
Ako sam doma, onda:
- buđenje, meni kava, djetetu mlijeko (sve u krevet), onda pijemo i rastežemo se u piđami po krevetu do cca pola 10, onda je oblačenje
- u 10 je doručak (obilan)
- u 12 je voće
- oko 14 je ručak
- negdje popodne međuobrok ili dva, ovisi o gladi
- 19.30 večera
- 20 kupanje (krenuli smo na vrijeme, pa nije umoran i ima dovoljno vremena da se kupa do mile volje)
- 20.45 odlazak u krevet
Ako ja radim, čuva ga baka i raspored je vrlo sličan, skoro jednak.
Uglavnom ga ne pitam da li je gladan. Obrok je tad i tad, vjerojatno mu se organizam naviknuo da se tada jede. Ako je manje gladan pojede manje, ako je jače gladan, pojede više.
Da ne bi bilo zabune, planirano vrijeme obroka ne znači da se jede kad nisi gladan.
To definitivno kod mojeg djeteta ne pali.
Meni osobno je jednostavno potreban neki plan, na primjeru obroka, mi plan jako odgovara radi planiranja kad kuham i što, a moje dijete od malena pokazuje da mu totalno odgovara plan, pa smo se tu nekako našli.
On je od rođenja bio dijete koje se točno budilo, imao je točno određeno razdoblje budnosti, pa opet spavanje,... po njemu si mogao sat navinuti. Takav je od prvog dana.
Mi smo jednostavno nastavili njegovati ono što njemu odgovara (hvala Bogu da sam ja tu slična) i tako smo našli zajednički jezik.
da, ja ne mogu kolica jer i tu idu peripetije. ustvari, ne mogu nositi i kolica i bicikl istovremeno
kuzim da sam ja roditelj a ona dijete ali i ja imam svoje issues, nisam buda jebiga. buddha, mislim. treba se znat postavit s takvim djetetom, a ja to tek ucim. zato je md-u puno lakse s njom, on nema nerijesenih problema sa sobom, u svakom trenu zna sta hoce a sta ne i to je puno laksi start za njega.
mislim super je sto ona mene uci da rijesim svoje probleme, ali se svejedno nerviram i bude mi dosta svega
mikka, vissnja, da li vam u šetnji pale štapići ili neke druge zubne zanimacije ? nama još uvijek pomažu i rješavaju puno frustracija.
dogovori i objašanjavanja kod mlađe ne pale, nisu ni kod starijeg kad je bio njenih godina. stariji je skroz druga priča, već se s njim da većina stvari dogovoriti - ali je do toga trebalo par godina treninga
u zadnje vrijeme mi je gušt pogledati emisiju šaptač psima, na NG-u je vrte uglavnom u večernjim satima, i povlačiti paralele s odgojem male djece - ima ih više nego što sam mislila
Evo da se pridružim sa svojim nemogućim ženskim potomkom. To je hodajući užas. S tim da ona ne kenjka i ne cmolji, ona urliče! Mislim da ju čuju SVI susjedi u zgradi.
Moje metode se svode na jednostavno ignoriranje i objašnjavanje kad dođe sebi. S tim da se ona naduri, ali nema šanse da bi rekla zašto. To mi je glavna frustracija, dok saznam šta ju je uvrijedilo prođe sat vremena.
Te urlajuće epizode su sad već kraće, prije godinu dana je znala revat po sat vremena.
Ja jednostavno duboko dišem i čekam da visoki c pređe u nešto nižu intonaciju (da bi me mogla čuti kad joj se obraćam). E onda fino kažem da prestane urlati i da mi kaže šta joj je pa da to sredimo ili ću ja morati izaći iz kuće bez nje jer me bole uši kako se dere. Uglavnom kaže neki razlog koji nema veze s vezom (valjda izmisli), a li prestane đrečat i dalje se normalno ponaša (barem pola sata).
meni je glavni izazov ostati mirna, ali sad sam se već dobro istrenirala. Jednostavno me (gotovo) ništa ne može iznervirati. Ako nešto mora napraviti bit će to milom ili silom, ako ne mora... ko ga šiša. Pa ne mogu se nervirati cijeli dan.
Ima dana kad neće u park nego samo gledati crtiće-nek gleda. Navečer se sjeti da bi u park, prošo voz. Sutra ju samo podsjetim da ako hoće u park treba krenuti. Ona kaže- samo da pogledam crtani do kraja i sama gasi tv. Ja u čudu...
ja joj se u takvim trenucima bojim ista ponuditi da ne bude jos gore
ok, malo sam si poslozila prioritete, i sad to glasi--ne isplati mi se istjerivat dogovor za toliku histeriju. kad ju mogu nosit, nosim ju, kad nemrem, odmaram se. valjda bu bolje. danas je bilo super veci dio dana, dok nije dobila slom zivaca u tramvaju. ali uspjela se smiriti.
uglavnom--uvijek je problem u meni, as I said
Kad je moja di imala to bacanje po cesti a bila već prevelika za dizanje, ja sam stajala kraj nje dok se ne bi umorila i vrištanje prešlo u tužan plač i umor, onda bi je pokupila žličicom s poda, utješila i išla dalje. Jednom me gledala frizerka u ulici i rekla da me časti kavom, jer su svi u prolazu imali komentare, pokušavali joj se obratiti, mlade cure su se zgražale i tak, a ja stojim ko gljiva na kiši i čekam jer inače će me izlupati nogama i rukama i ništa što kažem ne pomaže. Sama sam si bila kriva,ostali sm opredugo u parku bila je umorna i gladna i plakala je jer želi u "veliki dućan kupovati" a ne u žitnjak koji nam je usput koji sam ja uplanirala. Dakle dijete leži na betonu i vrišti "hoću veliki dućan" ja stojim i gledam u prazno, a prolaznici dobacuju. A kaj ćeš... Drugi put kad je rekla uparku "još malo" lansirala sam je doma prije nego se okrenulaja joj se u takvim trenucima bojim ista ponuditi da ne bude jos gore
ok, malo sam si poslozila prioritete, i sad to glasi--ne isplati mi se istjerivat dogovor za toliku histeriju. kad ju mogu nosit, nosim ju, kad nemrem, odmaram se. valjda bu bolje. danas je bilo super veci dio dana, dok nije dobila slom zivaca u tramvaju. ali uspjela se smiriti.
uglavnom--uvijek je problem u meni, as I said
Mislim da se većina situacija upravo tako može spriječiti. Ok, osim kod MikkeDrugi put kad je rekla uparku "još malo" lansirala sam je doma prije nego se okrenula
Kao što je već tisuću puta rečeno, roditelj je osnova svega, može dijete biti "teško" "zahtjevno" ili, da - "razmaženo" -ali, čuješ, radi koga/čega je takvo?
Jednim dijelom je naše/dječje ponašanje uvjetovano okolinom, neovisno o nekim "postavkama" i nažalost, ne može se resetirati. Ko je jamio...
Ponavljanje je majka mudrosti. I odabir - između maksimalno dvije stvari.
Npr. idemo kod doktora:
Ja ne želim.
Dobro. Nemoj. Ali, bolesna si. I možeš biti samo gore. Idemo kod dok. da te pregleda. Tamo možeš stić na dva načina: derući se dok te ja nosim i da nam iskustvo bude neugodno, ili na miru obavit što se mora i lagano dalje kamo smo naumile, sretne i zadovoljne. Žalila se putem. Ali s njega nije skretala.
Pohvaljena je na mirnoći i razumnosti. Rečeno je: "Svako dijete može biti razumno, ali za to treba puuuuno živaca." (i vremena i otkrivanja taktike - ali lako meni maloljetnoj s jednim djetetom
Na to sam odgovorila da se spremam po normabele.
Na tragu sam mrzovoljne Marie i Pikule po svim pitanjima. :kineski_zid:
može da, ali kao prvo postoje situacije gdje ne možeš otići doma, postoje situacije gdje ti se neda otić doma, a postoje i situacije gdje nisam u toku sa njihovim potrebama jela, spavanja itd.Mislim da se većina situacija upravo tako može spriječiti. Ok, osim kod Mikke
Na tragu sam mrzovoljne Marie i Pikule po svim pitanjima. :kineski_zid:
:
ja općenito ne analiziram, kako kaže ifigenija, pretjerano zašto je nešto dovelo do npr. bacanja po podu. djeca su, bacaju se po podu, nemam pojma zašto, jel im je u tom trenu pao šećer ili im je previše ljudi u dućanu.
vissnja, ono što sam htjela reći je da kad smo već kod ruku, mislim da ti je najbolje nekako osigurat se da te ne izludi činjenica što ćeš joj na kraju ti oprat ruke. kreni kako već krećeš, s objašnjanjima, ali budi spremna na najvjerojatniji scenarij.
tako ja, npr.
pa me zna iznenaditi sa svojom razumnošću.
a kad smo već kod toga, ti trenuci su najljepši, kad očekuješ najveći otpor, a oni reagiraju kao da im je 30 godina.
i isto, kad se sjetim M prije godinu dana, kad joj ama baš ništa i nikad nisi mogao objasniti, i M sada, vidim koliko je sad puno puno razumnija.
pa mi onda malo bude i žao :lud:
I onda se potrudiš zadovoljiti dječje potrebe jer je nemoguće od njih očekivati suradnju ako .. su gladni. Ili im se kaka. Pripremiš se.
Ako je situacija da ne možeš - takve situacije nisu svaki dan, fala filipu, i onda to nije uobičajeno ponašanje o kojem priča Visssnja, nego nešto što se dogodilo.
Jednom, dva puta.
Na događanja koja su meni jako važna i na kojima ja namjeravam uživati ne vučem nju sa sobom (npr. na HP u Opatiju
Kad ne mogu otić doma (npr. obavljam neku papirologiju - a to je uvijek s njom) - razmišljam dovoljno unaprijed da uzmem nešto što je zanima sa sobom (ili kupim rozu štampu
Razumnije nego prije godinu dana, naravno da da. I isto mi bude žao
PikulaDakle dijete leži na betonu i vrišti "hoću veliki dućan" ja stojim i gledam u prazno, a prolaznici dobacuju. A kaj ćeš....
Narast će i nećeš se ni sjećati toga, zato je cool taktika najbolja. Shvatit će da im ne uspijeva iznervirati mamu ( a uspijeva li?), pa će prestati.
Ili, valjda smijem napisati, rugati im se kako su glupi, jer nitko pametan ne izvodi takve pi****ije.
Po mome, djetetu se jednostavno ne smije dozvoliti da urla i baca se po podu. Roditelj je pametniji i mora naći način da to spriječi i prije nego se pojavi. Za svako dijete je poseban recept, mislim da univerzalnog nema.
Ili biti doma prvih pet godina.
ko je glup, ne kuzim
moji hdB nikada bar to nisu izvodili - oni su ono: po vani anđelčići, po doma nadoknađuju što nisu vani....
vezano za to - u nekom stručnom časopisu pročitala sam da ukoliko se djetetu dozvole takve epiziode bacanja i onda se nakon toga popusti i još ga se i nagradi time zbog čega se bacalo, jasno mu se šalje poruka da je takvo ponašanje ne samo prihvatljivo, nego i poželjno i u budućem odraslom životu postaje sklono manipulacijama da dobije što hoće, a i nekontroliranim emocionalnim ispadima....baš lijepo!
Posljednje uređivanje od Stijena : 14.10.2010. at 09:20
Samo da naglasim moju di je ta faza prošla, sad samo digne bradicu i stisne šakice kad se duri, ima već 5 godina, bacanje je iza nas.
Iskreno uopće ne mogu zamisliti kako možeš djetetu kojem je pregorio osigurač u prepunom dućanu npr zabraniti da se baca po podu. Meni je to potpuno normalno za jednog dvogodišnjaka za kojeg takve gužve i gungule i nisu, a što kad moraš s djetetom u dućan jer moraš. I potpuno mi je normalno da roditelji od djetetove druge do recimo treće četvrte godine pomognu malom djetetu da ljepše i lakše izražava svoje velike osjećaje riječima umjesto aralukanjem i bacanjem. I to što utješiš dijete nakon što se izvikalo ne znači da ćeš mu dati to zbog čega urla, nego to da ćeš reći "Žao mi je da ti je teško i što si tužna ali sad moramo na blagajnu " ili što već moraš i gotovo. Ruganje uopće ne smatram pristojinim ikad, moja mama se znala smijati Di kad se bacala i to je ponekad upalilo jer se čudila toj reakciji, ali ja ipak ne bih ruganje uvodila jer kad krene to je zarazno kao i svako nepristojno ponašanje nakraju ti negdje bude jako neugodno i to baš u nekom trenutku koji je tebi važan.
Spriječit bacanje po podu, moš mislit... Kako se to radi? Jedino da iz pročitam iz kristalne kugla, graha, soca od kave.. di će nju šiza uhvatiti i zbog čega. Jednom bi popi***** jer nije prva otvorila vrata, drugi put ista scena ali ona je luda jer ja njoj nisam otvorila vrata. Danas neće ni pogledat mahune, sutra ja jedem ostatak, a ona poludi jer je ona to jučer htjela jesti.
Imam dvoje, L. nije uopće imao te epizode, ali mi je M. sve nadoknadila.
To je neka ravnoteža u svemiru, ak se s jednim provučeš, s drugim nagrabusiš.
Da, ako je to do stava, zašto onda jedno dijete u istih roditelja ima te fore a drugo nema? Ja mislim da svako dijete ima svoje mušice i da nije upitno da li ih ima, nego kako se mi prema tome odnosimo. Moje je dijete jako pametno i imalo je tu fazu i ja se uopće ne osjećam kao loš roditelj zbog toga, drugo dijete nikad nije imalo tu fazu nego neku petu i to smo riješili i naučili bolje i sad se gombamo s nečim sedmim, pa to nam je posao kao roditelja, ne? Uopće ne kužim zašto očekivati da će ti sva djeca koju rodiš biti divna i slatka na svim poljima u životu, ja to ni od sebe ne očekujem.
mislim da poanta nije bila u tome da se spriječi bacanje, možda eventualno da se na neki način prevenira (masa roditelja zna da npr. ne smije u dućan s umornim ili gladnim djetetom koje će zbog toga biti nervozno i raditi scene, ili npr. da mu se već na ulazu uvali neka zanimacija...), bit je više u tome da ako se već baca, da se ne popusti i bacanje sprečava upravo time zbog čega je počelo npr. kupovanjem igračke ili slatkiša, nego je opet stvar u dosljednosti
Ma to bacanje po podu nije nikakav bauk. To je samo roditeljima jako neugodno jer su svi okolo uvijek puni komentara i većina se zgraža. A kad se dijete duri i ne govori ni sa kim sat vremena, onda fino nikome ne smeta i svi mogu dalje o svom poslu. Jedno i drugo su samo nezreli, dječji način nošenja s emocijama, činjenicama, životom.
A. se bacao uredno po podu, od godinu i po do dvije i po najžešće, a mislim da su se do četiri još događale takve epizode. To je bio izraz njegovog temperamenta, nemam u to nikakve sumnje, čak ni s ove vremenske dostance. (Recimo, u pojavljivanju nekih napornih ponašanja mlađega mi snosimo dio odgovornosti). Nikad nije na taj način dobio traženo, ali nikad. Jako sam pazila na prevenciju takvih situacija. I ipak su se događale dnevno, barem jedna, a i više. Ja sam bila stup čvrstine, s tim da su granice njegove slobode bile vrlo široke.
Zanimljivo je kako su mnogi bliski ljudi ili sasvim zaboravili tu njegovu fazu, ili konstatiraju kako se on sasvim promijenio. Jer prije je bio strašan, a mi za žalit ili za se zgražat nad nama (često, ne uvijek i ne od svih), a sad je nekako nevjerojatno zreo, pa razuman, pa sve nešto divno. A zapravo je on baš onaj isti, sa svojim istim temperamentom, samo naravno - zreliji, odrasliji, naučeniji, iskusniji. Pa se ja pitam: zašto ne možemo kolektivno malo bolje poznavat tu djecu, pa priznat tu njihovu nezrelost i činjenicu da odrastanje i odgoj traju godinama, nego se tako rado naprečac donose zaključci, i o djeci i o roditeljima? Svaki par roditelja ispočetka otkriva kakva to čudna vrsta ta djeca uopće jesu, a većina zaboravi čim njihova odrastu.
Posljednje uređivanje od vertex : 14.10.2010. at 10:31
Ne razumijem baš zašto kolutaš očima, a jako mi je neobično da se takvo što savjetuje na Rodinim radionicama - naprosto zato što sam o njima imala bolje mišljenje. Oduzeti djetetu igračku jer nije opralo ruke za mene je potpuno besmisleno, i prilično okrutno - kako god se odgoj koji to propisuje nazivao.
nije mi jasno kako dvogodišnjak koji je vani doslovce puzao po podu (javnoj površini gdje ljudi hodaju i pljuju, a npr. psi izvršavaju nuždu) može biti kompetentan donijeti odluku da kad dođe doma ne želi oprati ruke, ali želi sjesti za stol jesti. Jesam li ja kao roditelj ako to dopustim i ne poduzmem ništa (ne nužno prisilom) odgovorna za to ako mi dijete završi na zaraznoj s teškom crijevnom virozom ili onda dvogodišnjaku možda mogu objasniti da je to posljedica njegove kompetentne odluke.
Ovo ne pišem kao nikakvu provokaciju već me stvarno zanima rješenje, budući da ja u takvoj situaciji ne znam postupiti ispravno (očito). Koliko sam uspjela iščitati, samo se uporno spominje da se ruke ne smiju prati na silu - s čim se u potpunosti slažem, a ne spominje se i rješenje te, po meni vrlo česte i svakodnevne situacije.
S ovim bih se itekako složila. Jer, naime, zanima me je li nasilje kad je roditelj pun šljiva i uštipaka koje mu nanesu djeca i je li ispravna reakcija da to roditelj dozvoljava i ne reagira. Ne mislim naravno da bi roditelj to trebao vratiti, ali recimo koliko god ja molila i kumila svoju djecu da mi ne skaču (doslovce) po glavi, ne štipaju, ne "lome" mi rebra i bubreg jer me to boli, oni u tome ko da vide još veći izvor zabave upravo zato jer mi nanose bol. Zanima me koja je ispravna reakcija na to, a sasvim sam sigurna da je potrebna i da ona postoji jer po meni i ovo je vid nasilja koje roditelj sasvim sigurno ne mora trpiti.Problem s nasiljem i jest taj što je ono u našem društvu toliko ukorijenjeno da neke njegove oblike više i ne doživljavamo kao nasilje.
Posljednje uređivanje od Stijena : 14.10.2010. at 12:15
Kopiram s prve stranice:
Kod nas bi to bilo ovako: - Ljubavi, idemo sada prati rukice.
- Ne bi sad prala...
- Moramo prati da mi ne budeš bolesna, ruke su prljave, bile smo vani. Ako ne peremo ruke, pa stavimo prste u usta, dođu nam bakterije. (Za vrijeme ovoga je nježno usmjeravam u željenom smjeru, gurkajući je ispred sebe prema kupaonici.)
Ona začuđeno sluša, ulazi u kupaonicu. (Ovo se kod nas već zbilo.)
Ako to ne bi pomoglo, rekla bih: - Onda će mama morati oduzeti novu slagalicu.
U tom slučaju moja malena obično popušta. Ako ne, ja stvarno slagalicu odnesem, nema je. Samo, treba uzeti nešto do čega je djetetu stalo.
Barem kod nas, ovo funkcionira bez greške. Ne želim da moje dijete ostane bez svih igračaka. Ali ne želi ni ona.Moja malena vidjela u vrtiću da se djeca tuku, grizu itd. Jednom joj nešto nije bilo po volji, pa me udarila.
Ja (iznenađeno): Mamu si udarila?Zašto?
Malena: Jer si ti rekla da (...) / nisi mi dala (...)
Ja (strogim tonom): Tako nećemo moći. Mamu se ne smije udariti. Ni ja tebe ne tučem. Je li tako?
Malena (kima glavom, obara pogled)
Malo mi je bilo žao što se posramila, ali stvarno ne želim dobivati batine.
Dogodilo se poslije još par puta, u razmaku od par mjeseci, ali moja reakcija uvijek je ista. (Ne podnosim nasilje.)
Odlični su mi postovi seni i Peterlin.
Aha, zaboravila sam napisati kraj te epizode. Nakon njezinog kimanja glavom, ja je grlim i govorim: "Dobro, mama te voli. Nećemo se tući, u redu? Nikoga se ne smije tući."
Možda na ovoj temi ispada da sam Atila, Bič Božji
U zadnje vrijeme često mi iznebuha da "pusu"
Jedino ne dopuštam nasilje, a ni od neposluha u osnovnim stvarima ne vidim velike koristi. Za dijete samo.
Hvala, fakat nisam primijetila i OK ovo je na pdfu 3-6, ali potpuno neprimjenjivo na dvogodišnjaka koji je meni problematičan. Jasno da ako se djetetu može nešto objasniti, primjena bilo kakve vrste prisile (makar i ove psihičke da mu se oduzima nešto što mu je važno - naglašavam prisile, ne nasilja) nije potrebno. Starijeg je ta faza prošla s neke 3-4 godine, ali što do tada?Kopiram s prve stranice:
Kod nas bi to bilo ovako: - Ljubavi, idemo sada prati rukice.
- Ne bi sad prala...
- Moramo prati da mi ne budeš bolesna, ruke su prljave, bile smo vani. Ako ne peremo ruke, pa stavimo prste u usta, dođu nam bakterije. (Za vrijeme ovoga je nježno usmjeravam u željenom smjeru, gurkajući je ispred sebe prema kupaonici.)
Ona začuđeno sluša, ulazi u kupaonicu. (Ovo se kod nas već zbilo.)
Ako to ne bi pomoglo, rekla bih: - Onda će mama morati oduzeti novu slagalicu.
U tom slučaju moja malena obično popušta. Ako ne, ja stvarno slagalicu odnesem, nema je. Samo, treba uzeti nešto do čega je djetetu stalo.
Barem kod nas, ovo funkcionira bez greške. Ne želim da moje dijete ostane bez svih igračaka. Ali ne želi ni ona.
Kako mi je psihologica "odobrila" primjenu sile, ali ne pregrube, dok ga vežem u AS jer to se iz masu razloga mora, a on se buni i vrišti ko da ga netko kolje jer ne razumije da je to za njegovo dobro, tako bih rekla da je i ovdje valjda isti slučaj - dakle, odvagati koliko mu štete može nanijeti to što će neopranih ruku s ceste jesti i vrlo vjerojatno se razboljeti u odnosu na primjenu (ne pregrube) sile da mu se operu ruke.
Iako, za tu primjenu "sile" nemam svaki put ni (psiho ni fizičke) snage jer to nije "malo ću zaplakati", nego "trgat ću se do besvjesti dok ne skuži da ću glavom udariti u pločice pa će sigurno odustati", tako da dobru alternativu odigraju i antiseptičke maramice za ruke
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
