Svimbalo prvotno napisa
Ne slažem se sa Zdenkom i gitom (a gle me, malo prije je potpisah), odnosno, prije no što se upustim dalje, molila bih Zdenku da mi objasni točno što je mislila time da je vjera javna, zajednička stvar.
Svimbalo evo ovo sam mislila (samo nisam htjela nadugo, ali sad moram kad me pitaš):
Vjernici su ljudi i građani i imaju ista ljudska i građanska prava kao i svi ostali, pa i pravo na javno izjašnjavanje i djelovanje. To pravo je zajamčeno ustavom i zakonom, a za one vjernike koji su članovi vjerskih zajednica još i Zakonom o vjerskim zajednicama koji uključuje i stavke o javnom djelovanju.
Ograničavanje vjere na područje privatnog i osobnog je ideološke prirode. Ideja o tome da je vjera isključivo osobna stvar i da pripada isključivo duhovnoj domeni potječe iz bivšeg, socijalističkog (a zapravo komunističkog) sustava u kojem je vjera bila tumačena kao isključivo privatna stvar, pa prema tome, kršćani nisu smjeli javno očitovati svoju vjeru u profesionalnoj sredini i u javnoj raspravi o različitim temama. Postojala je tendencija da se od ljudi zahtijeva da budu podijeljene ličnosti – tj. da se kao vjernici smiju očitovati i ponašati samo u privatnosti, to jest u obiteljskom i osobnom životu.
I danas je, unatoč promjenama, stav prema vjernicima velikim dijelom obilježen tom ideologijom. Unatoč posve drugačijoj zakonskoj podlozi, u medijima se sustavno promiče ideja da je „vjera privatna stvar“, a to znači da pojedinac ili vjerska zajednica ne bi smjeli u javnosti djelovati kao takvi, odnosno da im se dokida pravo na javnu riječ.
Vjerske zajednice su upravo to: zajednice i to između ostaloga i društvene zajednice; one djeluju u određenim društvima i pozvane su na javno djelovanje u tim društvima, a to se odnosi i na pojedince - vjernike. U društvu postoje različite grupacije ujedinjene nekim uvjerenjima i ciljevima – od političkih stranaka do niza tzv. nevladinih udruga i društava. Dakle, svi ti ljudi, ujedinjeni po ma kojoj osnovi, osim po vjerskoj, mogu djelovati u javnosti, samo vjernici i vjerske zajednice ne? Što ćemo npr. s kršćanski insipiranim političkim djelovanjem, odnosno brojnim europskim demokršćanskim strankama? Zatim, vjerske zajednice djeluju na socijalnom planu, na kulturnom planu – treba li i to javno djelovanje zabraniti? Treba li se pojedinac u javnosti praviti da nije vjernik? Ili se „samo“ treba podvojiti, pa vjeru ostaviti doma i u crkvi kad razmišlja o nekom društvenom, gospodarskom, kulturnom, političkom problemu?
Svoje vjerske obrede pripadnici vjerskih zajednica čine u svojim svetištima, ali vjernici su uvijek i svugdje i imaju pravo to očitovati, djelovati i ponašati se u skladu sa svojim uvjerenjima.
Što se tiče konkretnog pitanja u ovom topiku, već sam napisala svoje mišljenje, a mogu još i podvući da ne treba i ne smije se nikome nametati vjerske obrede i molitve. Kao što vjernici imaju pravo živjeti svoju vjeru, nevjernici imaju pravo živjeti svoju nevjeru. Nitko ne bi volio da mu dijete prisiljavaju na nešto što se protivi njegovim uvjerenjima. Mislim da molitva može biti prisutna u vrtiću, ali ne obavezno.
 |
|||
