Čitam..... i pronalazim svoju Nađu među malim tvrdoglavcima.
Ni kod nas bilo kakvo oduzimanje privilegija ne pali.

a M je u tom trenu jedina privilegija koja ju interesira ta da može bit doma s prljavim rukama
isto ovako

Uz to, ona cvili, plače i inati se oko svake sitnice. I ja ne mogu da nađem više dovoljno zanimljivih stvari-priča-štagod da je preveslam.
Baš smo pre neki dan imale ovako nešto: kažem joj da uskoro izlazimo napolje, idemo u prodavnicu i parkić. Ona odmah cvili da ne želi. Moramo u nabavku. Ona neće da se obuče. Pričam 1001 priču, malo se takmičimo, malo ubeđujemo i obukla se. Ali hoće da ide u papučama. Napolju je hladno, objašnjavam, ubeđujem, animiram. Cvili, počinje da skida teškom mukom obučene stvari. Kažem joj da može da se obuje lepo, ili ću je ja obuti. Ipak se obuva pa izlazimo iz stana. Plače jer nije ona otvorila vrata (nikad do sad to nije tražila). Onda plače jer ne želi da izađemo iz zgrade na ulicu, već hoće u dvorište.... Onda, na ulici plače jer ne želi na dole, već na gore.... Tu je uzimam za ruku i vodim na dole. Ilitiga primenjujem silu. I naravno, već samo luda od svega, potrošile smo previše vremena, sad nemamo vremena za parkić, ali ona cvili i vrišti. Tu popuštam, odlazimo u parkić i ostajemo bez ručka za taj dan.....

Sad kad čitam ovo, jasno mi je gde sam se pogubila.... Jednostavno nisam birala bitke, sve me to potpuno izbacilo iz cipela i prepustila sam se.
Jer moje dete je očigledno takvo da joj treba čvrsto vođstvo stalno, a ja sam potpuno drugi tip osobe i jako mi je naporno da bijem bitku 12 sati dnevno.