 |
|||
Teško podnošenje frustracije...
Zanima me ima li tko relevantno iskustvo iz prve ruke o djeci koje frustracija (tipa umor, a nisu doma u krevetu; glad, a gužva na naplatnim kućicama; želja za igrom - a u parku samo bebe) dovodi do urlanja, plača, vrištanja - a imaju već više od nekoliko godina?
Mi imamo to doma, i želim pomoći djetetu, a ne znam točno kako, osim starinskom metodom zagrljaja i tješenja da se bu dobro...
?
i 2005. i 2008. su "više od nekoliko godina".
imas topic o tantrumasima negdje:D
Bitna je stavka odnosi li se pitanje na malca od 6 godina ili curku od 3?
6
Mi smo imali takve samo faze...i uspjeli to rješavati razgovorom i objašnjavanjem! Naravno da nije bio oduševljen! Red razgovora, pa malo skrenuti pažnju i onda kad se malo ohladi opet red razgovora da mu razjasnimo zašto nije u redu tako se ponašati!
Ako je stariji u pitanju onda i sama znaš da mu je to u osobnosti uklesano, impulzivan je i teško mu je dočekati rješenje situacije. Mi se doma isto s tim borimo - u situacijama tipa čekanje u autu, redu, dućanu... beskrajnim razgovorima, zapričavanjem, glasnim planiranjem sutrašnjeg dana, dramatizacijom u glasu (skretanjem pažnje) i najviše preduhitrenjem moguće krize (glad, žeđ). Zagrljaj i tješenje pali tek post festum, dotad je ko nakostriješeni dikobraz.
Ifigenija, moraš djetetu pomoći da si nađe "ispušni ventil".
Mi smo se dugo trudili oko mlađega i to je išlo teško, polako i svakako (tj. nikako).
Morala sam uvijek voditi računa da sve bude po špagi - čvrsta struktura radnog dana, predvidive situacije, obroci u točno određeno vrijeme i često unaprijed isplanirani (pad šećera izazivao bi drame, pogotovo što je kržljavac dugo imao ispodprosječnu tjelesnu težinu) i tako dalje...
Posebne drame bile su nakon prekida gledanja televizije, naročito ako je bilo dulje od 15 min... Daš mu da pogleda cijeli dječji film, a on je poslije potpuno neuračunljiv - dere se, šizi, pažnja vriti i ne možeš ga privesti svijesti bar još toliko vremena koliko je buljio. Pa smo to srezali jaaaako i ne dajemo djeci da bulje u kajgod.
Što god smo radili, bilo je s osrednjim uspjehom, dok nije došla glazbena škola. Tu je dijete procvjetalo jer si je našlo aktivnost u kojoj uživa, gdje se može iskazati, gdje se rezultati upornog rada lijepo vide tj. čuju... U početku je bilo strašno jer je on dobivao histerične napade ako nije odmah od prve mogao nešto odsvirati kako treba, ali toliko mu je bilo stalo da uspije da je na kraju kultivirao sam sebe. Sad se to pomalo prenosi i na običnu školu (ali tamo ima puno više smetnji pa je teže).
Da mi savjest bude mirna, osigurali smo si i pomoć sa strane - psihološko savjetovanje u Suvagu. Istina, načekali smo se (da smo bar pol godine ranije došli na red, bilo bi lakše jer ovako smo već veliki dio frustracija odradili sami...) Izbor je pao na Suvag jer smo ionako bili "u sustavu" (dijete ima dijagnozu "specifične teškoće čitanja" i još povremeno obrće slova, ali meni se čini da je njemu samo trebalo više vremena da sve pohvata jer je ljevak pa mu je sve "naopako").
Nema ti druge nego strpljivo pratiti dijete, tražiti neku aktivnost koja mu paše (meni je žao što smo odustali od atletike, ali morao je zbog astme). Trenutno je na ljetnom kampusu isprobao capoeiru i to mu se jako dopalo, pa možda nastavi s tim i kroz školsku godinu. Treba mu puuuuno kretanja, otvoreni prostor i sloboda, jer ako je zatvoren dulje vremena ili među puno ljudi, izlete mu osigurači (dobro ga razumijem, i ja poznajem neke elemente toga).
Sretno, draga... Bit će lakše kad krene u školu jer će si naći društvo, horizonti će se proširiti na drugu djecu, pa čak i ako ne bude odmah sve išlo glatko, ići će naprijed. Svatko od nas mora naučiti SAM sa sobom izlaziti na kraj. Kad krene u školu, više neće biti toliko orijentiran na tebe/obitelj, nego će ga sredina primorati da svoje frustracijske ekscese svede na prihvatljivu mjeru. Ne pitaj kako znam - malo iz iskustva svog, malo iz iskustva s djecom. Ne treba zanemariti motivaciju sredine - dječje grupe vrlo brzo odbacuju klince koji se ponašaju neprihvatljivo. Moj sin je volio vrtić i tamo nikada nije bilo problema. Doma se znao razmahati (moglo mu je biti) pa sam ja to naučila rješavati tako da mu uskratimo publiku (odemo i maknemo se dok se ne ispuše) i gotovo, ali to je bilo u dobi od 3 godine, ne od 6...
Ufff, ispisala sam previše slova. Htjela sam samo reći da nisi jedina. Puno roditelja ima ovakvo iskustvo u većoj ili manjoj mjeri.
uf Ifi, bila sam tamo... znam koliko je teško i mučno, ali dobra je vijest da se može popraviti. moja nije po vani imala ekscese baš, ali recimo kad je umor u pitanju ili još gore kombinacija s gladi to je strašno. što je najgore ili najbolje i ja sama sam takva, tako da mi poznavanje materije pomaže da shvatim.
naučili smo se na čvrstu strukturu, dan je uglavnom predviđen vezano za obroke, tako da smo na taj način uštedjeli dosta živciranja.
što se tiče frustracija tipa ako od prve ne postigne u nečemu, bilo čemu, rezultate koji su po njoj zadovoljavajući, to je koma...
džaba moje objašnjavanje da ne mora sve iz prve, da ne može u svemu biti najbolja, niti to mora, da nekome ide ovo, nekome ono, ma kakvi.
ona je uvijek na rubu suza, mada ih iskontrolira jer se srami pred drugima to pokazati.
ako gubi u ne znam, čovječe ne ljuti se, isto obavezno imamo bar durenje.
potpisujem Peterlin vezano za TV, ma ona kad je duže zabavljena crtićima prije spavanja to jednostavno nije za vjerovati koliko je uznemiri i povampiri. tako da sam to ukinula navečer, umjesto toga, čitanje.
i da, bavi se sportom i to joj puno znači za izbacivanje energije. kako je starija tako e lakše.
nadam se da ćete pronaći neki svoj put!
Hvala! Em vidim da razumiješ o čemu je riječ, em je korisno i utješno! Hvala ti!Peterlin prvotno napisa
Reci mi jel mogu u Suvag iako nemamo nikakav karton tamo, nismo bili dosad, niti smo trebali? Jesu li otvoreni za nas ekscesne s ceste?
Ovo sa čvrstom strukturom je i kod nas oduvijek bio must have, inače je bila drama... Drago mi je da je vama lakše i bolje s godinama!uf Ifi, bila sam tamo... znam koliko je teško i mučno, ali dobra je vijest da se može popraviti. moja nije po vani imala ekscese baš, ali recimo kad je umor u pitanju ili još gore kombinacija s gladi to je strašno. što je najgore ili najbolje i ja sama sam takva, tako da mi poznavanje materije pomaže da shvatim.
naučili smo se na čvrstu strukturu, dan je uglavnom predviđen vezano za obroke, tako da smo na taj način uštedjeli dosta živciranja.
što se tiče frustracija tipa ako od prve ne postigne u nečemu, bilo čemu, rezultate koji su po njoj zadovoljavajući, to je koma...
džaba moje objašnjavanje da ne mora sve iz prve, da ne može u svemu biti najbolja, niti to mora, da nekome ide ovo, nekome ono, ma kakvi.
ona je uvijek na rubu suza, mada ih iskontrolira jer se srami pred drugima to pokazati.
ako gubi u ne znam, čovječe ne ljuti se, isto obavezno imamo bar durenje.
potpisujem Peterlin vezano za TV, ma ona kad je duže zabavljena crtićima prije spavanja to jednostavno nije za vjerovati koliko je uznemiri i povampiri. tako da sam to ukinula navečer, umjesto toga, čitanje.
i da, bavi se sportom i to joj puno znači za izbacivanje energije. kako je starija tako e lakše.
nadam se da ćete pronaći neki svoj put!
Ja nisam pri vremenu, pa sam vako leteći, još ću iščitati vaše odgovore, i pitati neke detalje. Hvala cure!
Koliko ja znam, jesu. Moraš ići prvo na dijagnostiku kod psihologa, pa tek onda na savjetovanje. Korisno je kako god okreneš, ali nemoj se iznenaditi ako budete čekali duuugo... Nazovi ih i pitaj. Nas je upravo psihologinja koja je radila dijagnostički pregled uputila da se naručimo na psih.savjetovanje AKO za tim osjetimo potrebu.
Zgodno je to što rade i s roditeljem (koliko treba, ja bila jednom s djetetom i jednom sama, a sad sinek ima seanse s tetom pa tamo razgovara o svojim osjećajima.... i vidi se promjena na bolje.)
ok, prvo disklejmer, samo iznosim svoje viđenje i svoje iskustvo, naravno, sa svojim djetetom
J je imao takve ispade, pa i nakon šeste godine. nisu bili prečesti, ali ih je bilo.
nikad nisam tražila njihov uzrok. jel gladan, jel umoran, jel previše gledao televizije, jel je ljubomoran na sestru...
zato što mi se činilo da je prevelik da se radi gladi dernja i ima tantrum.
dala sam mu do znanja da je to jednostavno, šta god da mu je - neprihvatljivo ponašanje.
a i nismo obitelj (ja nisam takva jednostavno) s tom strukturom dana, ne znam, u subotu odemo ujutro na pjacu, na kavu i dok dođemo doma je već 2 popodne, a ručak još u vrećici. al dobro, nismo nikad baš ono gladni, gladni - samo malo gladni
dakle, pustili bi ga da odernja svoje, u svojoj sobi, čak bih viknula da ako se misli derati da se ode derati u svoju sobu da ga ne moramo slušati.
ako je bilo u autu, isto bi njegovo deranje izazvalo moju (najčešće) ljutu reakciju. ne s razumijevanjem. kao, jadan on, gladan je.
mislim, teško je ostati priseban u takvim situacijama, meni barem, i dok je bio manji, kod tih žešćih tantruma, ali sam u sebi mantrala da ne poludim do kraja.
kad bi došao sebi onda bi se pomirili i zagrlili i razgovarali o tome zašto se derao. i zaboravili na deranje svi zajedno
sad mi je najveći problem što se M kad ima napad bjesnila hoće grliti sa mnom
i to je smiri u sekundi.
a mene neopisivo nervira, i ne mogu si pomoć kolko me nervira. i nekako svaki put kad je grlim imam neki osjećaj da krivo radim, i da ju ne bi trebala grliti. al je opet grlim.
kod J je bilo drugačije - J ne daj bože da mu se približiš, ma ni obratiš dok je u fazi bijesa. i to mi je, iako je tantrum duže trajao, puno lakše bilo za podnosit
Pa rekla bih da nije loše ako je to smiri.sad mi je najveći problem što se M kad ima napad bjesnila hoće grliti sa mnom
i to je smiri u sekundi.
a mene neopisivo nervira, i ne mogu si pomoć kolko me nervira. i nekako svaki put kad je grlim imam neki osjećaj da krivo radim, i da ju ne bi trebala grliti. al je opet grlim.
kod J je bilo drugačije - J ne daj bože da mu se približiš, ma ni obratiš dok je u fazi bijesa. i to mi je, iako je tantrum duže trajao, puno lakše bilo za podnosit
Ako dijete odbija kontakt dok je u tantrumu, ne diraš ga zato da brže prestane
Ja sam reagirala kako kad, tantrume je znala izazvati pospanost - i danas je više cendrava ako nije spavala. Glad ne baš.
Čitam i upijam, nešto od toga već i primjenjujem jer ima tu crtu.
misliš njoj nije teško? il meni
nju smiruje, a mene uznemiruje
jer se ne volim grlit dok sam ljuta, a glupo mi je tjerat inat. pa ju zagrlim jer se odmah smiri.
pa objema
valjda ti je ipak lakše pregristi ljutnju pa zagrliti, nego gledati bacanje po podu pola sata
Ja sam tako, sve po knjigama, pokušavala grliti svojeg potomka da se brže smiri, pa sam shvatila da mu to uopće ne pomaže, dapače, da se od toga još gore razljutimisliš njoj nije teško? il meni
nju smiruje, a mene uznemiruje
jer se ne volim grlit dok sam ljuta, a glupo mi je tjerat inat. pa ju zagrlim jer se odmah smiri.
Otkako se emocionalno opismenio, nedavno je i sam izjavio, da se ne može grliti dok je ljut.
Što se tiče same šize, primijetila sam da se vani itekako zna kontrolirati, a doma se zna "zaboraviti" (ne do toga da sa 6 godina upada u tantrume, ali da bude nemogućeg ponašanja, to da
Što se tiče uzroka šize, razlikujem je li uzrok fizičke prirode (glad može biti itekako gadan okidač, pa i ja sam živčana kad mi padne šećer), ili psihičke (npr. ako nema društva u parku - a što ti ja mogu, snađi se nekako ili idemo doma).
Slično kao kod Cvijete. Jednostavno mi je neprihvatljivo i iznimno mi jako ide na živce njegovo urlanje zbog, primjerice, toga što nešto nije po njegovom, što ne zna nešto nacrtati ili slično...imati će skoro 6 godina i mora se naučiti nekim pravilima ponašanja.nikad nisam tražila njihov uzrok. jel gladan, jel umoran, jel previše gledao televizije, jel je ljubomoran na sestru...
zato što mi se činilo da je prevelik da se radi gladi dernja i ima tantrum.
dala sam mu do znanja da je to jednostavno, šta god da mu je - neprihvatljivo ponašanje.
a i nismo obitelj (ja nisam takva jednostavno) s tom strukturom dana, ne znam, u subotu odemo ujutro na pjacu, na kavu i dok dođemo doma je već 2 popodne, a ručak još u vrećici. al dobro, nismo nikad baš ono gladni, gladni - samo malo gladni
dakle, pustili bi ga da odernja svoje, u svojoj sobi, čak bih viknula da ako se misli derati da se ode derati u svoju sobu da ga ne moramo slušati.
ako je bilo u autu, isto bi njegovo deranje izazvalo moju (najčešće) ljutu reakciju. ne s razumijevanjem. kao, jadan on, gladan je.
mislim, teško je ostati priseban u takvim situacijama, meni barem, i dok je bio manji, kod tih žešćih tantruma, ali sam u sebi mantrala da ne poludim do kraja.
Također nikada ne može biti baš tako gladan da urla (ok, to se kod nas nije nikada dogodilo) jer uvijek može nešto gricnuti a umor, ha, on ne spava tj odbija spavati od svoje 2. god. tako da tu nema pravo glasa. Ako je umoran neka ide spavati. Također, ako počne urlati onako živčano u stanu, kao i Cvijeta, urlaj u svojoj sobi (sad već sam ode u svoju sobu), jer ga nemam živaca slušati.
Kada se smiri, nekada popričamo o situaciji a nekada cijelu scenu jednostavno izignoriram.
Uglavnom-urlanje=neprihvatljivo u svakom pogledu! Za mene. Kod trogodišnjaka bi još tolerirala (i jesam) ali šestogodinjaka....hm..
Da, to je teorija.... Ja imam jedno izrazito lako odgojivo dijete i drugo iz ove frustrirane vreće. Sigurna sam da ništa nismo radili krivo, a opet nam je trebala pomoć, koju smo i potražili nakon što gooodinama nismo uspijevali riješiti problem. Ako dijete ima takav karakter + neku frustraciju, tu prisila i neke uobičajene metode ne daju rezultate (moj je ljevoruk i ima blage smetnje čitanja, a inače bistar i brze pameti do bola). Mnoga djeca istinski bistrići pokazuju ovakve karakteristike ponašanja... Upoznala sam ih još. Ponekad ni grljenje ne daje rezultate. Moj stariji se voli maziti, ali mlađi je "bodljikav" i ne da se dodirnuti, osim kad je dobre volje. Treba naučiti postavljati granice, ali osobnost djeteta treba i te kako uzeti u obzir. Prisila ne pali, ali davanje do znanja da misliš ozbiljno je druga stvar...
o uzrocima i 'razumijevanju' pocnes razmisljati kad reakcija (ljuta ili bilo kakva druga) ne pokazuje rezultate, i to vise puta.
ne znam kako si neki zamisljaju to navodono toleriranje koje se implicira, da kad moje dijete poludi da ga ja s odobravanjem tapsam po ramenu, pljescem mu ili sta?
neka mi neko objasni, kako se to ne tolerira nesto nekome, a da nije ignoriranje, kaznjavanje ili nasilje, verbalno ili fizicko? i sta kad ta preporucena metoda netoleriranja ne donosi poboljsanje, nego cak i pogorsanje?
Pogodila si bit! U takvom slucaju potrazis pomoc, kad ne znas sto bi dalje...
Evo tu sam nasla nesto o tome kad treba potraziti pomoc (zadnji odlomak u clanku s linka): http://www.mojdoktor.hr/default.aspx...7&article=5061
Posljednje uređivanje od Peterlin : 06.07.2011. at 11:44
ja sam samo došla ovo potpisat, od riječi do riječi.ok, prvo disklejmer, samo iznosim svoje viđenje i svoje iskustvo, naravno, sa svojim djetetom
J je imao takve ispade, pa i nakon šeste godine. nisu bili prečesti, ali ih je bilo.
nikad nisam tražila njihov uzrok. jel gladan, jel umoran, jel previše gledao televizije, jel je ljubomoran na sestru...
zato što mi se činilo da je prevelik da se radi gladi dernja i ima tantrum.
dala sam mu do znanja da je to jednostavno, šta god da mu je - neprihvatljivo ponašanje.
a i nismo obitelj (ja nisam takva jednostavno) s tom strukturom dana, ne znam, u subotu odemo ujutro na pjacu, na kavu i dok dođemo doma je već 2 popodne, a ručak još u vrećici. al dobro, nismo nikad baš ono gladni, gladni - samo malo gladni
dakle, pustili bi ga da odernja svoje, u svojoj sobi, čak bih viknula da ako se misli derati da se ode derati u svoju sobu da ga ne moramo slušati.
ako je bilo u autu, isto bi njegovo deranje izazvalo moju (najčešće) ljutu reakciju. ne s razumijevanjem. kao, jadan on, gladan je.
mislim, teško je ostati priseban u takvim situacijama, meni barem, i dok je bio manji, kod tih žešćih tantruma, ali sam u sebi mantrala da ne poludim do kraja.
kad bi došao sebi onda bi se pomirili i zagrlili i razgovarali o tome zašto se derao. i zaboravili na deranje svi zajedno
sad mi je najveći problem što se M kad ima napad bjesnila hoće grliti sa mnom
i to je smiri u sekundi.
a mene neopisivo nervira, i ne mogu si pomoć kolko me nervira. i nekako svaki put kad je grlim imam neki osjećaj da krivo radim, i da ju ne bi trebala grliti. al je opet grlim.
kod J je bilo drugačije - J ne daj bože da mu se približiš, ma ni obratiš dok je u fazi bijesa. i to mi je, iako je tantrum duže trajao, puno lakše bilo za podnosit
osim jle, ženskog djeteta, u mene su dva muška :jeeeee:
Citirano je već, ali neka još jednom. Jest da je cvijeta stavila disklejmer, pa ju se nema šta uvjeravati.
I ja moram stavit disklejmer da pišem po dojmu koji imam, i da je moguće da ću promašiti istinu, ali neka stoji.
Ifigenija, po tvom pisanju, zaključujem da si ti već dosta puta davala do znanja da "ne toleriraš", i upravo ovo što cvijeta piše - nije važno šta ti je, ali tako se nećeš ponašati. Na ovo ću se vratiti kasnije. Sjećam se da si pisala kako si sve nešto cile-mile i s razumijevanjem, pa kad si vidjela da je vrag odnio šalu i da djetetovo ponašanje ide nepovratno kvragu (parafraziram), zauzela si čvrsti stav (ima od toga i dvije,tri godine, pamtim da sam mislila kako je mali i kud si prije zaključila da sve ide kvragu kad ništa još ni počelo nije, u smislu očekivanja od tako malog djeteta). Tu ulaze u igru onda "kinestetički znakovi", izbacivanje na dvorište i slično.
Zatim, tu je njegova darovitost, odnosno njegov specifični mentalni i psihološki sklop. Pisala si da ti je žao što ranije niste potražili mišljenje, jer biste ranije znali bolje dati djetetu što mu treba.
Mislim da ti dijete reagira na sve te neke nakupljene "greške" s vaše strane. Moje mišljenje je sigurno obojano time da samo mi napravili slično s D., i dobili smo sličan odgovor - plakanje, cendranje, tuljenje, vrištanje, bacanje - pa tako sat vremena, a može i dva. Svaki dan. A dijete je dobi koja odavno više nije za tantrume. Imala sam ja tantrumaša, i razlika je očita. Jedno je izraz temperamenta i dobi, a ovo kod D., to je bio bunt, reakcija na nas, traženje pažnje. Pokušaj ovo zadnje ne čitati kao frazu - hoću reći da dijete nije dobivalo adekvatnu pažnju, da ga nismo dobro vidjeli neko vrijeme, ne da je bilo doslovno zanemareno. To nije bio gubitak kontrole - to su bili, ja bih rekla, svjesni postupci, namjerni, ali njihov uzrok kod njega sigurno nije osviješten. On je znao da mu nešto fali, i imao je petlju (srećom) to pokazati. Međutim, koliko je započinjao namjerno, toliko bi kasnije upao u nekakvu spiralu takvog raspoloženja, i ne bi se više mogao izvući iz očajničkog plača. Plus izjave: ja sam najnesretniji dječak na svijetu...
Kako smo se mi izvukli iz toga (skoro pa sasvim, prisutno je još u tragovima)? Prvo, meni je bilo ključno upravo razumjeti, tako da mogu ispravljati ono što je na nama (uglavnom sve, tj manji dio na meni, veći na mužu
S druge strane, ovaj stav - šta god ti je, tako se nećeš ponašati. Ali strpljivo. Ne "prestat ćeš ovoga trena ili...", nego više "ja te volim i odgajam, i neću dozvoliti da postaneš dijete koje se tako ponaša". Kako su njegovi ispadi prešli sve mjere zdravog razuma, tako smo i mi prošvikali više puta, i naravno, svaki put vratili proces malo unazad. Ali svejedno, važan je bio taj prevladavajući stav - vidimo te, imamo strpljenja za tebe, ali apsolutno očekujemo prestaneš s ovim užasima i da naučiš prihvatljive načine.
Post je već od kilometra, samo ću pojasniti što mislim pod "dati adekvatnu pažnju", ne mislim na stvari tipa priče pred laku noć, takve stvari smo uvijek davali. Nego recimo, trebalo je s jedne strane primijetiti koliko pati kad ga brat maltretira (bliski su, vole se i grizu, a odnos snaga je vrlo neravnopravan), u kolikoj je frustraciji jer se stalno mjeri s njim (a razlika četiri i po godine), a s druge strane nam promiču njegove manipulacije kojima pokušava izboriti svoje mjesto (npr. dramatični padovi kad ga se jedva takne, a zbog kojih A. dobije bukvicu). To je samo jedan primjer, ima ih puno.
Posljednje uređivanje od vertex : 07.07.2011. at 12:51
Moram reći da sam zgrožena dužinom posta, a nije baš ni pregledan, lol. (Enteri baš ne funkcioniraju, koliko vidim).
Evo me opet, puno mi je toga u glavi i puno reduciram, baš se pitam je li ovo što sam napisala uopće izgleda kao cjelina.
Zaboravila sam napomenuti da je okidač uvijek bila neka frustracija, ali nije to bio pravi okidač ni prava frustracija, nego pravo traženje pažnje. Npr. doooosaaadno mi je - to je bila najžešća "frustracija", a započinjala je iste sekunde kad bi neka zabava (crtić, npr,) završila. Ili bilo kakva najmanja neugoda - hoće zaspati u autu, a ne može se namjestiti. Ili mora pričekati prijatelja pet minuta. Ma bilo šta je bilo dovoljno dobro.
a vertex, pa nije da se ne slažem s tvojim postom. ne može biti jedinstveni recept - mi smo različiti, djeca su nam različita, dobro je imati više rješenja i neki svoj specifični problem usporediti sa drugim iskustvima, a sva su specifična.
sad ću post br 2, samo da riješim nešto
Ma znam, zapravo mi fali smajlić, htjela sam reći da citiram medu jer mislim da je to šta je napisala relevantno ovdje (možda), a ne toliko da bi tebi kontrirala. Ali vjerujem da se iz uvoda nije dalo zaključiti da to zapravo želim rećia vertex, pa nije da se ne slažem s tvojim postom. ne može biti jedinstveni recept - mi smo različiti, djeca su nam različita, dobro je imati više rješenja i neki svoj specifični problem usporediti sa drugim iskustvima, a sva su specifična.
sad ću post br 2, samo da riješim nešto.
Slažem se da je dobro da se vidi više različitih iskustava, isto ponašanje se može generirati iz različitih premisa, pa su i putovi van drugačiji.
Vertex, ovo je u srce pogođeno i slično našem stanju doma! Moja velika isto ulazi u lošu fazu kad joj uzmanjka pažnje, a osobito kad se prezaštitnički postavim prema maloj (koja je izazivač frustracije jer je vrag u horoskopu) i od starije očekujem "zrelo" ponašanje u skladu s njenim godinama.
Ponekad je predugo guramo u tolerantnu "bebeću" igru s malom (iako je 3ipolgodišnjakinja baš zahvaljujući starijoj jako napredna i svačeg se zajedno mogu igrati) i nametnemo joj ponašanje koje ne drži na duge staze.
Najviše ispaljuje kad smo mi živčani i nemamo vremena za duga elaboriranja, a ona je u stanju satima verbalno gimnasticirati i tumačiti i uvjeravati zašto. Drugi razlog obično bude njen umor.
Vertex odličan elaborat, kod nas nije tako često i intenzivno i prorijeđuje se s godinama pa se ne brinem, ali super si to opisala. Dosta nam je pomoglo par stvari koji us nam spomenuli na savjetovanju za darovitost i osjetilo se poboljšanje kad smo vijdeli da smo neke njezine karkterne crte potpuno krivo shvaćali. Onak koliko go da smo bili puno skupa i sve ipak čovjek ima neke svoje začkoljice u glavi i kad smo skužili koliko su njoj neke stvari važne dosta toga je sjelo na mjesto, s druge strane ohrabrili su nas da vježbamo disciplinu još dosljednije onako u sears stilu jer smo dosta kaskali za njezinim kuženjem situacije i tak. Bolje je, a i najmanje poboljšanje ti da dosta samopouzdanja.
vertex, svaka cast na trudu i skretanju teme u pravom smjeru
sad ću post br 2, samo da riješim nešto
cekamo
Uh, sad sam si sva važna
cvijeta, jesi to bila na kavi sa seni?
Znam da imam malo dijete i znam da me čeka još puno toga.
I da nemam iskustva.
I da ću vidjeti svoje za koju godinu.
Ali, ja mislim da puno vas tu previše očekuje od tih mališana.
Ja grizem kad sam gladna, ali, za to sam si sama kriva.
Kad je dijete gladno/pospano/izriitarno nečim i urla, za to je kriv roditelj jer mu nije ponudio hranu/san... što god.
A prihvatljivo ponašanje. Ne znam, mislim da se ono uči primjerom.
Pa i ako urla, treba mu pokazati da urlanje nije za njegovo dobro, a ne zato što to nama smeta.
I stvarno ne kužim fore ako ćeš urlati, urlaj u drugoj sobi. Ok, ako urla zato jer ga uznemiro TV, onda to treba skužiti pa kao Peterlin pa promijeniti taktiku. I tu je opet odgovoran roditelj.
Halo, 6 godina, pet i više puta više nego što mi imamo!
Jučer smo došli od zubara, nisam joj dala ništa za međuobrok jer joj je premazivala zube kalcijem, mislila sam da će moći pričekati ručak. Krenula je strašna dernjava, došlo mi je da ju bacim kroz prozor, ali na vrijeme sam se skulirala, odnijela u krevet, sise stavila na gotovs pa kad joj zamiriši, doći će, jesti i spavati. Tako je i bilo. Jecala je punih ustiju, ali se smirila.
ajme, ne spominji ni dosadu kao frustraciju. sve ostale se drastično smanjuju sa vremenom, ali ova ostaje.
vertex X!
e dapotpisujem-
Jedan dan smo moja curka od 6 g bile solo doma cijeli dan, dva sata parka s ekipom ujutro i navečer role, skejt i sve što ide uz park, vrućina doma- dakle radile smo svašta zajedno: crtale obiteljsko stablo najozbiljnije, kuhale ručak, pospremale, čistile, slagale veš, igrale se s pesekom, punile vodene balone i pištolje, vježbale, čitale smo odnosno riješavale whodunnit knjigicu, gledala je crtić i igrala ps i što - njoj je bilo dosadno! Da ne kažem da smo bile doma jer sam ja bila bolesno i naravno da bih se više odmorila na poslu, a očito bi i njoj bilo zabavnije da je zaposlimo nego ovako sve nešto bezveze za djecu. Ali dobro samo je cendrala i gnjavila, povremeno još pokuša kao očajno plakat, ali kod moje curke sad pomaže da joj dođem totalno kul i predložim neki razumni way out. Ne znam da li to kod vaših većih pali, naravno ne pikača mlađih od 3-4 godine- ona recimo počne urlat jer ne može izrezat to rodoslovno stablo kako si je zamislila i ja je ignoriram dok mi se ne obrati, kad mi se obrati ja joj kažem kratko to su ti prevelike škare za to, ako hoćeš manje i oštrije možemo zajedno to izrezat kad se zbrojiš i ljepo me zamoliš. Onda ona još malo kao plače, pokušava i onda joj dosadi i dođe ljepo pitat za pomoć ili odustane. Mislim to smo kroz recimo dvije i pol godine napredovali od bacanja po podu kad joj nešto nije išlo i ja sam s tim vrlo zadovoljna. Za vrištanje, trganje i bacanje je od recimo treće godine išla automatski na pauzu ili može na svoj krevetac se isplakat i smirit, ako i tamo vrišti mora na pauzu (pogotovo zato da joj brat ne ispali na živce jer dijele sobu). U vrtiću to vrlo rijetko radi jer si voli bit frajerica,pa pretpostavljama da ni u školi neće baš na sva zvona. Odnosno nadam se
s ovim boldanim se ne slažem.
nikad nisam tražila njihov uzrok. jel gladan, jel umoran, jel previše gledao televizije, jel je ljubomoran na sestru...zato što mi se činilo da je prevelik da se radi gladi dernja i ima tantrum.
dala sam mu do znanja da je to jednostavno, šta god da mu je - neprihvatljivo ponašanje.
ma koliko nam zanovijetanje/cviljenje/deranje išlo na živce, i smatrali ga neprihvatljivim
moramo ipak uzeti u obzir uzrok.naravno ne dati mu za pravo da tako reagira, ali ipak pokazati razumijevanje
za situaciju. Od kad sam to Julovsko pravilo probavila, mnogo nam je lakše...
kod nas nema tantruma, deranja, urlanja, ali ima pokušaja zanovijetanja (i to gotovo isključivo kod starijeg djeteta),
dijete npr. kaže da je gladno kad smo u autu, a za doručkom mu se nije dalo jesti i ustvari mu je sad i pomalo dosadno
i pomalo je gladno.
ja naravno imam nešto malo za prigrist, ali ozbiljno porazgovaramo o situaciji
i kažem da nećemo jesti do slijedećeg većeg obroka. idući put ga za doručkom podsjetim kako je to bilo zadnji put i
kako će to biti ako sad ništa ne jede. i malo po malo to rješavamo
par puta su mi rekli da im je dosadno na što sam im ja rekla da im nemože biti dosadno
i podsjetila ih na sve što mogu raditi, tako da je "dosadno" izbačeno iz riječnika
BTW, na kavu subotom nejdem od kad imam djecu, jer onda jednostavno nebi imala vremena
pomazit/poigrat se njima u jutro, spremit ručak na vrijeme, stavit ih spavat na vrijeme i td.
vjerojatno bi netko bio nervozan...
Posljednje uređivanje od krojachica : 08.07.2011. at 12:28
BTW,možda sam ja rospija od mame, ali ako dijete od 6 godina urla i vrišti u navedenim situacijama, nikako to nebih rješavala zagrljajem, već smirenim i strogim razgovorom o situaciji.
zagrljaje čuvam za opuštene situacije i za tješenja kad postoji neki ozbiljan izvanjski problem...
Pridružujem se, našu je situaciju sasvim precizno opisala Vertex. Ono što me zanima, Pikula, je malo detaljniji opis ovog gore: može li primjer što ste to krivo shvaćali, odnosno na koji način se to manifestiralo? Moja cura od skoro 7 je darovito dijete, mislim da se odlično uklapa u opis takvih koji teško izlaze sa sobom na kraj. Ali, ja stalno mislim kako zapravo mi u nečemu konstantno griješimo, baš vezano uz ovo sa shvaćanjem njezinog karaktera, potreba itd. Pokušavam naći pravi pristup, svaki savjet (pogotovo "recept"iz savjetovališta za darovite) je dobrodošao.
Prava tema za mene i Davida :D
Naime David urla...jaaaaaako urla. Doslovno za sitnice. Što god nije onako kako si je on zamislio krene dreka. U većini slučajeva ga pustim da urla jer što ja više objašnjavam-to se on više dere. Kad se "ispuca" dođe do mene i onda porazgovaramo (jedan dan mi je čak rekao da bi ja non stop samo pričala :D ). A da ne kažem da uz dernjavu još lupa sa nogom u pod. Razmišljam da idem opet psihologu jer ne vidim ovome kraj.
Ajme gita oprosti, nisam vidjela tvoje pitanje! Žao mi je. Što se tiča savjeta konkretnih za moju curku možemo na pp, ako ti nije nezgodno čisto da tu ne gnjavim druge sa mojom pričom. Uglavnom radilo se o tome da s jedne strane curka ima neke specifične talente koji meni nisu bili ni u peti da su ikome bitni :sramota: i tu smo bili preoštri u odbijanju , a s druge strane smo bili prepopustljivi u nekim redovnim pitanjima reda i pravila, jer smo mislili da ona to ne kuži, a psihologica nam je stručno potvrdila da itekako kuži i da nas dapače fino voza već neko vrijeme. Pa smo malo obrnuli i odmah je bilo puuno bolje. Ma znaju ti ljudi ipak nešto
Posljednje uređivanje od pikula : 18.10.2011. at 12:24
Evo sad ja već dva dana nisam skužila odgovor.... hvala u svakom slučaju. Mislim da na pp ne mogu (premalo postova valjda, ne vidim da mi se nudi i ta opcija), inače rado bih saznala više. Ovo što kažeš o vozanju kad se radi o svakodnevnim pravilima potpuno liči na nju! Borimo se i dan danas s održavanjem elementarnog reda u dnevnim pravilima, njezinim obavezama i sl. Ono što mene zbilja daleko najviše smeta je ponašanje u neskladu s njezinom dobi, mislim na ubibože beskrajno cendranje i nervozu za svaku sitnicu kad se radi o pravilima i obavezama, o onome što se može a što ne i tome slično. Znam da me voza, znam da joj je jasno kako stvari stoje, ali otpor koji pruža je strašan. Tako da sam sigurna da mora postojati pravi način i da ga ja ustvari još nisam pronašla. To s posebnim talentima je isto vrijedno razmotriti, možda je to početak rješenja...
Baš se sjetim ove teme zadnje vrijememisliš njoj nije teško? il meni
nju smiruje, a mene uznemiruje
jer se ne volim grlit dok sam ljuta, a glupo mi je tjerat inat. pa ju zagrlim jer se odmah smiri.
otkad sam tu pametovala, moja je počela raditi isto - kad napravi frku ni iz čega, npr. nešto banalno hoće a ja kao ne dam, prvo se naljuti, nešto baci ili me kao hoće udariti, u svakom slučaju prvo da me izbaci iz takta
i onda počne plakati i tuliti, pa kaže da se neće smiriti dok je ja ne utješim
Nisu to nešto prečesti ispadi, i inače je relativno pristojna, ali se i ja nađem u trenutku kad sam kao ljuta i provodim disciplinu a ona hoće da je tješim nakon što je izvodila frku
i što sad?
ako je mazim kad radi frku upast ću u kategoriju "permisivni roditelj"
a s druge strane to bude rješenje, obe se smirimo, samo ne znam više kako da je tako fino smirena oribam za kaos koji je prije toga počinila
Lastane pomozi
Koliko ima godina? Mislim da Lastan bez toga ne može
pomikaki, sori, al umrla sam od smijeha
ja sam se zadovoljila tvojim odgovorom da je tako u redu
4 godine
ne znam ni sama - možda je i u redu
dijete je kompetentno
ali ja bih je u top strpala kad čujem taj ako - doslovce tako kaže: neću prestati plakati ako me ti ne utješiš
Moje skromno laičko mišljenje iz prakse (metodom pokušaj pogreška) je da do cca treće godine tješim kad tantrum prestane jer mislim da dvogodišnjaci baš i ne kuže kaj je zapravo bilo, a od treće do pete postepno sve više prepuštam da se micekica skulira i dođe da se dogovorimo (zvuči jednostavno, ali nije
Posljednje uređivanje od pikula : 21.10.2011. at 15:58
O, da! 8 i pol godina, i srećom, ne urla više svaki dan. Ali kad ga uhvti žuta minuta (npr, ljetos, kad mu se razbila netom pronađena ljuska morskog ježa) urlao je, tulio, naricao i zavijao sigurno cijeli sat. Kao da su mu roditelje ubili pred očima. Ništa ne pomže; ni glas razuma, ni tješenje, ni vikanje. Ja se pokušam maknuti i distancirati dok se ne počne smirivati (potroši energiju) i tad ga utješim, razumno popričam i i onda ima nekog efekta. A neću spominjati da se poslije osjećam kao da sam se penjala na Velebit pješice. Kad je gladan ili umoran, šanse za urlanje su veće. Zona funkcioniranja i suradnje se kreće */- 2% oko idealnih uvjeta. Frustrira se oko sitnica. Radije će urlati pola sata jer ne može pronaći neku igrčku nego da je potraži.....
O kukanju, lelekanju, psovanju, vrijeđanju zbog svega što nije po njegovom (ustajanje, spavanje, tuširanje, prestanak tuširanje, odlazak u školu/park, odlazak iz škole/parka, pisanje zadaća...) mi se više ne da ni pisati.
Jedino što sam primjetila je da je stanje lošije otkad je zahladilo pa nismo više toliko često ni dugo u parku.
Ima cijela jedna tema o njemu: http://forum.roda.hr/threads/57194-G...ga+%C4%8Dvarak možda pomogne.
super ti je tema
odvalila sam na ovo
Danas sam mu nakon x-te epizode s malim objsnila a nije lijepo što je malome preko crteža velikim slovima napisao SVINJA , on me naivno pogledao i mrtav-hladan najozbiljnije uptao: Mama, kako ću ja zapamtiti da se to ne smije?
tvoja neće, a moja urla da se ne može smiriti, bez zagrljaja
a može jer da me nema bi se odmah smirila.
dakle, da smirim svoju savjest, prvo je zagrlim, jako kratko, ona se smiri, više ne urla, onda sjednemo na kauč i pričamo o tome što se desilo.
pa mi kaže da ne zna što joj je došlo u mozak LOL
pa joj ja kažem da slijedeći put, kad joj dođe u mozak da tako vrišti, baca stvari (ovo me još više izludi od vrištanja), da brzo kaže mozgu da prestane jer na kraju smo svi ljuti, ona u suzama, izderanog grla, umjesto da se zezamo i smijemo.
pa kaže da dobro. al slijedeći put opet mozak ne sluša
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom