Citiraj visnja08 prvotno napisa Vidi poruku
Ja ne izbjegavam odgovor, a vi jednostavno ne znate odgovor na moje pitanje kojeg ću postaviti još jednom: čemu tolik strah od molitve ako dijete zbog molitve ne može postati vjernikom?
Ja se ne bojim toga da bi meni netko mogao zabraniti molitvu, i moju vjeru, pomolit se uvik mogu u sebi, i na poslu, i u tramvaju, i to mi nitko ne može oduzeti ni zabraniti, i hvala Bogu što ne živimo u takvom svijetu kojeg vi uporno želite stvoriti.
Marta....dakle ti se bojiš (kao i svi ateisti) da bi tvoje dijete moglo povjerovati u Boga?
Moju vjeru ništa ne može poljuljati, ne mogu ni posumnjati u Božje postojanje, a vi ateisti, vjernici u ništa, u vas jedino taj strah od spoznavanja Boga postoji,zato tolika i panika oko molitve u vrtiću..

Evo ja ću ti pokušati odgovoriti.
Mene nije strah da bi moje dijete moglo postati vjernik.
Ja nisam vjernik ali ne bi mi bilo nimalo krivo da to moje dijete jednom bude - naravno, da bude pravi vjernik za kojeg vjera znači ljubav i toleranciju, ne fanatizam i sve što s time ide.

Ono što me brine kod tih molitvi, vjerskih pjesmica i sličnih vjerskih upada u državnom vrtiću, je da će moje dijete time postati izopćenik.
Ovdje se vjera prakticira na takav način da tete, koje nisu teolozi, djeci nameću neku svoju interpretaciju vjere, mislim da se rijeđe govori o toleranciji a češće u nekim formulama - molitvama, za koje djeca sama trebaju shvatiti što one znače. Dijete koje nije vjernik, i nema tu podlogu kod kuće osjećat će se izopćeno. Pitat će se što s njim nije u redu. Kad se povede priča o raju i paklu osjećat će se kao kandidat za pakao.

Moje iskustvo - odrasla sam u doba komunizma, u obitelji koja nije prakticirala vjeru, a moji doticaji s religijom bili su kroz neke tete i djedove, koji bi me ispitivali vode li me roditelji na misu. Nakon toga bi zlosutno vrtjeli glavama. Djeca iz moje generacije također su mahom išla na vjeronauk i na mise i tu su mi također stizale njihove interpretacije vjere, nešto bi pokupili na vjeronauku pa bi se sjetili da me nazovu Barabom. U svakom slučaju, prvi moj vjerski osjećaj bio je strah od smrti i nekog pakla koji možda postoji. Sve praćeno jakim osjećajem izopćenosti (vezanim i uz neke druge različitosti).

Evo, toga se ja bojim, a nimalo toga da će mi dijete postati vjernik. Što se toga tiče, neka slobodno bira vjeru koju želi. Ali radije bih da to bude kad bude malo veća i kad ti osjećaji neće biti motivirani samo željom da se donekle uklopi i da je ostala djeca ne napadaju.