A što kad imaju i više od par godina i ne čuje, mislim čuje, ali dovoljno je da muha zuji u prostoriji da te ne bi "čuo" i ćaća mu je tak i svi po rodu i u rodu i što da ga pustim pod auto jer ne vidi niš kad liže sladoled. Da mu objasnim sine ti možeš raditi samo jednu stvar odjednom i nemoj ni pokušavati ništa drugo. MM kaže da se trebam naviknuti i ljepo ponavljati dok im ne uđem u radar. I ja se slažem, osim kad hoda kroz razbijeno staklo, kad ponavljam tisuću i osamsto šezdeset peti put pazi!, onda urlam i mislim si možda me netko čujeeeeeeeeeeeee! A na kraju balade, svima nam je lakše ako ga potapšem po ramenu ili primim za ruku. To nije sila, ali je fizički i što sad, da urlam ili da vučem, kao da je to meni za zabavu- što bi gospoda izvoljevala da pošaljem dopis "Molim gospodina da ne trči poradi poda prekrivnog razbijenim staklo"? Svi smo mi svakakvi i moramo takvi kroz život,ko što kaže Ifi, ako moramo pri tom zadovoljit udžbeničke standarde gospodina i gospođe Dutkalutka bolje da nas odmah sve bace u smeće kao neuspjeli pokušaj.