Malo sam se pogubila

[ms. ivy]

Možda, ali nismo li mi stalno našoj djeci, u toj dobi do neke 4-5 godine, u njihovom intimnom prostoru?

ovo je i meni palo na pamet. uostalom, da se moje dijete pita, da mu nisam ušla u intimni prostor koristeći (pri)silu on bi od rođenja do drugog rođendana bio u istoj pokakanoj peleni i odjeći. odvraćanje pažnje kod njega vrlo rijetko urodi plodom, a racionalna objašnjenja trenutno (2,5 g) stoje negdje na 10% uspješnosti.

što se tiče oduzimanja privilegija, ja ću umjesto otimanja igračke/crtića radije posljedicu povezati s ponašanjem - dok ne opereš ruke, neću ti dati večeru jer ne želim da se razboliš. /u idealnom slučaju uz priču o bakterijama ćemo i oprati ruke, ali što kad zaključi "ok, baš me briga što nema večere" i ode se igrati s tim prljavim rukama?/

ili, želi se sam popeti u sjedalicu. sve ok ako imamo vremena, ali ako žurimo/auto je parkiran uz rub ceste/nešto treće? odverglaš svoje "želim da... jer...", a on i dalje po svojem jer mu je to u tom trenu važnije. ne živimo u idealnom svijetu iz knjiga.

[cvijeta73]

ovo je i meni palo na pamet. uostalom, da se moje dijete pita, da mu nisam ušla u intimni prostor koristeći (pri)silu on bi od rođenja do drugog rođendana bio u istoj pokakanoj peleni i odjeći. odvraćanje pažnje kod njega vrlo rijetko urodi plodom, a racionalna objašnjenja trenutno (2,5 g) stoje negdje na 10% uspješnosti.

što se tiče oduzimanja privilegija, ja ću umjesto otimanja igračke/crtića radije posljedicu povezati s ponašanjem - dok ne opereš ruke, neću ti dati večeru jer ne želim da se razboliš. /u idealnom slučaju uz priču o bakterijama ćemo i oprati ruke, ali što kad zaključi "ok, baš me briga što nema večere" i ode se igrati s tim prljavim rukama?/

ili, želi se sam popeti u sjedalicu. sve ok ako imamo vremena, ali ako žurimo/auto je parkiran uz rub ceste/nešto treće? odverglaš svoje "želim da... jer...", a on i dalje po svojem jer mu je to u tom trenu važnije. ne živimo u idealnom svijetu iz knjiga.

potpis.

dutka lutka, bez obzira što si to čula na rodinoj radionici, kritički odmak nikad nije za odbacit. daj malo života, tvoji postovi su kao prepisani iz nekog priručnika za odgoj. lošeg.
ova rečenica - onda će mama morati oduzeti novu slagalicu - meni osobno je - grozna.
prvo ništa ti ne moraš, drugo slagalica nema veze s prljavim rukama, treće dijete je premalo da bi ta kazna djelovala na njega - odgojno, u smislu da shvati povezanost slagalice i prljavih ruku. a last but not least, ovaj govor u trećem licu mi je već sam po sebi odbojan.

[cherry]

uf, dok napišem, više ne znam iza koga sam...

[Serpentina]

potpisujem cvijetu koja potpisuje ivy

kod nas su prljave ruke nešto za što nema kompromisa. Kada dogovor nije funkcionirao a nisam imala volje za ulazak u njezin intimni prostor (srećom da sam van njega dok je tuširam i perem joj guzu ) smo skupa kupile neki "dječji" sapun za ruke na princeze ili što već.

[vissnja]

Pikula super mi je ova ideja sa dnevnim planom! To bi svakako meni pomoglo da zauzmem stav jer imam sve isplanirano.

Nisam imala svoju čvrstu točku u danu i to klinci jako osjete

da, to je to
i meni je sad lakse kad je N deo dana u vrticu, onda ja zavrsim nesto po kuci i isplaniram popodne

[vissnja]

potpisujem Serpentinu, cvijetu i ajvi

Nije da ja nisam probala ucenu, tj. oduzimanje privilegija. ALI u trenutku kad ne zeli da opere ruke, Nadju u zivotu ne zanimaju igracke. Btw ona uopste nema omiljenu igracku, ja sad da sklonim sve sa kojima se igra i donesem druge, nema igracke za kojom bi patila. Nema vecere? Bas je briga....
Znaci imali smo i mi ovakvu sliku:
ulazimo u kucu, skidamo jaknu i cipele
ja krecem ka kupatilu: ajmo da peremo ruke
N (koja je do tada skroz veselo pricala sa nama) pocinje: necuuuuuuuu, aaaaaaaaaaaaaaa, neeeeeeeeeeeeeeeeeeee
ja pricam pricu o prljavim rukama, bakterijama i bolestima
ona se smeje i bezi po kuci, stavlja ruke na usi i vice necuuuuuuuuuuuu
ja idem za njom i kazem: nema crtaca posle rucka ako ne operes ruke
ona meni vice: bas me brigaaaaaa i smeje se
onda ja kazem: mozes da dodjes lepo da operemo ruke, da sama pustis vodu, da izaberes sapun
ili mogu ja da dodjem po tebe i da ti operem ruke na silu
ona bezi i smeje se
ja je uzimam za ruku, tu pocinje da se dere, ide u kupatilo i dere se: necuuuuuuuuuuuuuuu, bas me brigaaaaaaaaaaaaa, aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, necuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu
zavrcem joj rukave, sapunjam ruke, ona mi onda bezi sa nasapunjanim rukama, ja urlam, ona se smeje
uhvatim je, isperem joj ruke i onda ona odlazi KAO DA SE NISTA NIJE DESILO, NORMALNO RAZGOVARA SA NAMA, UZIMA NEKU IGRACKU ILI SEDA ZA STO, NAJNORMALNIJE
a ja bih posle takve epizode mogla ili nekog da zadavim ili posteno da se isplacem
naravno, crtani posle rucka nije dobila, objasnila sam joj zasto, ali se epizoda sa pranjem ruku ponovila i to vece, i sutradan.......

[dutka_lutka]

vissnja, kao prvo da kažem da mi je drago što ipak ide nabolje.

Nije da ja nisam probala ucenu, tj. oduzimanje privilegija. ALI u trenutku kad ne zeli da opere ruke, Nadju u zivotu ne zanimaju igracke.

Pa, ne moraju je zanimati u tom trenutku. Treba biti uporan i dosljedan. Oduzimanje privilegija na snazi je od početka nepoželjnog ponašanja, pa do prestanka takvog ponašanja, a ne 5 minuta, dok nas ne prođe bijes.
To niti ne mora biti igračka, nego neka aktivnost. Preporučujem da to bude ono što vremenski dolazi sljedeće, a ne, kao što neki pišu, tek navečer, ili sutra.

Btw ona uopste nema omiljenu igracku, ja sad da sklonim sve sa kojima se igra i donesem druge, nema igracke za kojom bi patila.

Koja je svrha oduzimanja igračaka, ako se donesu druge? Nemojmo se šaliti. Prvi dan se može oduzeti jedna igračka / aktivnost, pa se strpljivo čeka učinak. Ako ga nema, sutra još jedna, bez vraćanja prve. Pa polako. Da vidimo kako će se stvari razvijati.

Nema vecere? Bas je briga....

Ovo ne bi trebalo raditi. Hrana je primarna djetetova potreba, kao i ljubav roditelja. Ne treba govoriti npr. niti da je više ne voliš, to ionako nije istina. Općenito, ne treba govoriti stvari iza kojih ne stojiš, jer dijete to zna / osjeti.
Nema večere? Mislim da malena zna da blefiraš, taman posla da joj ne bi dala večeru ako zatraži. Isto je i sa bacanjem igračaka u smeće. Nema smisla bacati igračke, znači, kasnije ih vadimo iz smeća? To je, dakle, blef.
Za razliku od toga, nijedno dijete nije se rodilo s autićem / slagalicom itd. Oni samo služe da djetetu bude ljepše, zanimljivije i bolje. No, meni ni nema smisla, ako je dijete neposlušno, praviti se da se ništa nije dogodilo, kupovati nove igračke, ići kao i obično van, sve raditi potpuno isto. Iz perspektive djeteta tada nema razloga da ono mijenja svoje ponašanje.

[dutka_lutka]

vissnja prvotno napisa

Znaci imali smo i mi ovakvu sliku:
ulazimo u kucu, skidamo jaknu i cipele
ja krecem ka kupatilu: ajmo da peremo ruke

Kao prvo, ovdje ja ne krećem sama, tj. u to vrijeme, dok je imala 2.5 godine nisam kretala, nego krećem tako da je malena ispred mene, usput sve objašnjavajući i lagano je usmjeravajući prema kupaonici.

vissnja prvotno napisa

N (koja je do tada skroz veselo pricala sa nama) pocinje: necuuuuuuuu, aaaaaaaaaaaaaaa, neeeeeeeeeeeeeeeeeeee

Ovdje bih ja izrazila negodovanje: Kakvo je to ponašanje?

vissnja prvotno napisa

ja pricam pricu o prljavim rukama, bakterijama i bolestima
ona se smeje i bezi po kuci, stavlja ruke na usi i vice necuuuuuuuuuuuu
ja idem za njom i kazem: nema crtaca posle rucka ako ne operes ruke

Mislim da nije dobro niti ići za djetetom. Neka ona dođe vidjeti što mama radi.
Nema crtića. To joj baš i nije bitno? Dobro. Možeš pokušati nešto drugo, ili da crtića nema ni sutra, tj. dok ne prestane takvo ponašanje.

viissnja prvotno napisa

ona meni vice: bas me brigaaaaaa i smeje se

Ovo možeš ignorirati.

vissnja prvotno napisa

onda ja kazem: mozes da dodjes lepo da operemo ruke, da sama pustis vodu, da izaberes sapun

Ovo mi je OK.

vissnja prvotno napisa

ili mogu ja da dodjem po tebe i da ti operem ruke na silu
ona bezi i smeje se

A možda je to njoj i glavna svrha svega, da se igrate lovice? Jel' se izigra dosta vani, skrivača i lovice? Ima li u blizini djece za zajedničko igranje?

[dutka_lutka]

vissnja prvotno napisa

ja je uzimam za ruku, tu pocinje da se dere, ide u kupatilo i dere se: necuuuuuuuuuuuuuuu, bas me brigaaaaaaaaaaaaa, aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, necuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu
zavrcem joj rukave, sapunjam ruke, ona mi onda bezi sa nasapunjanim rukama, ja urlam, ona se smeje

Što smo sad postigli ovim pranjem ruku? Iznervirala si sebe.

vissnja prvotno napisa

uhvatim je, isperem joj ruke i onda ona odlazi KAO DA SE NISTA NIJE DESILO, NORMALNO RAZGOVARA SA NAMA,

Pa i nije se ništa desilo kad nema posljedica. Ima, crtić danas, ali to, izgleda, nije dovoljno.

vissnja prvotno napisa

UZIMA NEKU IGRACKU ILI SEDA ZA STO, NAJNORMALNIJE

Znači, želi igračku. Igračka se ovdje sklanja u ormar, na visoku policu, najbolje u zatvoreni dio, da se ne vidi.

vissnja prvotno napisa

a ja bih posle takve epizode mogla ili nekog da zadavim ili posteno da se isplacem

Znam da je to lakše reći nego učiniti, ali nemoj se nervirati, kako god bude, jer nerviranjem nećeš ništa postići. A malenoj je možda i cilj iznervirati tebe.

vissnja prvotno napisa

naravno, crtani posle rucka nije dobila, objasnila sam joj zasto, ali se epizoda sa pranjem ruku ponovila i to vece, i sutradan.......

I ovo je moguće, rezultate treba pričekati tjedan-dva, jer ako odustanemo, ne možemo se nadati poboljšanju.

[pomikaki]

dutka_lutka, općenito tvoji su postovi puni dobrih savjeta - reći ćemo iz knjiga - ali kako su cure već prije rekle - nažalost teško primjenjivi u stvarnom životu sa stvarnom djecom.

Ja bih rekla da su primjenjivi (bar za mene, u malo modificiranom obliku) ali ne u kriznim situacijama. Nema efekta od toga kad se događa pravi tantrum.

Koja je svrha oduzimanja igračaka, ako se donesu druge? Nemojmo se šaliti. Prvi dan se može oduzeti jedna igračka / aktivnost, pa se strpljivo čeka učinak. Ako ga nema, sutra još jedna, bez vraćanja prve. Pa polako. Da vidimo kako će se stvari razvijati.

Mi imamo brdo igračaka, čak sam ih dijelila preko foruma, ili prijateljima s djecom, dobili smo ih što rabljene što nove kao poklon. Ostale su nam većinom one koje nitko nije htio i one koje su kupljene za nju, to čuvam.
Sve te igračke njoj nisu toliko zanimljive da bi uopće primijetila da ih nema par dana. Osim beba koje su, kako sam već rekla, živa bića i ne mogu biti napuštene na više dana, to je nehumano . Još bi joj falio set za kuhanje, ali falio bi i nama odraslima, jer kad ona kuha mi se odmaramo. I ostale njezine aktivnosti smatram korisnima i za nju i za nas i ne vidim smisla u njihovom ukidanju. Ne mogu se zamisliti da joj kažem npr: ne smiješ se sada igrati u pješčaniku jer me jutros nisi poslušala kad je trebalo prati ruke.

Tu su i crtići. Možda u nekoj razumnijoj fazi ću ih tu i tamo ukidati. Za sad, više bih se ja naživcirala govoreći joj kako neće biti crtića navečer ako ne opere ruke, a ona ruke svejedno ne pere i ne možemo konačno ručati u miru. A onda navečer opet šou i drečanje oko crtića. Mogu jedino reći "nema crtića dok..." za ove akcije koje prethode spavanju.

Sve u svemu, to su primjeri iz osobne prakse, ali zbilja mislim da pranje ruku na silu (uz uvjet da se ja pri tom ne nerviram, ne vičem i nisam gruba) nije neka trauma. To se mora obaviti. Kao što je već netko rekao, i meni je od rođenja pa do bar 1,5 godine već samo presvlačenje djeteta redovito bilo uz vrisku i otimanje. Znači, moralo je biti uz primjenu sile. A o kupanju da ne govorimo. Nije da nisam pokušavala na lijepo, cijelo vrijeme... ali jednostavno nije bila od one djece koja se smješkaju i guguću. Te akcije malo po malo možemo sve više rješavati uz razgovor. Recimo od druge do treće godine smo postigli velik napredak u tom smjeru (vjerujem da je to neki prosjek, ali i da se ne događa kod sve djece u istoj dobi).

Pa sad, je li presvlačenje majice ili pelene dok se dijete otima također nasilje, ako se radi o 6omjesečnom djetetu, recimo? Kad to prestaje biti nasilje?

[pomikaki]

ajd još samo ovo :

Pa sad, je li presvlačenje majice ili pelene dok se dijete otima također nasilje, ako se radi o 6omjesečnom djetetu, recimo? Kad to prestaje biti nasilje?

[dutka_lutka]

Ja bih rekla da su primjenjivi (bar za mene, u malo modificiranom obliku) ali ne u kriznim situacijama. Nema efekta od toga kad se događa pravi tantrum.

Tantrume se trudimo prevenirati. Napisale su već cure da dijete ne bi trebalo biti gladno, umorno, bez neke zanimacije. Ja bih samo dodala da je za uspješno nošenje s dječjim potrebama po mom skromnom mišljenju nužno i da RODITELJ ne bude gladan i umoran, te da bude dobro hidriran.
Tada on puno toga može podnijeti.

Osim beba koje su, kako sam već rekla, živa bića i ne mogu biti napuštene na više dana, to je nehumano . Još bi joj falio set za kuhanje, ali falio bi i nama odraslima, jer kad ona kuha mi se odmaramo. I ostale njezine aktivnosti smatram korisnima i za nju i za nas i ne vidim smisla u njihovom ukidanju. Ne mogu se zamisliti da joj kažem npr: ne smiješ se sada igrati u pješčaniku jer me jutros nisi poslušala kad je trebalo prati ruke.

E sad, sentiment prema lutkicama, praktičnost kuhinje... Pa dobro, oduzimanje privilegija i nije nužno u odgoju ako željeno ponašanje postignemo na drugi način. No, onda treba biti jako zaigran i kreativan.

Tu su i crtići. Možda u nekoj razumnijoj fazi ću ih tu i tamo ukidati. Za sad, više bih se ja naživcirala govoreći joj kako neće biti crtića navečer

Ma ne, ove sankcije: sutra, navečer, ne znam baš. To treba biti nešto što slijedi uskoro.

Sve u svemu, to su primjeri iz osobne prakse, ali zbilja mislim da pranje ruku na silu (uz uvjet da se ja pri tom ne nerviram, ne vičem i nisam gruba) nije neka trauma.

Dobri su ti uvjeti. Tko ih od ovdje prisutnih može ispuniti? A u redu je, kao, djetetu kršiti ruke. Ne znam za tvoju malenu, ali djeca se onda obično otimaju, pa još da lupe glavom u štok od vrata, netko je spomenuo pločice... Nisu baš neke scene za spomenar.

[dutka_lutka]

To se mora obaviti.

Je, isto kao i bolnički porod. Zato što smo tako navikli?

Kao što je već netko rekao, i meni je od rođenja pa do bar 1,5 godine već samo presvlačenje djeteta redovito bilo uz vrisku i otimanje. Znači, moralo je biti uz primjenu sile. A o kupanju da ne govorimo. Nije da nisam pokušavala na lijepo, cijelo vrijeme... ali jednostavno nije bila od one djece koja se smješkaju i guguću.

Pa, ne znam. Nije baš da sam se ja u početku super snalazila, ali sjećam se (iz čekaonice kod pedice) mama koje su djeci prilikom presvlačenja tepale, gugutale, buc-buc u prsa glavom, pa su se djeca baš sretno smijala. Presvlačenje je, dakle, dio kontakta s mamom / tatom. A kupanje - većina malaca ga obožava, osim, jasno, pranja kose. Tu su igre u vodi, brodići itd. Samo, moramo i mi biti ushićeni, ili barem odavati takav dojam.

Te akcije malo po malo možemo sve više rješavati uz razgovor. Recimo od druge do treće godine smo postigli velik napredak u tom smjeru (vjerujem da je to neki prosjek, ali i da se ne događa kod sve djece u istoj dobi).

Naravno. Zato i nije isto govorimo li o djetetu od godine i pol, dvije i pol ili tri i pol.

Pa sad, je li presvlačenje majice ili pelene dok se dijete otima također nasilje, ako se radi o 6omjesečnom djetetu, recimo?

Ovo nije nasilje. Dijete moraš presvući, a bilo bi lijepo i da mu to pokušaš predočiti kao igru, zabavnu zajedničku aktivnost, uz kontakt očima i pjevušenje i sl.

Kad to postaje nasilje?

Kad dijete zna samo oprati ruke, i inače ih pere, a mi mu peremo uz primjenu sile. Manjoj djeci ionako mi peremo ruke itd., možemo ih samo probati zainteresirati za to. Ustvari, sad mi pada na pamet, ako je pranje ruku otpočetka prikazano kao vesela aktivnost, dijete će vjerojatno rado i samo prati ruke.
Ovdje se zapravo ne radi samo o pranju ruku, nego to služi kao primjer i za ostale aktivnosti.

[kajsa]

E sad, sentiment prema lutkicama, praktičnost kuhinje... Pa dobro, oduzimanje privilegija i nije nužno u odgoju ako željeno ponašanje postignemo na drugi način. No, onda treba biti jako zaigran i kreativan.
Ma ne, ove sankcije: sutra, navečer, ne znam baš. To treba biti nešto što slijedi uskoro.
Dobri su ti uvjeti. Tko ih od ovdje prisutnih može ispuniti? A u redu je, kao, djetetu kršiti ruke. Ne znam za tvoju malenu, ali djeca se onda obično otimaju, pa još da lupe glavom u štok od vrata, netko je spomenuo pločice... Nisu baš neke scene za spomenar.

Mislim da malo pretjeruješ. Meni na silu oprati ruke djetetu znači da mu ja perem ruke a on pri tome cendra i negoduje, a dovoljno je velik da ih sam opere ali neće. To sam i napravila nekoliko puta. Kasnije, ako ne bi htio sam oprati, rekla bi mu da ako neće milom oće silom i onda bi on ipak oprao sam.

[pomikaki]

Tantrume se trudimo prevenirati. Napisale su već cure da dijete ne bi trebalo biti gladno, umorno, bez neke zanimacije.

Te cure to znaju iz iskustva, koje se više puta ponovilo. Trudimo se prevenirati, svi mi, ali iz raznih razloga ponekad ne uspijemo.

Dobri su ti uvjeti. Tko ih od ovdje prisutnih može ispuniti? A u redu je, kao, djetetu kršiti ruke. Ne znam za tvoju malenu, ali djeca se onda obično otimaju, pa još da lupe glavom u štok od vrata, netko je spomenuo pločice... Nisu baš neke scene za spomenar.

Ja ih mogu ispuniti. Scene nisu za spomenar, ali nema nekih povreda, a ja većinom ostajem sasvim dobre volje. Ali kod nas su ionako to rijetke i kratkotrajne scene.

Nije baš da sam se ja u početku super snalazila, ali sjećam se (iz čekaonice kod pedice) mama koje su djeci prilikom presvlačenja tepale, gugutale, buc-buc u prsa glavom, pa su se djeca baš sretno smijala. Presvlačenje je, dakle, dio kontakta s mamom / tatom. A kupanje - većina malaca ga obožava, osim, jasno, pranja kose. Tu su igre u vodi, brodići itd. Samo, moramo i mi biti ushićeni, ili barem odavati takav dojam.

U početku sam se snalazila kako sam mogla, ali moje gugutanje nije moglo doći do izražaja, jednostavno se nije čulo. Nije baš fer to tako napisati, jer se neke žene mogu nezasluženo osjećati kao neuspješne majke, a to je zadnje što im treba.

Ovo nije nasilje. Dijete moraš presvući, a bilo bi lijepo i da mu to pokušaš predočiti kao igru, zabavnu zajedničku aktivnost, uz kontakt očima i pjevušenje i sl.

Čuj, prljava majica mi je manji prioritet od prljavih ruku, ali zbilja prljavih, kad se treba jesti. Dakle, po mojim prioritetima, ruke se moraju oprati u određeno doba, a majica se najčešće može promijeniti kasnije. Pelena je druga stvar, ali idući put ionako planiram u bespelenaše.

Stvar je jednostavno u tome, da se taj prelaz, kad dijete samo pere ruke, samo se presvlači i nema tantrume, ne događa preko noći. I svi se snalazimo kako znamo. Ono što je za mene bitno, je da pri tome održim donekle dobro raspoloženje i da ne gubim kontrolu nad sobom. A to je lakše ako prihvatim te događaje kao pozitivan razvoj, u smislu da tih situacija ima sve manje.

Bitno mi je pri tome da na dijete što manje vičem, trudim se ne biti nervozna, nikako ne tučem i ne upućujem destruktivne kritike. Ostalo su sve nijanse. Ali svjesna sam da još neko vrijeme ne možemo sve probleme riješiti diplomacijom.

[dutka_lutka]

to su primjeri iz osobne prakse, ali zbilja mislim da pranje ruku na silu (uz uvjet da se ja pri tom ne nerviram, ne vičem i nisam gruba) nije neka trauma.

Što je najgore kod ovoga? (O aspektu primjene sile već smo govorili.
Da pojasnim, ja cijelo vrijeme ne govorim samo o pranju ruku, nego općenito o primjeni fizičke sile na dijete kao (nepoželjnoj) paradigmi odgoja.)

No, najgore u cijeloj priči jest to što roditelj u tom slučaju NIJE uspostavio vođenje.
Kakvo sad pak vođenje?

Percepcija djeteta i uloga roditelja
Djecu danas doživljavamo kao osobe s vlastitim pravima, a ne kao vlasništvo svojih roditelja. Djeca su kompetentna i sposobna, ali ipak trebaju zaštitu i vođenje kako bi u potpunosti uživala u svojemu djetinjstvu i postali odrasli ljudi koji će dobro funkcionirati u društvu.

Smatra se kako je najvažnija sposobnost roditelja da djeci osiguraju sljedeće:

• Osnovnu njegu
• Sigurnost
• Emotivnu toplinu
• Stimulaciju
• Vođenje i granice
  Osigurati vođenje i granice i pokazati djetetu kako da se primjereno ponaša;
• Stabilnost

Struktura i vođenje pružaju djeci osjećaj sigurnosti i predvidljivosti. Pomažu djetetu da prihvati odgovornost za svoje ponašanje, da postane svjesno potreba drugih i da razvije samokontrolu. Kako bi to postigao, roditelj mora djetetu pomoći da shvati što su standardi, mora postaviti razumne i primjerene granice te mora voditi računa o djetetovim mišljenjima i reakcijama. Roditelj također mora imati uredan (ali ne krut) svakodnevni raspored, s redovitim terminima i obrascima za obiteljske aktivnosti. Vrlo je važno biti fleksibilan i razgovarati i pregovarati s vašim djetetom u svim fazama njezinog ili njegovog sazrijevanja.

[Ifigenija]

Što je najgore kod ovoga? (O aspektu primjene sile već smo govorili.
Da pojasnim, ja cijelo vrijeme ne govorim samo o pranju ruku, nego općenito o primjeni fizičke sile na dijete kao (nepoželjnoj) paradigmi odgoja.)

No, najgore u cijeloj priči jest to što roditelj u tom slučaju NIJE uspostavio vođenje.
Kakvo sad pak vođenje?

Bla bla, da prostiš Dutka Lutka... cijela ta industrija roditeljske literature, tečajeva i debilana u raznim medijima (i po raznim cijenama) proizilazi iz neke nezdrave žudnje da sve bude po špagi, i da se djecu nekako usustavi u njima neprilagođenom društvu i ambijentu. To roditelji danas traže, lutaju, mole, pa im se i nudi. Cijela ta priča je zapravo jedno fino razrađeno tržište pedagoško-psiholoških bajki za odrasle. Ne sve - većim dijelom.

Pa se prodaju šarene laže roditeljima - kao moro bi vako moro bi nako. A život?

To je nakon što se ustane od kompjutera i prestane palamuditi - ti ljudi koji to pišu moraju nešto napisati, oni imaju svoje okvire struke, imaju svoje metode, svoja opravdanja, fondove koji će platiti ili neće - ovisno o tome što su napisali...

Daleko od toga da ne treba čitati, proučavati, truditi se oko djece, ali isto tako te politički korektne debilane treba cum grano salis.

Treba - što? Uspostaviti vođenje, dijalog, ovo ono...

Je, treba, ako si dokon ko Marija Antoaneta. Većinu života, daj Bože, ljudi imaju pametnijeg posla nego da uspostavljaju bilateralne dogovore o lavandinu s dvogodišnjacima. I samo tako će ovi jadni dvogodišnjaci doći ka pameti, tj. razvit mozak majmunčića u mozak čovjeka.

Nek se baca kad smije, kad ne smije, treba ga spriječit, tražit da se uklopi koliko može, a svo slobodno vrijeme ih pustit na ispašu da trče i valjaju se po blatu. Polako, doći ćemo i do bilateralnih pregovora.

[ms. ivy]

je l' to ona voli stiskati tvoje gumbiće da vidi kad ćeš pošiziti?

[vissnja]

je l' to ona voli stiskati tvoje gumbiće da vidi kad ćeš pošiziti?

o da
dve stvari koje me izbacuju iz cipela (do suza) su kad mi se smeje u lice dok sam na ivici nerava i kad pocne da, za nesto sto znam da voli da radi (ili neko dete sa kojim voli da se igra...) pocne da vice: ja to ne voliiiiiiim, bas me brigaaaaaaaa

[meda]

o da
dve stvari koje me izbacuju iz cipela (do suza) su kad mi se smeje u lice dok sam na ivici nerava i kad pocne da, za nesto sto znam da voli da radi (ili neko dete sa kojim voli da se igra...) pocne da vice: ja to ne voliiiiiiim, bas me brigaaaaaaaa

u tome je kvaka. oko toga bi se trbala kretati tvoja potraga za rjesenjem. sto tebe nervira i zasto do tolike mjere. vama je to vec preslo u rutinu. zasto? koji je tome razlog? i kod tebe i kod nje. od kud taj tvoj bijes koji ona ocito tako dobro izaziva, i zasto to uporno radi, a ti i dalje reagiras. koliko god ti mi pomagali svojim iskustvima i savjetima, sve jke to prva pomoc, a ipak ces ti to sve sama morati odraditi. ja na tvome mjestu ne bi oklijevala potraziti i neku strucnu pomoc

[Peterlin]

vissnja, a da probas dijete "srediti" njenim oruzjem? Kad bude prilika, umjesto da ona tebe baci iz cipela, TI NJOJ pocni pjevati "bas me brigaaaa, ja to ne volim...."

Probaj oponasati njene cirkuse - mozda upali! Ja sam to jednom napravila kad je moj mali sin tukao glavom o pod. Zaprepastio se...

Nema nam druge nego traziti nacine koji pale za nase dijete i za nas. Forum daje samo zbirku ideja - rjesenje mora naci svatko od nas sam... Sretno!

[dutka_lutka]

vissnja će ovo, u svakom slučaju, riješiti na način koji sama odabere.
Prijedlog:

dve stvari koje me izbacuju iz cipela (do suza) su kad mi se smeje u lice dok sam na ivici nerava

Recimo da se nađem u ovakvoj situaciji, uvidim da sam na rubu živaca: pokušavam se opustiti i smiriti. Njeno smijanje ignoriram. Njoj tada prestaje biti zanimljivo, pogotovo kad nestane i povod - moja uzrujanost.

i kad pocne da, za nesto sto znam da voli da radi (ili neko dete sa kojim voli da se igra...) pocne da vice: ja to ne voliiiiiiim, bas me brigaaaaaaaa

Ovdje bih ostala potpuno indiferentna. Što je mene briga hoće li ona i danas raditi baš to što inače voli, ili neće? Otkud taj imperativ? Ako se želi igrati s tim djetetom, neka se igra, ako ne, molim lijepo. Nismo svi svaki dan jednako raspoloženi.

stvar je u tome da su djeca drugacija, ali i roditelji su drugaciji. svako unosi nesto svoje sto mijenja potpuno cijelu stvar. odgajanje je odnos, a odnos je interakcija

Ono što ne bi trebalo biti drugačije jest: principijelnost, dosljednost i upornost roditelja. Ne može dijete biti tvrdoglavije od mene.
Ako sada predam meč, slijede veliki problemi. Što će onda biti kasnije?

Čuli smo geslo Unicefa: Dijete putuje, roditelj usmjerava. Pa, ljudi, izvolite. To je naša dužnost. Ni meni nije zabavno ponavljati: zimi oblačimo topliju odjeću, i sl., ali radi se o mom djetetu.

[meda]

Ono što ne bi trebalo biti drugačije jest: principijelnost, dosljednost i upornost roditelja. Ne može dijete biti tvrdoglavije od mene.

.

pa moze biti, moje i je tvrdoglavije. to i je tajna naseg dobrog odnosa, da ja nisam jaca, samo iskusnija.

ovo s dosljednosti, principijelnosti i upornosti me podsjeca na dresuru. a, kako je vec netko spomenuo, ima i u dresuri pasa vec razlicitih pristupa. dzaba ti sva dosljednost i principijelnost kad radis krive stvari i imas krive principe. da ne bi sad ispalo, ne mislim da vissnja ima neke krive principe ili nesto slicno, al meni se ne cini nedosljedna, njihova drama se odvija na nekoj drugoj razini.

[pikula]

Ja sam prije druge godine prvog djeteta mislila da je odgoj nešto što će mi samo doći i biti ispravno i dobro. Sad znam da nema ničeg na svijetu što se tako odvija Ah nisam bila plavuša, ali prilično mlada da.
Za sve do čega mi je stalo ja se moram se jako potruditi, puno misliti, čitati, raditi, raspravljati, pisati, slušati starije i...onda mi samo dođe.

[cherry]

dutka lutka, kakva je to idila, mislim, ti joj prigovoriš
i ona se posrami
e, sad, moj mali ti se npr. zacereče i izbelji (sad smo u nekoj 'divnoj' vrtićkoj kvazi-pubertetskoj fazi)
ili, kao manji, ti zvizne još jednu
ili moja mala se naduri i u protestu legne na pod, jer sam eto joj malčice oštrim tonom rekla da me ne tuče

ove priče o djeci koja od prve nauče su mi super divne, ja ti i vjerujem,
ali moraš priznati, da onda roditeljima koji malo češće dolaze u sukob sa svojom djecom i nisu od koristi

i, nota bene, moram napisati, i ja svoje non-stop ljubim, dragam, izjavljujem im ljubav
kao i oni meni, ali bome, kao i kod Stijene, moj 5-godišnjak u sve to ubaci i red skakanja po bubrezima

[Stijena]

dutka lutka, kakva je to idila, mislim, ti joj prigovoriš
i ona se posrami
e, sad, moj mali ti se npr. zacereče i izbelji (sad smo u nekoj 'divnoj' vrtićkoj kvazi-pubertetskoj fazi)
ili, kao manji, ti zvizne još jednu
ili moja mala se naduri i u protestu legne na pod, jer sam eto joj malčice oštrim tonom rekla da me ne tuče

ove priče o djeci koja od prve nauče su mi super divne, ja ti i vjerujem,
ali moraš priznati, da onda roditeljima koji malo češće dolaze u sukob sa svojom djecom i nisu od koristi

i, nota bene, moram napisati, i ja svoje non-stop ljubim, dragam, izjavljujem im ljubav
kao i oni meni, ali bome, kao i kod Stijene, moj 5-godišnjak u sve to ubaci i red skakanja po bubrezima

jest, upravo tako
i tko koga više ljubi nego ja njega, a nikad u životu mu nije palo na pamet da bi mi samo tako iznebuha dao pusu - jednostavno je takav

[pikula]

Cvijeta73 najpametniji kut gledanja, baš ljepo

[cvijeta73]

I onda se potrudiš zadovoljiti dječje potrebe jer je nemoguće od njih očekivati suradnju ako .. su gladni. Ili im se kaka. Pripremiš se.
Ako je situacija da ne možeš - takve situacije nisu svaki dan, fala filipu, i onda to nije uobičajeno ponašanje o kojem priča Visssnja, nego nešto što se dogodilo.
Jednom, dva puta.

Na događanja koja su meni jako važna i na kojima ja namjeravam uživati ne vučem nju sa sobom (npr. na HP u Opatiju - to bi bilo kada "ne želim"). Simple as that.
Kad ne mogu otić doma (npr. obavljam neku papirologiju - a to je uvijek s njom) - razmišljam dovoljno unaprijed da uzmem nešto što je zanima sa sobom (ili kupim rozu štampu ).

Razumnije nego prije godinu dana, naravno da da. I isto mi bude žao

eh, to je onako kako je ispravno, slažem se. najbolje za djecu.
možda.
al šta ćeš kad nismo svi isti. ne kažem da ne brinem za njihove potrebe, bože sačuvaj, al ja to onako optimistično, krećem u tower s gladnim i zlovoljnim djetetom i očekujem, ne da očekujem nego znam da će se desiti neko čudo i da uspjeti kupiti cipele, npr.
moš mislit.

a ko bi cijeli dan razmišljao jel su gladni il umorni, što se krije iza mrguda, ne mogu sve svoje aktivnosti planirati po njihovom stupnju raspoloženja. i još uskladit dva različita raspoloženja. nikad nikamo ne bi krenuli.
misliš pozitivno, pomiriš se s tim da su tu i tamo nesuradljivi dosadni mrgudi i to je to. malo poludiš što nisi uspio kupiti cipele, s druge strane to određenu osobu učini toliko veselom koliko tebe živčanom i ajmo dalje.
oću reć, može se i tako živit.

[Serpentina]

a ko bi cijeli dan razmišljao jel su gladni il umorni, što se krije iza mrguda, ne mogu sve svoje aktivnosti planirati po njihovom stupnju raspoloženja. i još uskladit dva različita raspoloženja. nikad nikamo ne bi krenuli.

Ofkors ne sve.
Ali one zajendičke, da.
Šljiviš takve "zajendičke" trenutke u kojima se natežemo.

Bit će da sam a la Dutka Lutka, ispala iz neke knjige.
Ili krivo brijem.
Enihau, sto ljudi, sto ćudi.
Neki su ziheraši, a neki... vjeruju u čuda

[dutka_lutka]

Tako je, Serpentina!
Sad ja moram pohvaliti tvoju ideju s kupovinom posebnog sapuna. Dobro je imati takve ideje, pa riješiti sve na obostrano zadovoljstvo.

Bit će da sam a la Dutka Lutka, ispala iz neke knjige.

Da, ispala iz knjige, to je sigurno zato što sam odmalena puno čitala. Što ćeš, ostavlja to posljedice.

A ako pričamo o dresuri pasa, jedan od principa je i da nema smisla kažnjavati nakon što je od nedjela prošlo nešto vremena :smile:

Da. U dresuri pasa. A u uzgoju pčela... jesmo li sad malo off topic? :treptrep:

Imala sam ja i psa. Bio je, naravno, poslušan. Ali, znam, reći će neki, lako meni, jer nisu svi psi isti. (Ovdje ne mislim na tebe, pomikaki.) Dobro, priznajem, bila je kujica, a s njima je lakše. No, radilo se o koker-španijelu, a to je tvrdoglava pasmina.

ovo s dosljednosti, principijelnosti i upornosti me podsjeca na dresuru.

Zamisli, mene ne.

a, kako je vec netko spomenuo, ima i u dresuri pasa vec razlicitih pristupa.

Pretpostavljam da je onda i uspješnost različita. : )

[*mamica*]

Ja naprosto ne mogu vjerovati svojim očima što čitam... Dok me ne prođe stanje šoka i ne uspijem sročiti nešto suvislo, potpisujem cvijetu i ivy

[Marija]

Vissnja, tvoja je šmizla mrvu mlađa od moje najmlađe, a izgleda su sličnog temperamenta, imali smo i mi takvih epizoda. (poprilično)

I to krene najednom, dijete dobro, surađuje, sve 5, i onda jedno veče zeza oko pranja zuba, ja popustim da si olakšam život, pa je nakon par dana već šizila da mora uzeti četkicu baš na određeni način, da baš na pravi način moram dodati pastu, pa ako ne radim tako, totalna šiza.

Onda sam skužila, a bila sam već totalno premorena hirovima, da oko tog nesretnog pranja zuba plešem stalno kako ona svira. A koreografija svako veče sve kompliciranija

Pa sam joj rekla da ako ne pusti da joj operem zube bez cijelog cirkusa, onda ih neće ni prati i ići će u krevet prljavih zuba (priču o Gricu i Grecu smo već savladali ), jer sam preumorna da me zeza. Pa me zezala i dalje, i išla je spavati prljavih zuba, i urlala zbog toga da su se stakla tresla (moram priznati da se nisam bojala da će zbog te jedne večeri s 30 nositi zubalo).

I sad pere zube bez problema i drame Ali drame povremeno izbijaju neočekivano oko drugih stvari , pa i to rješavamo u hodu

Meni je najviše pomoglo, kod A. i ranije kod D. (P. uglavnom nije pravila probleme), da prestanem trčati za njima: nećeš se obući / nećeš da te obučem - ne moraš, ali ja idem iz sobe i ne namjeravam se loviti s tobom - i čim bi skužili da meni to više nije važno, postalo bi važno njima, pa bi me zvali da pomognem u oblačenju/pranju ruku/tuširanju...

I trebalo mi je treće dijete da shvatim da oni shvaćaju i pamte iz prve, pa nije poterbno duga objašnjenja ponavljati i drugi i petnaesti put

[dutka_lutka]

I trebalo mi je treće dijete da shvatim da oni shvaćaju i pamte iz prve, pa nije poterbno duga objašnjenja ponavljati i drugi i petnaesti put

Sve oni prate.
Ja savjetovala MM-u da navečer prilikom presvlačenja u pidžamu ne tjera mak na konac, da ne inzistira da se malena sama presvuče ako je baš jako umorna i traži da je obuče - tata.
Ja: Vidiš da je cendrava.
Sutradan. MM traži da malena nešto napravi.
Pupica: Tata, tii. Vidiš da sam cendrava.

[Stijena]

dutka_lutka, općenito tvoji su postovi puni dobrih savjeta - reći ćemo iz knjiga - ali kako su cure već prije rekle - nažalost teško primjenjivi u stvarnom životu sa stvarnom djecom. Oduvijek sam zavidjela roditeljima koji imaju djecu koja od prve reagiraju onako kako predviđaju u knjigama. Ja, nažalost, ili na sreću - nemam. Ali ipak prvo pokušam sa savjetom iz knjige, kad se po ne znam koji stoti put uvjerim da ne ide, uvijek se bacim na onu staru - snađi se druže - ...and thats what this topic is all about

[meda]

dutka_lutka, općenito tvoji su postovi puni dobrih savjeta - reći ćemo iz knjiga - ali kako su cure već prije rekle - nažalost teško primjenjivi u stvarnom životu sa stvarnom djecom. Oduvijek sam zavidjela roditeljima koji imaju djecu koja od prve reagiraju onako kako predviđaju u knjigama. Ja, nažalost, ili na sreću - nemam. Ali ipak prvo pokušam sa savjetom iz knjige, kad se po ne znam koji stoti put uvjerim da ne ide, uvijek se bacim na onu staru - snađi se druže - ...and thats what this topic is all about

potpis. stvar je u tome da su djeca drugacija, ali i roditelji su drugaciji. svako unosi nesto svoje sto mijenja potpuno cijelu stvar. odgajanje je odnos, a odnos je interakcija

[pomikaki]

A ako pričamo o dresuri pasa, jedan od principa je i da nema smisla kažnjavati nakon što je od nedjela prošlo nešto vremena

[pomikaki]

edit, trebala sam napisati Kad to postaje nasilje?

[dutka_lutka]

edit, trebala sam napisati Kad to postaje nasilje?

pomi, imam ja tebe u vidu, ali na ovo sam mislila odgovoriti večeras, jer moram ići.
Govorili smo u početku o većoj djeci, koja već znaju sama oprati ruke, a detaljnije ću kasnije.

[pepito]

Činjenica je da postoje neodgojena djeca i da je ponekad problem u roditelju a ne uvjek u dječjim fazama ili "jednostavno su djeca zahtjevna i mi smo nemoćni".
Moj osobni primjer: MM cjeli dan radi, sa sinom je uru vremena navečer i nedjeljom, stoga se sluša mene jer njega naprosto nema! No ljetos je muž bio na godišnjem 2 mjeseca. I smatrao je da sam prezahtjevna prema našeem trogodišnjaku, pa je sve češće počeo govorit "pusti ga još malo", "nema veze"... ugl. popuštao mu je opravdavajući to ovako " pusti mu ponekad pa će i on imat više razumjevanja kad nešto treba" TOTALNO KRIVO! mali je počeo da radi scene ako mu nešto branim jer je vidio da mu tata pušta, samo kad je tata prisutan! Kad smo ja i on sami sluša iz prve, jer jednostavno ak sam ja rekla NE onda je to NE i on to jako dobro zna i netrudi se protestirat jer unaprijed zna da neće bit rezultata!
Eto kako "lako odgojivo djete" može brzo postat "teško odgojivo djete" , isto tako i obrnuto. Tako da sve majke koje imaju "teško " odgojivu djecu neka problem potraže u načinu na koji ih odgajaju, i zapitaju se bili mogle nešto promjenit da su npr. dosljedne.
Svaki roditelj je DUŽAN odgojit svoje djete, a ne uvjek krivicu svaljivat na djete!

[pepito]

Činjenica je da postoje neodgojena djeca i da je ponekad problem u roditelju a ne uvjek u dječjim fazama ili "jednostavno su djeca zahtjevna i mi smo nemoćni".
Moj osobni primjer: MM cjeli dan radi, sa sinom je uru vremena navečer i nedjeljom, stoga se sluša mene jer njega naprosto nema! No ljetos je muž bio na godišnjem 2 mjeseca. I smatrao je da sam prezahtjevna prema našeem trogodišnjaku, pa je sve češće počeo govorit "pusti ga još malo", "nema veze"... ugl. popuštao mu je opravdavajući to ovako " pusti mu ponekad pa će i on imat više razumjevanja kad nešto treba" TOTALNO KRIVO! mali je počeo da radi scene ako mu nešto branim jer je vidio da mu tata pušta, samo kad je tata prisutan! Kad smo ja i on sami sluša iz prve, jer jednostavno ak sam ja rekla NE onda je to NE i on to jako dobro zna i netrudi se protestirat jer unaprijed zna da neće bit rezultata!
Eto kako "lako odgojivo djete" može brzo postat "teško odgojivo djete" , isto tako i obrnuto. Tako da sve majke koje imaju "teško " odgojivu djecu neka problem potraže u načinu na koji ih odgajaju, i zapitaju se bili mogle nešto promjenit da su npr. dosljedne.
Svaki roditelj je DUŽAN odgojit svoje djete, a ne uvjek krivicu svaljivat na djete!

[EvaMONA]

Činjenica je da postoje neodgojena djeca i da je ponekad problem u roditelju a ne uvjek u dječjim fazama ili "jednostavno su djeca zahtjevna i mi smo nemoćni".

Nisam quotala cijeli tvoj post, ali tvoje dijete očigledno nije "teško odgojivo" nego kao i većina pametno i okrenuto prema sebi i kad ima priliku ( s tatom) zna ju iskoristiti.
Ja svoju E. nikad ne bih nazvala teško odgojivom nego prije izrazito zahtjevnom i ujedno prenježnom biljčicom, s tatinim tvrdoglavim nasljeđem i mojom ogromnom potrebom za verbalizacijom svega oko nas. Sve vidi, sve čuje, sve ju zanima i tako 24/7.
Tko to nema doma ne zna da to nije 200% više nego s nekom djecom nego povremeno neizračunljivo više energije, živaca i dovitljivost.
Shvatila sam da je teško prikazati kako nam to poneka dane čini napornima dok moja sestrična nije provela 4 dana s nama na moru i vidjela E. u punom elementu i rekla da je mislila da ja pretjerujem i da je E. predivna, ali da ona sad mora još par dana negdje na odmor(i znam da ju E. oduševljava i da u tom komentaru nije bilo niti primjese zlobe).
Pritom, imamo ustaljen raspored obroka, spavanja, gotovo nikad je ne vodim u šoping centre. Skoro 100% puta do dana današnjeg smo za popodnevnop spavanje doma (dakle nikakvo razvlačenje po kolicima i nepoznatim mjestima). Spava cijelu noć bez buđenja, dugo sam je dojila i spavala je samnom. Svaki dan bez obzira na vrijeme provodimo min. 2 sata vani (to podrazumjeva park gdje se pošteno naskače). Puno pjeva pleše i brblja da je to nevjerojatno.
Daleko sam od nekog ideala roditelja, ali uvijek je imala strukturiran i uredan raspored s puno druženja s vršnjacima i planiranja, d ane doemo negdje ako je gladna umorna...
Zaista ne mogu zamisliti kako bi nam neki dani izgledali da nije tako.
Još jednom ponavljam, tko nema takvo dijete 24/7 ne može znati kako to ide.
Druga curka ima 10 mj. i neusporedivo je mirnija, zna se super sama zabaviti i igra se na podu po 1h s raznim igračkama, što E. sa skoro 3 g nikad nije uspjela, ali zato E. (po riječima jedne poznanice logopedice koja ju je nekoliko x vidjela) razgovara na nivou petgodišnjaka.
E pa da budem iskrena, ne mislim da je to s druge strane posebno naš doprinos jer vjerujem da se sa svom djecom razgovara, čita im se i objašnjav svijet oko njih i uzročno posljedične veze (naravno prilagođeno dobi)
Gdje sam ono stala.....???????

[meda]

ali zato E. (po riječima jedne poznanice logopedice koja ju je nekoliko x vidjela) razgovara na nivou petgodišnjaka.
E pa da budem iskrena, ne mislim da je to s druge strane posebno naš doprinos jer vjerujem da se sa svom djecom razgovara, čita im se i objašnjav svijet oko njih i uzročno posljedične veze (naravno prilagođeno dobi)
Gdje sam ono stala.....???????

i moje dijete svi samo hvale, kako je dobro, pametno, kako lijepo prica, sta sve zna, kako je pristojno, razumno itd, itd

cak ima i svoj klub obozavatelja

i ne bi rado da se ne priznaje i moj udio u tome. a niti da ga se svodi na puku dosljednost, to tako suhoparno zvuci. ako se sva moja kreativnost, pozrtvovnost, intuicija, razumijevanje, sve ono sto sam naucila o sebi i o odgoju moze postic i pukom dosljednoscu odmah se idem ubit

dajte, treba tu puno vise od toga, nije to racunovodstvo

[EvaMONA]

i ne bi rado da se ne priznaje i moj udio u tome. a niti da ga se svodi na puku dosljednost, to tako suhoparno zvuci. ako se sva moja kreativnost, pozrtvovnost, intuicija, razumijevanje, sve ono sto sam naucila o sebi i o odgoju moze postic i pukom dosljednoscu odmah se idem ubit

dajte, treba tu puno vise od toga, nije to racunovodstvo

Mislim da sam se krivo izrazila ako si me shvatila da smatram da je dosljednost zakon. Više govorim o dosljednom rasporedu dana prilagođen njihovom tempu potreba (koji nama naravno baš i nije praktičan, ali i MM i ja smo zaključili da je to za našu obitelj najbolje),
a sve u svrhu toga da većinu dana svi zajedno budemo u što boljem raspoloženju i radimo vesele i kreativne stvari zajedno umjesto da se natežemo.
Moja mama često kaže da si radim preveliki pritisak da "sve" mora biti na minutu, ali svaki put kad poslušam(barem što se toga tiče) nekog sa strane na kraju požalim, ali zaista.
Primjer- E. treba otići na čuvanje kod bake i dide, a ja moram produžiti s T. kod doktora. Dida ne siđe dole kad smo se dogovorili i 10 min. kasnije obe urlaju. E. jer joj je dosadilo čekati i sad još kao plače što je ostavljam (a inače bi se prodala da kod b. i d. može šefovati), beba jer stojimo na parkingu, a ona je u sjedalici, pa se onda još pokaka, pa ju presvlačim. Urlaju u duetu, a meni živci pucaju žešće i naravno beba i dalje plače kad ju vratim u sjedalicu jer je lijepo uhvatila zamah. Ja na rubu živaca još moram voziti do dr. itd.
U varijanti kad nas dida dočeka na vrijeme E. uvijek veselo otrči s njim i beba je u sjedalici mirna jer samo nakratko stajemo i u vožnji je uvijek ok. E neka mi sad netko kaže da se opustim pa će sve ići lakše. Kod nas naprosto tako ne ide. Inače uopće nisam ono što se kaže "na crtu", ali E. me istrenirala i u vezi djece uvijek kad napravim drugačije nagrabusimo MM i ja, a i njoj nije lako.
Možda nekom djetetu nije razlika da li legne u 20.15 ili u 20.35, ali njoj definitivno je. Jer u prvoj varijanti smireno i uz priču prođu sve pripreme i čitanje priče ili što već tu večer želi, a u drugoj ona vrišti dok ju pokušavam samo presvući za spavanje i obe odemo na spavanac u stresu ili suzama (ona). E pa meni je onda lakše od nekud dignuti dupe da mi je ne znam kako dobro i imati mir u moja 4 zida. Naravno postoje iznimke (svadbe , rođendani i sl., ali to je ponekad), ali mi tu više komentiramo svakodnevno funkcioniranje.

[meda]

Mislim da sam se krivo izrazila ako si me shvatila da smatram da je dosljednost zakon. Više govorim o dosljednom rasporedu dana prilagođen njihovom tempu potreba (koji nama naravno baš i nije praktičan, ali i MM i ja smo zaključili da je to za našu obitelj najbolje),
a sve u svrhu toga da većinu dana svi zajedno budemo u što boljem raspoloženju i radimo vesele i kreativne stvari zajedno umjesto da se natežemo.
Moja mama često kaže da si radim preveliki pritisak da "sve" mora biti na minutu, ali svaki put kad poslušam(barem što se toga tiče) nekog sa strane na kraju požalim, ali zaista.
Primjer- E. treba otići na čuvanje kod bake i dide, a ja moram produžiti s T. kod doktora. Dida ne siđe dole kad smo se dogovorili i 10 min. kasnije obe urlaju. E. jer joj je dosadilo čekati i sad još kao plače što je ostavljam (a inače bi se prodala da kod b. i d. može šefovati), beba jer stojimo na parkingu, a ona je u sjedalici, pa se onda još pokaka, pa ju presvlačim. Urlaju u duetu, a meni živci pucaju žešće i naravno beba i dalje plače kad ju vratim u sjedalicu jer je lijepo uhvatila zamah. Ja na rubu živaca još moram voziti do dr. itd.
U varijanti kad nas dida dočeka na vrijeme E. uvijek veselo otrči s njim i beba je u sjedalici mirna jer samo nakratko stajemo i u vožnji je uvijek ok. E neka mi sad netko kaže da se opustim pa će sve ići lakše. Kod nas naprosto tako ne ide. Inače uopće nisam ono što se kaže "na crtu", ali E. me istrenirala i u vezi djece uvijek kad napravim drugačije nagrabusimo MM i ja, a i njoj nije lako.
Možda nekom djetetu nije razlika da li legne u 20.15 ili u 20.35, ali njoj definitivno je. Jer u prvoj varijanti smireno i uz priču prođu sve pripreme i čitanje priče ili što već tu večer želi, a u drugoj ona vrišti dok ju pokušavam samo presvući za spavanje i obe odemo na spavanac u stresu ili suzama (ona). E pa meni je onda lakše od nekud dignuti dupe da mi je ne znam kako dobro i imati mir u moja 4 zida. Naravno postoje iznimke (svadbe , rođendani i sl., ali to je ponekad), ali mi tu više komentiramo svakodnevno funkcioniranje.

slazem se s tobom, i nije to islo tebe.

[Serpentina]

Ups, "neodgojen" je prosta riječ

[vissnja]

Sto se tice te teorije o doslednosti, nepopustanju...... sve ja to znam u teoriji. Ali, kao sto rekoh, praksa mi steka. Ne zbog deteta, nego zbog mene.
Ja jednostavno nisam takva osoba. Ucim se da budem, ali jos nisam. Menjam se, ucim, radim na sebi. Ali ja sam nedosledna, labava u svim zivotnim stvarima..... Nije mi lako da to promenim preko noci. Jer to nisam ja.

Uglavnom, ovo sto pikula kaze sa dnevnim planom mi je danas ispalo super. Videcemo za ubuduce.
I naravno, zauzmem stav, ladna sam ko spricer kad pocne da urla, uspevam da dostignem stadijum "bas me briga sto se deres", i ona je stvarno odmah mnogo bolja.
Ali to su dani kada uspevam da budem koncentrisana stalno. Cim mi naidje neki drugi problem, kad me pritisne neka obaveza, muka, zurba..... odmah mi se fokus makne i pogubim se. A kad je takvih dana mnogo.... onda otvorim ovakav topic

[pikula]

Draga vissnja, super da je pomoglo! Baš mi je drago, samo polako, razvit ćeš još x planova. Neće svi upaliti, ali barem ćeš biti manje obeshrabrena i osjećat i se manje bespomoćno. Za razliku od toga da čitaš o tome kako su djeca koja protestiraju neodgojena djeca. Od toga nikome nije bolje. Uostalom ja se nisam nikad bacala po podu, bila sam najbolji đak u školi, na njemačkom, tenisu sa gomilom pohvalnica, pa kad me stigao pubertet skidali su i mene i moje roditelje sa stropa, tako da nek pazi tko baca prvi kamen. Ne završava odgoj upisom u školu. Vidimo se na maturalnoj zabavi

[pikula]

[pomikaki]

pepito, kakav lijep klasični stav Pa kod nas je zapravo slično u smislu da sam ja ta koja se trudi ne popuštati kod bitnih stvari dok mm, sav zaljubljen, ne može čuti da ona plače.
To je za mene čak u redu, premda se ponekad iznerviram kad ja postavim neki ultimativni zahtjev a ona počne panično dozivati tatu. Ali nije u redu ako mi on dolazi usred bitke prigovarati da je maltretiram. Tada nastaju scene od strane djeteta.

Inače, ja imam način na koji funkcioniram a mm ima svoj, i oba načina imaju svoje prednosti, kad malo razmislim. Ali do prednosti možemo doći samo ako oboje poštujemo onog drugog kao roditelja. Tako da ako se ne slažemo oko odgoja u nekim ključnim stvarima o tome govorimo kad smo smireni, a ne u trenutku krize i tantruma. Ali i onaj oštriji roditelj (odnosno ja) nekad može ponešto naučiti promatrajući onaj strpljiviji pristup. Dakle, oboje moramo dozvoliti onom drugome da se okuša u roditeljstvu, bez ometanja.

Dijete vrlo brzo nauči što može a što ne može kod mame, a što kod tate, bake, tete itd. I te razlike ne predstavljaju problem.
Problem nastaje ako se u trenutku kad dijete ima žutu minutu u odgoj pokušava uključiti više osoba i to na način da se međusobno suprotstavljaju i prigovaraju. Dijete je nervozno i zbog toga što želi nešto što mu se brani, i zbog toga što su ostali oko njega nervozni, svađaju se i gube kontrolu.

[cherry]

@pepito
doživljavam osobno, a znam da nije, jer mi se dogodi da mi dijete djeluje pomalo raspašoj,
a itekako ulažem svu svoju pozamašnu energiju u njega, tj. njih. ))
primjer:
stalno im se obraćam s molim, hvala, izvoli, oprosti,
kao što i stalno imaju priliku čuti da pozdravljam ljude, i eto rezultata.
usput: nikad im nisam govorila tipa 'reci, hvala'; smatram da je dovoljna lekcija
dok gledaju moje, prilično civilizirano ponašanje.
mali s 2-2,5 godine pozdravlja i ponaša se za poželiti (ljudi se dive mom odgoju),
od 3,5-4,5 takva kriza (dobio sestru ili nešto drugo mu je bio okidač, ne znam?)
da se ti isti ljudi snebivaju nad mojim lošim odgojem,
ja se hrabro držim, ustrajem u pristojnosti, ali ga ne prozivam da pozdravi/ozdravi/zahvali.
i konačno, s nepunih 5, vraća se bon-ton u punom sjaju, komunicira s ljudima tako lijepo i civilizirano,
lovi pomalo i persiranje, ma, ljubi ga majka.
trebalo mu je, jbga, i da mu dam vremena i za šiz i za krizu i za nepristojnost, i
opet će doć' neka druga kriza, ali dva naprijed, tri natrag.
kako za ovo, tako i za mnoge druge stvari, treba strpljenja,

a ako se neko dijete doima u nekom trenutku neodgojenim
(pogotovo u usporedbi s našim divnim djetetom)
ne znači da ga nitko ne odgaja