Ok, recimo da je tako (iako nisam sigurna da nije neki psihoefekt u pitanju - neko sazrijevanje ili nešto) i da sve to je teatar, seni, kako bi ti to riješila? Dijete, dakle nije više maleno pa da mu možeš na silu obuć što hoćeš (on to panično skida sa sebe, ko da odjeća gori), probala sam s motivacijom (ako se obučeš idemo na igranje kod najboljeg prijatelja i sl), kaznama (tjedan dana je bio u kući jer sam mu rekla da ne ide nigdje dok se ne obuče kako spada), nagradama (dobit ćeš neku igrakču koja je u tom trenu hit)...ništa ne pali...ne samo da ne pali, nego sve završi tako da je na kraju već toliko isfrustriran da postane s njim nemoguće i vrlo često stvar završi tako da agresiju usmjeri na jednogodišnju sestru. Probala sam i da bira među svim kratkim majicama - sve pobaca i vrišti da hoće svoju najdražu dugi...probala sam i da se pere - sjeo je na kauč i rekao da će u piđami čekat dok se opere i osuši...