Neznam dali sam ja paranoična ili je to normalno ali.. Uglavnom, moje dijete samnom provodi praktički cijeli dan pošto je MM-ovo radno vrijeme od 7 -18 h. Logično, jako je vezana za mene, apsolutno je društvena ali nikad ne dopušta da joj se izgubim iz vida, osim kad vidi mog tatu! Eee onda mene doslovno ni ne želi u svojoj blizini, uz njega joj ne treba apsolutno nitko i jednostavno ga obožava, kao i usotalom on nju. Rastanak od njega je strašan, urlanje, zapomaganje, odguruje me od sebe, ma užas jedan! Meni je to čudno tim više što živimo u istoj kući iako na drugom katu i viđa ga svaki dan po sat-dva. Ali ne, njoj nije dovoljno, čim čuje njegov glas već me gura od sebe i uplakana ga doziva.
Ok, zbilja mi je drago da ga voli, ali baš toliko? Mislim, da ni mene ne želi kraj sebe dok je s njime??
Ima li netko još takvog iskustva ili bar neko objašnjenje za to?


Odgovori s citatom
Ma, sve je to normalno!

