Djeca koja se sama odgajaju - miroljubivost, nenasilje i teenageri

[rosa]

Zašto se uvijek nenasilan odgoj, bez kazni izjednačava sa odgojem bez granica čak i sa zanemarivanjem djece?
)?

Misliš na odgoj bez fizičkog kažnjavanja ili odgoj bez kazni općenito? (Meni je zazvučalo kao ovo drugo)

Po meni nema odgoja bez kazni.

Ili ima.Rezultira upravo onim roditeljima o kojim sam prije pisala: "Moje dijete nije nikad krivo."

Jasno da treba puno više primjenjivati metode poticanja,puno puno više jer daju bolje i trajnije rezultate nego kazne,NO ponekad je kazna neophodna.

Mislim da je to srž ove teme.Postoji jako puno roditelja koji smatraju da se sve može riješiti razgovorima i pregovorima.
Nisu sva djeca ista,neka jesu razumnija, "odraslija" u odnosu na drugu iste dobi, ono što nazivaju "lakše odgojiva", no postoji jako puno djece čiji su roditelji postavili svijet tako da sve vrti oko njih,a to na kraju uvijek rezultira lošim po tu istu djecu.

[rosa]

Ifigenije mislim da si upravu, svi smo podbacili kao društvo, evo gledam klince iz osnovne škole koji puše pod odmorom ispred same zgrade, više se i ne skrivaju jer im nitko ništa ne može i neće...pa kad im je dosadno uništavaju rekvizite u parku, provaljuju u školu itd. odgovornih za to nema.

Od mojih 30 učenika,njih je valjda 25 pušača. Puše većina od 7. ,neki od 5.osnovne. Većina roditelja im svakodnevno daje novac za cigarete ("bolje nego da žica druge ili da me potkrada"-riječi jednog oca).
Dosta njih veli da puši doma pred starcima.
Ok,kužim, čemu licemjerje? Ako puši-puši. No,nije li recimo ovo odličan primjer da kao roditelji često idemo linijom manjeg otpora i odustajemo kod bitki koje su jako bitne za dijete?
Zbog knedle zvane licemjerje popuštamo klincima i već u njihovoj 15. godini (kad sigurno nije kasno da prestanu pušiti bez nekih kriza)
financiramo njihovu ovisnost i time prešutno dajemo do znanja da je pušenje normalna,općeprihvaćena stvar??

Zar to nisu djeca koja se sama odgajaju? Evo,samo jedan segment.Ima ih tisuću.

(Ja ne znam nikoga kome su starci prije 20 godina u srednjoj školi svakodnevno davali novac za "pljuge".Zbilja ne znam.)

[cvijeta73]

Ova situacija je kao iz onog vica - ovaj ima s kim nema gdje, ovaj ima gdje nema s kim, onaj ima i s kim i gdje, a ne zna kako...

Dozvolite da lamentiram.

Znači, pokušavamo... ne znam... na razini kvarta ulice škole... unijet razliku i angažirat se oko toga da se pravila poštuju, i da se svi mi u lokalnoj zajednici potrudimo da se određene granice i ponašanja reguliraju.

.

upravo tako.
kad vidiš dijete koje se neprikladno ponaša, ti prema pravilima svoje kuće reagiraš.

meni se čude što mi je kuća uvijek puna djece. i kako mi se da. i to djece koje ne biram, bira ih kvart, razred...
ne kažem da ja sad tu igram neku bitnu ulogu u životima i odgoju te djece, ali ne propustim reagirati kad mislim da je potrebno.
razgovarati s njima, oprati ih kad naprave nešto ružno. da se desi nešto ozbiljnije, naravno da bih se obratila roditeljima, ali nije se desilo. nedavno smo imali situaciju bezočnog laganja jednog od njih da spasi svoju rit (njima se činila jako ozbiljna situacija, a u stvari je bila bezveze). pa sam se dobro pripremila na razgovor, kao da razgovaram s vlastitim djetetom. i mali se posramio. mislio je da mu je prošlo, ali - nije. oće li to nešto značiti, neće - nema veze.
a da ga vidite, ušao bi sigurno u ovu kategoriju raspuštenosti.
sva sreća, živimo u takvom kvartu gdje dijete, osim obitelji, odgaja i ulica. i to je u nekim slučajevima - dobro.

Ne mogu ja gonjat dijete po hodnicima svih šest sati - ako je kultura permisivnosti i atmosfera takva da djeca posežu za stolcima u svojoj djetinjoj pobuni.

i ovo je jako bitno. normalno da kad dijete potegne stolicu na nastavnika da je zakazala prva i najvažnija stepenica odgoja - obitelj. al zakazala je i škola. koja nastavniku ne može osigurati sigurno radno mjesto, npr.

oko oblačenja neću, jer ćemo se "posvađat", a dobro nam ide

[cvijeta73]

(Ja ne znam nikoga kome su starci prije 20 godina u srednjoj školi svakodnevno davali novac za "pljuge".Zbilja ne znam.)

ovo je zapanjujuće. ne znam ni ja. i ne berem to licemjerje, nek se skriva. sigurno će manje pušit ako će već pušit ako se u 7. razredu skriva, inema novac nego ovako.

u mojoj kući - neše pušit sigurno. niko od njih

[BebaBeba]

Vidite ja sam s cigaretama imala malo drugačiju situaciju... počela sam pušiti sa 17 i prvi puta kada sam cigaretu zapalila rekla sam to mojim roditeljima. Oboje su pušači, kao i oba moja brata i to su prihvatili jako mirno i uz riječi da smatraju da je licemjerno da meni brane cigarete a i sami su pušači. Ako ćemo baš iskreno mislim da je to bilo u redu od njih s obzirom na to da ja nisam imala 14 ili 15 godina nego sam bila na pragu punoljetnosti. Da sam kojim slučajem bila mlađa vjerujem da to nebi tako lako prihvatili, ali opet mislim da mi nebi ni branili.

[Mali Mimi]

I moja mama je imala takvo razmišljanje, kao bolje da tu pušiš nego da se skrivaš i onda popušiš ne znam koliko cigareta odjednom tad sam išla u srednju školu, al to samo zato jer je i ona strastvena pušačica i neće se nikada odviknuti od cigareta i možda ni ne vidi kako je to nešto strašno loše... s druge strane tata je dosta pio ali nije odobravala kad bih dolazila doma poslije disca u vrlo veselom izdanju.
A možda da je bila ona ta koja pije mi ni to nebi branila, hvala bogu kad sam odrasla više i ne pijem ni ne pušim i nisam baš sigurna da ću svojoj djeci ako budu pušila dopustiti da to čine predamnom dok ne odrastu i ne odsele od kuće.

[BebaBeba]

Mislim da je u tim godinama jako jako bitan odnos s roditeljima, ja sam imala tu sreću da sam mojima mogla ama baš uvijek i ama baš sve reći

[tajuska]

Vidite ja sam s cigaretama imala malo drugačiju situaciju... počela sam pušiti sa 17 i prvi puta kada sam cigaretu zapalila rekla sam to mojim roditeljima. Oboje su pušači, kao i oba moja brata i to su prihvatili jako mirno i uz riječi da smatraju da je licemjerno da meni brane cigarete a i sami su pušači. Ako ćemo baš iskreno mislim da je to bilo u redu od njih s obzirom na to da ja nisam imala 14 ili 15 godina nego sam bila na pragu punoljetnosti. Da sam kojim slučajem bila mlađa vjerujem da to nebi tako lako prihvatili, ali opet mislim da mi nebi ni branili.

isto tako. i dalje su mi uredno davali deparac od kojeg sam uredno kupovala cigarete. dobila sam lekciju o stetnosti pusenja, ali i njihovo priznanje da mi ne mogu braniti nesto sto i sami rade. i jos dan danas jako cjenim takav njihov stav. i sad kad razmislim o svemu, ja sam na kraju pusila puno manje od mojih vrsnjaka/inja jer meni cigarete nisu imale tu draz buntovnistva i bijega od roditelja.

generalno se slazem s cvijetom. zivim nasuprot osnovne i srednje skole. klinci iz osnovne me uredno na cesti pozdravljaju kad sam u setnji s malom (sto jasno opako udara na moj ego ), srednjoskolce niti ne cujes kad nije norijada (a i onda su u biti cisto okej, sam cijele dane fuckaju), a mijesana je srednja - od zanata do gimnazije - kak to vec ide u maleckim gradovima. ne cini mi se generalno da postoji neka drasticna razlika izmedu moje generacije i ove danas. barem sto se neke pristojnosti tice. vise mi se cini da danas zahvaljujuci internetu i vecem broju kanala komunikacije vise znamo o nepodopstinama (a puuuuuno manje o jako puno odlicnih stvari koje ta ista nemoguca i razmazena generacija radi). a i klinci vise znaju o nepodopstinama "odraslih" i jako to na njih utjece. tijekom jednog projekta drzala sam neka predavanja o demokraciji i izborima po srednjim skolama. i bilo je razlicitih srednjih i razlicitih razreda i zivlje i mirnije djece, ali jedna stvar je bila svugdje ista. kad god sam spomenula demokraciju, pravo, vladavinu naroda dobila sam odgovor da pricam gluposti jer u hrvatskoj to ne postoji - ubijes djevojku vozeci se 200 na sat i nikome nista, politicari sve odlucuju sami i za svoje dzepove i nema nikakvog smisla da oni prakticiraju svoje gradanstvo, izlaze na izbore ili bilo sto pokusaju promijeniti jer "obicni" pojedinac je nitko i nista. e od toga sam bila u teskoj depresiji...

[pikula]

Od mojih 30 učenika,njih je valjda 25 pušača. Puše većina od 7. ,neki od 5.osnovne. Većina roditelja im svakodnevno daje novac za cigarete ("bolje nego da žica druge ili da me potkrada"-riječi jednog oca).
Dosta njih veli da puši doma pred starcima.
Ok,kužim, čemu licemjerje? Ako puši-puši. No,nije li recimo ovo odličan primjer da kao roditelji često idemo linijom manjeg otpora i odustajemo kod bitki koje su jako bitne za dijete?
Zbog knedle zvane licemjerje popuštamo klincima i već u njihovoj 15. godini (kad sigurno nije kasno da prestanu pušiti bez nekih kriza)
financiramo njihovu ovisnost i time prešutno dajemo do znanja da je pušenje normalna,općeprihvaćena stvar??

Zar to nisu djeca koja se sama odgajaju? Evo,samo jedan segment.Ima ih tisuću.

(Ja ne znam nikoga kome su starci prije 20 godina u srednjoj školi svakodnevno davali novac za "pljuge".Zbilja ne znam.)

Da i to onda ide do takvih apsurda da će se od poreznih obveznika financirati kojekakvi programi i "cjepiva" protiv pušenja kao kod maloljetničkog seksa, a nitko neće pozvati roditelje na odgovornost koju imaju i po zakonu. Dapače, možda izmisle i "siguran" način pušenja o kojem treba djecu educirati -samo da se ne bi pozvalo na odgvornost one koji nisu postavili granice svojoj djeci i time direktno ugrožavaju njihovo zdravlje.

[dorotea24]

Potvrđujem ono što su Zdenka i Peterlin rekle o stanju u školama.
Možda ću se malo udaljiti od teme, ali ja srž problema vidim u kompletnom društvu sa iskrivljenim vrijednostima. Koliko se samo korupcije,kriminala, lopovluka, nasilja i nepravde događa svima nama pred očima, a da toga nismo u potpunosti svjesni, odnosno, na žalost mnogi to ne znaju prepoznati kao negativno zato što sustav, službe i institucije ne reagiraju. Meni je zapravo nevjerovatno koliko smo mi kao narod slijepi. I naravno da u takvom okružju roditelj koji bi djetetu trebao pružiti primjer, jednostavno to ne čini ispravno jer je zapravo i njemu potreban preodgoj.

Roditelj definitivno mora znati postaviti granice svom djetetu. Dijete to od njega očekuje od malih nogu. Nadalje, roditelj mora pred djetetom pokazati da poštuje nastavnika, ravnatelja, policajca i dr. Ako postoji kakvih problema, oni se ne rješavaju pred djetetom, nego nasamo. Veliki je problem kada dijete gleda, čuje kako roditelj u negativnom kontekstu govori o npr. nastavniku. Mene je jednom prilikom vrlo pozitivno iznenadila reakcija jedne mame čijoj sam se djeci uvijek divila kako su pristojna i dobra. Tada još nisam imala djecu. Mali (8. razred) je došao kući iz škole sav ljut i prepričavao događaj koji mu se dogodio sa njegovim nastavnikom gdje sam i ja primjetila kako nastavnik nije bio u pravu. U jednom momentu je rekao nešto pogrdno o njemu i mama ga je automatski zaustavila i rekla da više nikad ne smije tako govoriti, da učitelja mora poštovati i ako postoji problem da će ga riješiti ona. Rekla mu je da je saslušala njegovu stranu, a kad popriča sa nastavnikom i čuje njegovu verziju tek će onda donijeti "sud" Tako je i napravila. Kad bi se svi roditelji tako postavili bilo bi znatno manje problema. Ovo je zapravo jedan banalan primjer, ali roditelji često dođu nabrijani u školu i zauzmu napadački stav dok to dijete gleda.

[Ms. Mar]

Misliš na odgoj bez fizičkog kažnjavanja ili odgoj bez kazni općenito? (Meni je zazvučalo kao ovo drugo)

Po meni nema odgoja bez kazni.

Ili ima.Rezultira upravo onim roditeljima o kojim sam prije pisala: "Moje dijete nije nikad krivo."

Jasno da treba puno više primjenjivati metode poticanja,puno puno više jer daju bolje i trajnije rezultate nego kazne,NO ponekad je kazna neophodna.

Mislim da je to srž ove teme.Postoji jako puno roditelja koji smatraju da se sve može riješiti razgovorima i pregovorima.
Nisu sva djeca ista,neka jesu razumnija, "odraslija" u odnosu na drugu iste dobi, ono što nazivaju "lakše odgojiva", no postoji jako puno djece čiji su roditelji postavili svijet tako da sve vrti oko njih,a to na kraju uvijek rezultira lošim po tu istu djecu.

Ja zapravo vjerujem u odgoj bez kazni. Ali kako moje dijete ima tek 3 godine, neću tvrditi da se tako može i sa većom djecom (iako i dalje vjerujem). A o fizičkoj kazni neću ni pričati, prestrašno mi je da se ona ovjde propagira.
Ali ja niti ne vjerujem da se sve može riješiti razgovorima i pregovorima (mislim da sam to baš i spomenula u prijašnjem postu). Niti mislim da je moje dijete uvijek u pravu. Naravno da reagiram na ono što ne napravi dobro. Samo se moja rekcija ne svede na taj moment (da, bilo bi jednostavnije dijete nagrađivati, hvaliti, kažnjavati i grditi i misliti da sam sve riješila). Ja mislim da je odgoj puno više od metoda. Svijet se ne vrti oko mog djeteta iako ga ne kažnjavam.
Možda zaista roditelji koji smatraju da su im djeca uvijek u pravu, oko čije se djece svijet vrti i sl. uz to svoju djecu ne kažnjavaju, ali probajte dopustiti da ima onih koji ne kažnjavaju i imaju sasvim drugačiji pristup.

A koliko većini promiče da postoji i nešto što nije kazna ili zapuštanje, pokazuje i ova rasprava o pušenju i podupiranju pušenja. Ovdje se spominju samo dvije opcije: a) braniti pušenje i ignorirati to što se ono događa van kuće, b) ne biti licemjeran pa poduprijeti to pušenje.
Zar ne mislite da bi ti roditelji trebali prestati pušiti? Zar je to nemoguće? Da ne kažem, da nisu nikad ni trebali pušiti ako ne žele da njihova djeca puše (i ako sebi žele dobro, ali s tim idem predaleko...).

[eris]

isto tako. i dalje su mi uredno davali deparac od kojeg sam uredno kupovala cigarete. dobila sam lekciju o stetnosti pusenja, ali i njihovo priznanje da mi ne mogu braniti nesto sto i sami rade. i jos dan danas jako cjenim takav njihov stav. i sad kad razmislim o svemu, ja sam na kraju pusila puno manje od mojih vrsnjaka/inja jer meni cigarete nisu imale tu draz buntovnistva i bijega od roditelja...

Baš tako je bilo i kod nas, tako da nas troje nakon par godina pušenja(ja ponajmanje)t o više ne radimo. Znači bilo je ovako: biraš ali si i odgovoran, i to ako biraš sam, sam i odgovaraš(tada njima, a danas, na žalost samo samoj sebi). Tako da je uvijek bilo lijepo čuti njihovo mišljenje, jer ako krene po zlu ili si nezadovoljna, imaš potporu.
Ja imam teoriju da je raspad bivše države poljuljao moral i principe u društvu. Ok, ima tu i super stvari, ali definitivno neki pojmovi su prestali biti ono što bi trebali, i dobili jednu sasvim drugu dimenziju. Danas mame socijaliziraju djecu po kojekakvim igraonicama u tržnim centrima, kupujići im markiranu odjeću od rođenja, plaćajući im časove koječega, ne sagledavši njihove želje i mogućnosti. Mi smo se igrali vani do besvijesti, vozili biciklo ili role po cijelom gradu, dovodili raju kući, i opet stigli i biti moderni i biti drugačiji. Ali današnji roditelji, to smo mi, ona djeca iz 70-tih i 80-tih, zar ne ?

[eris]

Ja imam buntovnicu, ali usprkos svim svojim rofiteljskim slabostima ne tjeram je da čini ono što joj se ne sviđa. Kada je rekla da ne želi više u muzičku, prihvatila sam, jer to nije bio hir, već njen stav prema nastavnici s kojom se nikada nije našla. I ona je bila sretna, a ja bar zadovoljna što je dijete sebi olakšalo.
Također, potrebno je nekada stati uz svoje dijete, čak i onda kada uradi strašno groznu stvar. Jer svi griješimo, i ako ga sa 13 otkačimo tek tako više nikada nećemo saznati prvi kada nešto krene po zlu.

[Zdenka2]

Također, potrebno je nekada stati uz svoje dijete, čak i onda kada uradi strašno groznu stvar. Jer svi griješimo, i ako ga sa 13 otkačimo tek tako više nikada nećemo saznati prvi kada nešto krene po zlu.

S ovim se potpuno slažem, u tom smislu da trebamo biti uz svoje dijete, a ne uz lošu stvar koju je učinilo. Nema šanse da opradavam lošu stvar zato što ju je učinilo moje dijete. Ali, neka od načela koja se podrazumijevaju u ovom citatu primjenjujem: reci mi istinu, nećeš biti kažnjen/a. U doba odrastanja najvažnije je zadržati komunikaciju (kao i uvijek, ali tada posebno).

[SikaPika]

Možda ću se malo udaljiti od teme, ali ja srž problema vidim u kompletnom društvu sa iskrivljenim vrijednostima[/B]. Koliko se samo korupcije,kriminala, lopovluka, nasilja i nepravde događa svima nama pred očima, a da toga nismo u potpunosti svjesni, odnosno, na žalost mnogi to ne znaju prepoznati kao negativno zato što sustav, službe i institucije ne reagiraju. Meni je zapravo nevjerovatno koliko smo mi kao narod slijepi. I naravno da u takvom okružju roditelj koji bi djetetu trebao pružiti primjer, jednostavno to ne čini ispravno jer je zapravo i njemu potreban preodgoj.

Hvala Bogu da se netko sjetio . Naravno, sve kreće od obitelji, za moj pojam.

I čak se slažem s Ifi (eto, ipak sam došla na ovaj topic) kada kaže kako bi trebalo uvesti red i disciplinu u školu po pitanju oblačenja, no tko tu djecu pušta tako obučenu ujutro od kuće? Roditelj! Ona moja ista stroga teta koja me je mlatila (hm, čak imam i opravdanje za nju, njezin klimaks se poklopio s mojim pubertetom) je itekako gledala što oblačim u školu i sada sam joj zahvalana na tome jer nikada nisam imala prehlađene jajnike, bubrege... S druge strane, podnosila je moju duuugu punkersku fazu i tu me nije previše ometala (osim što mi nije dopustila da devedset i neke nosim majicu s natpisom Smrt fašizmu, sloboda narodu), ali nitko sa mnom nije imao u školi problema jer sam bila ok učenica pa im je bilo manje više svejedno kako sam obučena.

Da razjasnimo stvar. Svakako sam za postavljanje granica, za strogost, dosljednost, autoritet i povišen ton kada je to potrebno, no nikako za bilo koju vrstu fizičkog nasilja.
Ifi, u vrijeme ex Yu se mogla učeniku opaliti šamarčina za razbijen prozor jer je bila takva klima. TAda je i milicija zatvarala one koji su, ne znam, psovali Tita. Mislite da tada nije bilo roditelja koji bi itekako stali uz svoju djecu, no bojali su se. Je li to ono što trebamo izazivati kod djece i roditelja? Strah? MIslim da to nije način.

Sve kreće od odnosa roditelja s djetetom. Djeci je potrebno puno razgovora, razumijevanja, kvalitetnog vremena provedenog s roditeljima, a ne da se kod kuće osjeća kao višak. Na žalost, u vlastitoj obitelji imam primjera gdje svatko gleda svoj TV, zadovoljava svoje sitne strasti, a djeca prepuštena sama sebi. I onda kada nastane problem, i to veeeliki problem, stvari se objašnjavaju takvim nebulozama (netko ga je začarao), a ne vidi se srž problema. Neki roditelji nemaju snage, volje ni znanja uhvatiti se u koštac s problemima svoje djece. Jednostavno ne znaju. A najjači odgovor im je: Sve sam mu dao i vidi kakav je.

Mislim da neće biti bolje, nego sve gore dok nas ne strefi nešto jako gadno ili dok ne izađemo iz ove tranzicije i ne skužimo gdje smo, tko smo, koliko možemo, koliko trebamo, svoje prioritete.

Cvijeto, sretna si što živiš u takvom kvartu i to u većem gradu. Ne sumnjam da ih ima još takvih, ali mislim da su oni u manjim sredinama.

Svakako potpisujem i PIkulin post.

A što se tiče pušenja. Pa da, licemjerno je tražiti od djeteta da ne puši ako roditelj puši. No, slažem se s Mr. Mar kada kaže da bi u tom slučaju roditelj trebao prestati pušiti.
Ja sam bila pušač, kao i MM (tada MD). Bilo mi je jako važno da on prestane pušiti no kako tražiti to od njega... pa sam prestala ja. One me slijedio nakon tri mjeseca, a da to od njega nisam tražila ni jednom jedinom rječju. Ako mi diejte ikada bude pušilo ili imalo kakav sličan porok, trudit ću se na sve moguće načine da ga u tome spriječim. No, neću ga tući

[Ifigenija]

Ja zapravo vjerujem u odgoj bez kazni. Ali kako moje dijete ima tek 3 godine, neću tvrditi da se tako može i sa većom djecom (iako i dalje vjerujem). A o fizičkoj kazni neću ni pričati, prestrašno mi je da se ona ovjde propagira.
Ali ja niti ne vjerujem da se sve može riješiti razgovorima i pregovorima (mislim da sam to baš i spomenula u prijašnjem postu). Niti mislim da je moje dijete uvijek u pravu. Naravno da reagiram na ono što ne napravi dobro. Samo se moja rekcija ne svede na taj moment (da, bilo bi jednostavnije dijete nagrađivati, hvaliti, kažnjavati i grditi i misliti da sam sve riješila). Ja mislim da je odgoj puno više od metoda. Svijet se ne vrti oko mog djeteta iako ga ne kažnjavam.
Možda zaista roditelji koji smatraju da su im djeca uvijek u pravu, oko čije se djece svijet vrti i sl. uz to svoju djecu ne kažnjavaju, ali probajte dopustiti da ima onih koji ne kažnjavaju i imaju sasvim drugačiji pristup.

A koliko većini promiče da postoji i nešto što nije kazna ili zapuštanje, pokazuje i ova rasprava o pušenju i podupiranju pušenja. Ovdje se spominju samo dvije opcije: a) braniti pušenje i ignorirati to što se ono događa van kuće, b) ne biti licemjeran pa poduprijeti to pušenje.
Zar ne mislite da bi ti roditelji trebali prestati pušiti? Zar je to nemoguće? Da ne kažem, da nisu nikad ni trebali pušiti ako ne žele da njihova djeca puše (i ako sebi žele dobro, ali s tim idem predaleko...).

Ja imam 2.5 godišnju curicu koju ne znam kako kazniti. Objašnjavam strpljivo, perem ruke nasilu, skidam i oblačim nasilu - ako drugačije ne ide, odstsranjujem s mjesta zločina - ako je nužno, ali ti mali ljudi su zapravo još premali da skuže sad tu neke kazne.

Kad im klikne u glavi, što su pametniji, to su i skloniji lutanjima, pa uz to ide i kazna - dakle da samo zato što ti je nešto palo na pamet to nije nužno i dobro... ili da jezik nije lopata, pa da laješ i govoriš i obećavaš šakom i kapom...

[Ifigenija]

Jer svi griješimo, i ako ga sa 13 otkačimo tek tako više nikada nećemo saznati prvi kada nešto krene po zlu.

x
Mislim da iskreno možemo stati uz nekoga samo kad smo iskreni, i kad i pokažemo ljutnju, frustraciju, kad se odnos gradi na iskrenosti, a to ne možemo ako samo sliježemo ramenima na dječje debilane. Kazne su, po mom, tu upravo zato da nazovu svari svojim imenom, pa da se loše stvari stave u tu kaznu, a dijete u roditesljki zagrljaj.

[Ifigenija]

S ovim se potpuno slažem, u tom smislu da trebamo biti uz svoje dijete, a ne uz lošu stvar koju je učinilo. Nema šanse da opradavam lošu stvar zato što ju je učinilo moje dijete. Ali, neka od načela koja se podrazumijevaju u ovom citatu primjenjujem: reci mi istinu, nećeš biti kažnjen/a. U doba odrastanja najvažnije je zadržati komunikaciju (kao i uvijek, ali tada posebno).

x

[BusyBee]

I po ne znam koji puta - odgoj bez kažnjavanja, osobito fizičkog nije odgoj bez postavljanja granica.

Potpis.

Ifi, upozorenje - ovo je Rodin forum, u nasim programima i projektima koji se ticu roditeljstva nema mjesta fizickom kaznjavanju. Molim te da prestanes spominjati fizicke kazne, koliko god "blage" po tebi bile, kao pozitivnu metodu/alat/pomoc u odgoju/suzivotu s djecom.
Vezano uz ovo:

da se roditeljski autoritet i red mora uspostaviti ma kojim sredstvima (ako ne ide drugačije, i fizičkom kaznom uz ogradu da ona ne smije boljeti, vrijeđati, ponižavati, traumatizirati

Ni "malo po guzi" ni "skidanje prasine" ni "kvrc po uhu" nije dozvoljeno.

[Ifigenija]

Busybee, mislim da promašuješ metu; ja promislim stoput prije nego što i glas povisim, a nekmoli da bih djecu lemala, ili na pravi način fizički kaznila. A ovo što napišem, napišem kad vidim da se netko muči kako oprati ruke dvogodišnjaku, pa da vidi da nit je sam, nit je situacija bezizlazna; ako ne smiješ ništa, a dijete divlja, a ti ne možeš imati višesatne dispute svaki put kad se to dogodi - što onda. Ova promocija ne po guzi je divna, i naravno da je odgoj prije svega ljubav, ali ako smijem iskreno reći ukočenost kojom to promovirate mislim da može nekog zbunjenog i nesigurnog uputiti na još gori put - roditeljske nemoći, nezadovoljstva i jada.

[BusyBee]

Zdenka je po meni jako lijepo sazela ono sto je vazno, osobito u godinama koje nam slijede (cini mi se da nam tinejdzerske godine tek slijede djeci), u kojima ce utjecaj vrsnjaka poceti prevladavati, bar "na van" i u kojima ce nasa djeca precesto biti podlozena pritisku vrsnjaka:

Ja si u odgoju pomažem stvaranjem mreže dobrih utjecaja - jako brinem o tome da djecu izlažem utjecaju izvrsnih osoba različite dobi, a isto tako i sadržajima koje smatram važnima za odgoj i stvaranje sustava vrijednosti. Već imam prilično jaku mrežu i baš se oslanjam na to u odgoju. Roditelj je glavni odgajatelj, ali ne može sve sam učiniti.

Ono cega je mene strah jest da u okolini svoje kceri primjecujem previse djece s iskrivljenim vrijednostima, djecu koja su odgajana dijametralno suprotno od "mog" nacina (s povjerenjem u dijete, bez batina, s medjusobnim postivanjem granica) i sustava vrijednosti, djecu koja dobivaju batine zbog losih ocjena i nagrade (materijalne) za dobre ocjene.
Zato se trudim ostati joj vazan dio zivota, sad kad sve vise pokazuje zelju i nastojanja da se odvaja i osamostaljuje na neke nove nacine, nenametljivo (koliko ja to karakterno mogu ), bez osude i procjenjivanja, ali ostati dostupna, kao malo sidro koje ju podsjeca na sve ono sto smo joj usadjivali cijeli zivot.

Osobno mislim da su danas (i godinama unatrag) djeca prepustena sama sebi ili skoli koja je odavno izgubila odgojnu komponentu, a roditelji to ne zele vidjeti. Iz mog iskustva, vecina profesora je nisko motivirana za ista drugo do odradjivanja nastave, oni koji su motivirani, cesto su izolirani i od kolega, a i ograniceni su pravilima i pravilnicima koji previse stite djecu i roditelje i ne ostavljaju im mjesta za manevre. Nekako smo otisli iz krajnosti da je ucitelj bog i batina u krajnost da je nitko i nista... to me i ljuti i rastuzuje i pitam se (sa zebnjom) sto me jos kao roditelja ocekuje.

I jos u necemu se skroz slazem sa Zdenkom, primjenjujem to sa zadovoljstvom i prekrasnim rezultatom medjusobnog povjerenja:

reci mi istinu, nećeš biti kažnjen/a

I jos ukratko:

Iz roditeljskih iskustava ljudi s kojima se druzim, mogla bih zakljuciti da, u odnosu na npr. moje dijete, postoje lakse odgojiva djeca, tako da vjerujem da je kategorija lakse i teze odgojivih odrziva u RL. Dijelom, pretpostavljam, ipak svrstavanje djece u jednu ili drugu grupu ovisi o roditeljskim (previsokim ili preniskim) ocekivanjima.

JJ - ja ga toliko volim da ga uvijek zelim obraniti. Bojim se da je on previse puta pogresno interpretiran ili nakaradno primjenjivan i bude mi zao da ga se proglasi promicateljem permisivnog odgoja ili bilo kakvog "recepta" po kojem treba djecu odgajati.

[BusyBee]

Busybee, mislim da promašuješ metu; ja promislim stoput prije nego što i glas povisim, a nekmoli da bih djecu lemala, ili na pravi način fizički kaznila.

Nisam brojala pises li koliko puta si ti osobno udarila/kvrcnula/pogladila dijete. Nisam se osvrnula na koristenje fizicke snage da bi se djetetu opralo ruke/odnijelo ga se iz neke situacije, ... niti to smatram fizickim kaznjavanjem djeteta.

Jednostavno, na nasem (Rodinom) forumu, ne smije proci bez upozorenja ikakvo pozitivno osvrtanje na fizicko kaznjavanje pa makar i na ono "najblaze". Poanta naseg stalnog govorenja o "ne po guzi" nije u tome da je premlacivanje stetno (to svatko zna, a i premlacivanje, lemanje i batinanje su fizicko zlostavljanje, po meni, a ne fizicko kaznjavanje) nego da je i najmanji kvrc po uhu ili brisanje prasine s djetetove guze omalovazavajuce i, ako se ponavlja kao metoda korekcije ponasanja, stetno po dijete (njegovo samopouzdanje, samopostovanje, ...).

Kao moderatorica, zbog svih koji citaju ovaj forum (puno ih je vise nego nas koje sudjelujemo), osjecam potrebu naglasiti da u nasem (Rodinom i mom) sustavu vrijednosti nema mjesta fizickom kaznjavnju djece, bilo koje vrste i intenziteta.

[Peterlin]

BusyBee, slažem se s napisanim, ali imam i kojekakvih iskustava...

Vjerujem da je kojiput i fizičko sprječavanje djeteta da napravi glupost puno bolja opcija od zdvajanja "nemoj sine..." Tu postoji siva zona gdje fizička reakcija roditelja može ili ne mora biti prihvatljiva.

Djeci treba dati do znanja da mislimo ozbiljno. Ja sam svoje fizički spriječila na ne baš lijep način prebrojivo puta, u situacijama kad su ugrožavali sebe ili druge (penjanje prek balkona, otimanje iz ruke i istrčavanje na cestu). Uff, kad se toga sjetim.... zlo mi je i danas. Ali kad sam grubom silom izvukla dijete iz opasne situacije, moje dijete je jako JAAAAKO dobro zapamtilo i nije ponovilo ponašanje.

Velika je vjerojatnost da bih opet tako reagirala. Ne radi se tu o nikakvim batinama ni nasilju, ali brate mili, dok ti njemu objasniš "ne, dragi, mama ne voli da ti bježiš preko ceste" - on je već pod kotačima! To su situacije kad se ne čeka nego se reagira na najbrži način. Ako je to za Ifigeniju packa kad dijete pokuša prilijepiti ruke na vruću peć - ima opravdanja. Ja ne bih u takvoj situaciji dozvolila da moja djeca uče na posljedicama, nego bih ih spriječila kako god znam.

[pomikaki]

Ako je to za Ifigeniju packa kad dijete pokuša prilijepiti ruke na vruću peć - ima opravdanja. Ja ne bih u takvoj situaciji dozvolila da moja djeca uče na posljedicama, nego bih ih spriječila kako god znam.

Za mene je velika razlika da li ću djetetu odmaknuti ruku od peći, pa bilo to i tako da se može reći "na silu", ili ću mu dati packu po ruci u tom trenutku.
Mislim da ovo o čemu ovdje govorite nije posljedica odgoja "ne po guzi" ali ni odgoja "malo po guzi". Ako biram između ova dva, mislim da neću odgojiti psihopata ni na jedan način ali ću puno bolje rezultate (pod ovim mislim dijete koje će jednako slušati i više poštivati ono što mu govorim, a istovremeno više cijeniti sebe) imati s "ne po guzi".
Ono o čemu ovdje govorite - djeca koja dilaju drogu, premlaćuju suučenike, fizički napadaju nastavnike - to su djeca koja nisu dobila normalan odgoj kod kuće... da li su trpjela zlostavljanje ili ozbiljno zanemarivanje, ili su im usađene bolesne vrijednosti - vjerojatno sve po malo. Možda im roditelji nemaju nimalo autoriteta, ali mislim da to nije zato što su čitali J. Juula. Takve pojave su velik problem u društvu. Ali mi se ne sviđa što se takvi argumeti koriste u korist fizičke kazne.

[BusyBee]

Peterlin, nismo se razumjele... sve ovo sto pises je meni sastavni, opravdani dio roditeljskih reakcija u nekim situacijama i do odredjene dobi djeteta.
Fizicko micanje iz neke situacije (opasne, jako iritirajuce po dijete i sl.) je meni prihvatljivo. I u jednom trenutku, dijete moze i iz njega poceti uciti o opasnim postupcima, mjestima i ponasanjima.

Packa, vucenje uha, lupanje po guzi meni osobno (a ni Rodi, zato sam spomenula ) nisu prihvatljivi. Osobito ako isti rezultat, micanje djeteta od opasnosti, ucinkovitije mozes dobiti fizickim micanjem s mjesta.
Ne mislim da ce dijete zbog lupanja po guzi postati psihopat, ali iskreno, ne poznajem puno roditelja kojima je davanje po guzi bilo ok, a koji nisu nastavili kaznjavati fizicki jednom kad je dijete dovoljno odraslo da shvati uzrok-posljedicu i kad je uslo u dob da je preveliko da ga se fizicki mice iz opasnosti.
Narusavanje djetetovog samopostovanja i dobrog odnosa s roditeljem, kao i pokazivanje da, ako si jaci/mocniji, ponekad i fizickim obracunom mozes dobiti da bude po tvom, meni su i vise nego dovoljni argumenti protiv udaranja.
Pa "malo po guzi" je toliko ukorijenjeno u nasu kulturu da mi jos uvijek u 21. st. moramo raspravljati da je svaki udarac, koliko god "lagan" bio pretezak za dijete.

[eris]

Ja sam jednom uradila groznu stvar, koja je zaista bila sto puta gora od udarca. Tokom vožnje, na vrlo prometnom magistralnom putu, moja kći, tada 5-godišnjakinja, je izašla iz sjedalice, sjela na slobodni dio zadnjeg sjedišta, otvorila vrata, pri brzini od 80km/h, i samo uz Božju pomoć, ostala živa. Ja sam se okrenula, uspjela je uhvatiti za nožice, ruke su joj ostale zaglavljene u ručki kojom se vrata otvaraju. Obje smo vrištale, i dok sam ja iz 4. pokušala da prikočim, ona je čitavo vrijeme gornjim trupom bila skoro pa pod autom. Kada sam stala, izašla sam, i rekla joj da izađe
i da je osavljam na autobuskom stajalištu. Neki ljudi su gledali zapanjeno, jer nisu znali o čemu je riječ. Ona je počela da plače, ali ne ja sam sjela u auto i odvezla se neki 300metara. Tada sam stala i vratila se po nju. Ona je jadna bila sva uznemirena, čak je prestala sa suzama, valjda je počela da razmišlja. Onda sam, joj pred svima rekla:" Vidiš, mislila si da is ostala bez mame, zar ne? A ja sam prije 10-tak minuta umalo ostala bez tebe, tebe koju volim najviše na svijetu. A ostati bez mame nije ništa kako je ostati bez djeteta. " Tada sam zaplakala, molila ju da mi oprosti i naravno posjela je njeno sjedište.
Često razmišljam o tome, i hoću reći da ponekad i neke nenasilne mjere odgoje su, zapravo, vrlo okrutne, tipa: ti više nisi moj sin, ja tebe ne volim, seka mi je od sada puno draža..., koje čujem redovno od roditelja koji, zaiosta, nikada ne biju svoju djecu. Odgoj je u stvari naučiti ga prave stvari prmjerom, a da mu ne ugroziš ni dostojanstvo, ni ponos, ni njegovo biće. Ali nikako. I to je zaista težak i svakotrenutni posao(svakodnevno je ovdje velika vremenska mjera)

[BusyBee]

Eris, ovo je doista zastrasujuc dogadjaj. Srecom pa je sve zavrsilo kako treba.

i hoću reći da ponekad i neke nenasilne mjere odgoje su, zapravo, vrlo okrutne, tipa: ti više nisi moj sin, ja tebe ne volim, seka mi je od sada puno draža..., koje čujem redovno od roditelja koji, zaiosta, nikada ne biju svoju djecu

Zasto opet idemo u krajnost. Meni ni jedan ovaj verbalni primjer nije nenasilna metoda odgoja, meni je to verbalno zlostavljanje. Jednako, ako ne i gore od lupanja po guzi. Prestrasno!
Naravno da je roditeljstvo pretesko (ako ga odgovorno shvatis). Ali i odrastanje je.

[SikaPika]

Ajme Eris, umrla sam od straha dok sam čitala. Hvala Bogu pa je sve bilo ok.

Sada ćete me vjerojatno svi pribiti na križ, ali moram ovo napisati. Eris, molim te, nemoj se ljutiti, ali, ako znaš da ti je kćerkica nemirna u autu i da postoji mogućnost da izađe iz sjedalice, zašto nisi zaključala vrata?
Moram priznati da se ja u tom trenutku ne bih mogla uopće na nju ljutiti, ne bih mogla ni voziti...

Ja se, primjerice, na moje dijete nikada ne ljutim kada nešto razbije. Ona baci mobitel i razleti se na tri komada. I da se ja na nju ljutim. Pa tko mi je kriv? Dam joj staklenku (po kojoj prčka dok jede jer samo tako može jesti što isto uopće nije dobro, ali eto, greška u koracima), ona ju slučajno gurne i razbije se u bezbroj komada. I da se ja ljutim? Tko pametan ide dati djetetu staklenku ako zna da može završiti na podu. Oko takvih stvari se nikada ne ljutim. Objasnim joj da se nešto stakleno, keramičko (iako se čini besmisleno tako malom djetetu objašnjavati vrste materijala, itekako zna da u element s tanjurima i zdjelama ne smije dirati) može razbiti da je boc boc (pokazala sam joj razbijeno staklo) i sada zna i pazi. Osim toga, mi trebamo njihovu okolinu što bolje osigurati da ne upadaju u takva s*anja pa svom djetetu neću dati da pije iz staklene nego iz plastične čaše. Isto je i s tanjurima kada sama jede.
Naravno, moraju se i naučiti nečemu. Tako je moje dijete na svojoj koži osjetilo što je vruće (dopustila sam joj da dotakne, ne sjećam se više što, ali nije bilo toliko vruće da bi ju spržilo) i sad itekako zaobilazi rernu u punom luku i svaki puta me posluša kada kažem da je nešto vruće, vrelo ili pec. Isto je i s oštro, opasno, boc boc.
Naravno, kada bih vidjela da je u neposrednoj opasnosti, itekako bih ju povukla, prodrmala, uhvatila za što stignem, ako je krenula gdje ne smije, viknula, ali mi stvarno nisu jasne te sitne fizičke čvrkice ili malo po guzi.
Ako ne boli, ako mu to ništa ne znači, ako i peti puta nakon što ga za nešto čvrkneš opet napravi, zašto onda to raditi? Koja je korist od toga osim što pokazuješ da si moćniji i da ti to možeš i da ju tako poniziš.
Mene je MM čak opomenuo da djetetu ne govorim da je krevet, ormarić o kojeg se Maša udari zločest i da ga treba zbog toga tući (naravno, njoj sam to jednom rekla i sad svaki puta tuče mjesto na koje se udari) jer će tako shvatiti da onaj tko je zločest ili te udari, da mu treba vratiti.

A sad idem na šoru napisati nastavak

[pikula]

Peterlin, nismo se razumjele... sve ovo sto pises je meni sastavni, opravdani dio roditeljskih reakcija u nekim situacijama i do odredjene dobi djeteta.
Fizicko micanje iz neke situacije (opasne, jako iritirajuce po dijete i sl.) je meni prihvatljivo. I u jednom trenutku, dijete moze i iz njega poceti uciti o opasnim postupcima, mjestima i ponasanjima.

Packa, vucenje uha, lupanje po guzi meni osobno (a ni Rodi, zato sam spomenula ) nisu prihvatljivi. Osobito ako isti rezultat, micanje djeteta od opasnosti, ucinkovitije mozes dobiti fizickim micanjem s mjesta.
Ne mislim da ce dijete zbog lupanja po guzi postati psihopat, ali iskreno, ne poznajem puno roditelja kojima je davanje po guzi bilo ok, a koji nisu nastavili kaznjavati fizicki jednom kad je dijete dovoljno odraslo da shvati uzrok-posljedicu i kad je uslo u dob da je preveliko da ga se fizicki mice iz opasnosti.
Narusavanje djetetovog samopostovanja i dobrog odnosa s roditeljem, kao i pokazivanje da, ako si jaci/mocniji, ponekad i fizickim obracunom mozes dobiti da bude po tvom, meni su i vise nego dovoljni argumenti protiv udaranja.
Pa "malo po guzi" je toliko ukorijenjeno u nasu kulturu da mi jos uvijek u 21. st. moramo raspravljati da je svaki udarac, koliko god "lagan" bio pretezak za dijete.

Moram reći da znam ljude koji se nisu znali nositi s nekom fazom svojeg djeteta pa su iz nemoći i neznanja koristili te po guzi isl, ali kad su vidjeli efikasne druge načine rješavanje tih situacija ili sami naboli sistemom pokušaja i pogrešaka bili sretni da postoji nešto bolje - nisu svi koji to rade uvjereni u ispravnost fizičke kazne ili sl, ima ljudi koji bi htjeli bolje i zato je edukacija i podrška u tom slučaju jako dobro došla.

[Peterlin]

Eh, sad se polako pitanje okreće u pravom smjeru:

Da li je bilo kakav način zaustavljanja neprihvatljivog ponašanja bolji od nepostavljanja granica? Teško je tu odrezati crno/bijelo jer život nije takav.

Granice svakako treba postaviti. Sad bi bilo "na liniji" da kažem kako roditelji trebaju potražiti stručnu pomoć ako to ne znaju. Ali vraga... Problem je u tome što neki ne vide gdje je problem niti trebaju razloge za postavljanje bilo kakvih granica i tu odgoj ode u krivom smjeru...

Pretežna većina roditelja reagira ovako kako je Pikula opisala - omakne im se i "po guzi" kad stvarno više ne znaju što bi (tu mislim na sve naše pedagoške mjere koje smatramo ne baš prikladnim - u mojoj kući to znaju biti elementi ucjene i sporadična galama - izbjegavam, ali ne uspije mi svaki put).

Za dobar odgoj djece najbitnija je komunikacija, kako je Zdenka2 to napisala nekoliko puta. Ako komunikacije nema (dvije krajnosti toga su "ja sam uvijek u pravu" i "moje dijete je uvijek u pravu") odgoj ode u čušpajz, bez obzira na različitost pristupa. A kad se roditelj istinski trudi, ali mu se omakne pogreška, vjerujem da takve iznimne situacije nemaju dugoročne posljedice ako i roditelji i djeca izvuku pravu pouku.

[Nena-Jabuka]

Ova tema mi je, normalno, vrlo intrigantna, a ovo što ste napisale od samog početka (prvi rosin post gdje se spominje da dijete udari roditelja) mi je istovremeno i šokantno i razočaravajuće.

Mogla bih ići ispotpisivati gotovo sve što ste ovdje rekle, samo imam dojam da nijedna od vas nema dijete koje ide u razred s mojim djetetom.
Zašto?
Nekako sumnjam da bi ijedna reagirala na nedavni događaj onako kako su reagirali neki roditelji.
Naime, šestorica dečki iz razreda (3. osnovne!!!) nedavno su na cesti, usred bijela dana, cipelarili dečka iz susjednog razreda, koji je nemoćan ležao na podu.
Zatekla ih je jedna mama, prijavila učiteljici...i tu je stalo.

Dosad još nije zbog toga sazvan roditeljski sastanak, navodno je učiteljica upozorila roditelje tih dječaka, a neki od njih su, navodno, ljuti na učiteljicu što, navodno, stalno kritizira dečke, a, navodno "favorizira" curice...
Škola na ulazu nosi UNICEF-ov natpis "mjesta nulte tolerancije za nasilje", dosad nisam primijetila uopće zašto.
Ma ne znam više što bih rekla. Već sam sto puta ponovila da ne mogu shvatiti kako ijedan roditelj, ikad, u ijednoj situaciji može reći "ne znam što da radim, ne mogu s njim /s njom na kraj ".

Ne mogu prihvatiti nemoć pred djetetom kojemu trebaš biti smjernica za život, možeš se ti osjećati nemoćan, ali tvoja je uloga roditelja da djeluješ, da znaš i da napraviš, da potražiš pomoć ako ne možeš sam, ali da djeluješ, a ne da budeš jadan i nemoćan.

[Ifigenija]

Ova tema mi je, normalno, vrlo intrigantna, a ovo što ste napisale od samog početka (prvi rosin post gdje se spominje da dijete udari roditelja) mi je istovremeno i šokantno i razočaravajuće.

Mogla bih ići ispotpisivati gotovo sve što ste ovdje rekle, samo imam dojam da nijedna od vas nema dijete koje ide u razred s mojim djetetom.
Zašto?
Nekako sumnjam da bi ijedna reagirala na nedavni događaj onako kako su reagirali neki roditelji.
Naime, šestorica dečki iz razreda (3. osnovne!!!) nedavno su na cesti, usred bijela dana, cipelarili dečka iz susjednog razreda, koji je nemoćan ležao na podu.
Zatekla ih je jedna mama, prijavila učiteljici...i tu je stalo.

Dosad još nije zbog toga sazvan roditeljski sastanak, navodno je učiteljica upozorila roditelje tih dječaka, a neki od njih su, navodno, ljuti na učiteljicu što, navodno, stalno kritizira dečke, a, navodno "favorizira" curice...
Škola na ulazu nosi UNICEF-ov natpis "mjesta nulte tolerancije za nasilje", dosad nisam primijetila uopće zašto.
Ma ne znam više što bih rekla. Već sam sto puta ponovila da ne mogu shvatiti kako ijedan roditelj, ikad, u ijednoj situaciji može reći "ne znam što da radim, ne mogu s njim /s njom na kraj ".

Ne mogu prihvatiti nemoć pred djetetom kojemu trebaš biti smjernica za život, možeš se ti osjećati nemoćan, ali tvoja je uloga roditelja da djeluješ, da znaš i da napraviš, da potražiš pomoć ako ne možeš sam, ali da djeluješ, a ne da budeš jadan i nemoćan.

x

Meni padne roleta kad čujem od roditelja - ne znam što da radim, ne mogu mu ništa.
Ma što ne možeš, javi se primitivac u meni, sastavi ga sa zidom, pa ga zatvori u sobu, pa mu nedaj večeru, pa kad je spreman razgovarati - razgovaraj s njime iz srca.
Da što ćeš mu?! I da napomenem - sastavi sa zidom znači odstrani ga iz svinjarije, bori se s njim kolikogod treba ako se kopita - al da pobijediš, i odnesi ga negdje, u kaznu, i na sigurno. Nek se dere, nek pokuša udarat, al tvoja mora bit zadnja.
Pa dijete je, za uši ga možeš doma odvući, možeš mu robu uzet da mu je guzica gola pa ne može na ulicu radit sranja.
Sve mu možeš.

[pomikaki]

Joj, Ifigenija, ja ne znam da li da se smijem ili plačem. Ovi tvoji postovi mogli bi se svakojako interpretirati, ovisno o tome tko ih čita

[mendula]

Joj, pomikaki, od silne brige za političku korektnost smisao cijele rasprave curi nam kroz prste.

[maria71]

tako je.

[Ifigenija]

Joj, Ifigenija, ja ne znam da li da se smijem ili plačem. Ovi tvoji postovi mogli bi se svakojako interpretirati, ovisno o tome tko ih čita

Mislim da je to truizam.
Sve je u očima promatrača.

No vratimo se na temu.
Prekonekoliko puta sam čula tu roditeljsku nemoć - kao, ne mogu mu ništa, on se tuče, lomi, razbija, pije, neće ovo ili ono, radi po svom... i onda dobro - onda ništa. Nek razbija, lomi, pije, puši, krade, drogira se. ?!?!?!?!

Zašto se to zbiva?

Ja mislim da se roditelji boje izgubiti djetetovu naklonost, ljubav, da se posve ispravno brinu oko toga kakav će trag ostaviti u srcu djeteta, pa kad dijete drekne, a oni odstupe. Ustvari, dijete traži snažnog roditelja, onog koji neće ustuknut ni na deranje, ni na kakvo ponašanje koje je ludo, ali koji će reagirati iz srca, iskreno, i sa empatijom. Mislim da mladi delikvent duboko u sebi poštuje roditelja koji ga je dovukao za uho doma, i kaznio na ozbiljan način, ali mu istodobno nudi i i alternativan put, put popravka. Ali se današnjim roditeljima puno manje to govori, a više - dijete će imati traume ako ne razgovaraš s njime dok ne padneš u nesvijest i ti i on. Plus, toliko je akcenta na tome KAKO odgajati i kako razgovarati, a negdje putem se izgubilo ono najvažnije - za što odgajati, što očekivati, što tolerirati. Nego gledamo tu djecu, u strahu hoće li ciknuti zbog ovog ili onog, i gledamo što će od njih biti, pa onda kršimo ruke.
Ako znaš što je važno, i zašto, onda ćeš i tog klipana dovuć doma, kakogod. Ako ne znaš, i ako misliš da je sve u redu dok je dijete sretno, onda se možeš slikat za male novine.

[dutka_lutka]

x

Meni padne roleta kad čujem od roditelja - ne znam što da radim, ne mogu mu ništa.
Ma što ne možeš, javi se primitivac u meni, sastavi ga sa zidom, pa ga zatvori u sobu, pa mu nedaj večeru, pa kad je spreman razgovarati - razgovaraj s njime iz srca.
Da što ćeš mu?! I da napomenem - sastavi sa zidom znači odstrani ga iz svinjarije, bori se s njim kolikogod treba ako se kopita - al da pobijediš, i odnesi ga negdje, u kaznu, i na sigurno. Nek se dere, nek pokuša udarat, al tvoja mora bit zadnja.
Pa dijete je, za uši ga možeš doma odvući, možeš mu robu uzet da mu je guzica gola pa ne može na ulicu radit sranja.
Sve mu možeš.

Čemu služi ovdje opisana orgija nasilja?
Ovakav iskaz ne da nije primjeren jednom roditelju (a posebice majci), koji bi tom djetetu trebao služiti kao uzor, oslonac, svjetionik,
nego nije primjeren niti odrasloj osobi kojoj još nije oduzeta poslovna sposobnost, dakle onoj kojoj nije dodijeljen skrbnik.

Ako osjetimo da pucamo, i sami moramo potražiti pomoć.

Ako se tko ovako iživljava na djetetu, u djetetu će se kumulirati ta ista nemoć i bijes, te će se iživljavati na drugima: sestrama, braći, vršnjacima. Roditelja će se, pretpostavljam, kloniti, iz jasnih razloga.

Nisam, naravno, ni za ono: ne mogu ništa. Zato i postoje knjige, radionice, pa i Rodin portal.

[dutka_lutka]

Naravno, i psiholog, pedagog u vrtiću, školi... i oni bi trebali pomoći.

[Ifigenija]

Dutka... pa nećemo zatvorit u Sing-Sing petogodišnjaka koji je razbacao kockice po podu i sad se dere da ih neće spremit jer bi to trebala sestra, i ona se igrala isto (njemu ide samo kazna u sobu, oduzimanje kockica na par dana i te fore), govorim o tome da sam vidjela da roditelji puštaju dijete, teenagera da orgija po ulicama, i kao ne mogu mu ništa. I još traže publiku da im klima glavom - je, je, ne možeš mu ništa, jadan ti.
Mislim da podivljalog teenagera nećeš namamit kiki-bombonima, moraš ga čvrsto primit, dovest doma, prisilit da ostane doma dok se ne povežeš s njim, i dok niste u stanju pronaći zajednički jezik, i početi zajedno nalaziti rješenje problema.

[Tashunica]

Čemu služi ovdje opisana orgija nasilja?
Ovakav iskaz ne da nije primjeren jednom roditelju (a posebice majci), koji bi tom djetetu trebao služiti kao uzor, oslonac, svjetionik,
nego nije primjeren niti odrasloj osobi kojoj još nije oduzeta poslovna sposobnost, dakle onoj kojoj nije dodijeljen skrbnik.

Ako osjetimo da pucamo, i sami moramo potražiti pomoć.

Ako se tko ovako iživljava na djetetu, u djetetu će se kumulirati ta ista nemoć i bijes, te će se iživljavati na drugima: sestrama, braći, vršnjacima. Roditelja će se, pretpostavljam, kloniti, iz jasnih razloga.

Nisam, naravno, ni za ono: ne mogu ništa. Zato i postoje knjige, radionice, pa i Rodin portal.

aaaaameeeeen

[Nena-Jabuka]

.....
Sve je u očima promatrača.

....
Mislim da mladi delikvent duboko u sebi poštuje roditelja koji ga je dovukao za uho doma, i kaznio na ozbiljan način, ali mu istodobno nudi i i alternativan put, put popravka. Ali se današnjim roditeljima puno manje to govori, a više - dijete će imati traume ako ne razgovaraš s njime dok ne padneš u nesvijest i ti i on.

Ako promatrač nije cjepidlaka i ne pravi se da ne razumije (ili zaista nije sposoban razumjeti) ono što je roditelju lako razumljivo, taj će shvatiti što je Ifigenija htjela reći i neće se loviti za svaku riječ i izvlačiti iz nje poruku potencijalnog zlostavljača (fizičkog ili kakvog god).

I psiholozi se slažu da je, naravno, nasilje najgora katastrofa, ali da u konačnici zapostavljeno dijete, zanemareno, dijete koje nema granice, kojemu je roditelj ili nezainteresiran ili nemoćan ne djeluje - -
kasnije pokazuje slične obrasce ponašanja kao i ono zlostavljano.

Molim vas, pročitajte, a vjerujem da mnogi odavno jesu, (ja ću i ponovo i ponovo) , knjigu "Mi djeca s kolodvora ZOO".

Samo čekam još koju godinu da moja djeca porastu pa da im ju tutnem u ruke, a sebi kao podsjetnik, vječni podsjetnik na rečenice mlade narkomanke koja govori, kasnije, kad je već bilo kasno:
(po sjećanju citiram)

- "...da je bar moja mama tada bila stroža, da je bar ona mene dovukla (za uši) iz tog kluba, zabranila mi izlaske onda kad je to napravila mama te i te moje frendice, dok je još bilo na vrijeme...".

Ta je njezina frendica spašena, a njezina popustljiva, naivna i draga, nemoćna mama dobila je dijete koje je zaglibilo toliko u životu da će se teško izvući.
I ta ista kćer narkomanka kasnije zamjera svojoj mami nedostatak strogosti jer misli da bi ju pravovremena strogost spasila od propasti.

Roditelj treba biti prijateljski nastrojen, ali on nije prijatelj svom djetetu, dijete treba i prijatelje (koje će naći samo), ali svakako treba roditelje, sa svim onim što to podrazumijeva.

[BusyBee]

Joj, pomikaki, od silne brige za političku korektnost smisao cijele rasprave curi nam kroz prste.

Smisao rasprave je isao sasvim ok tokom i bez uporno ponavljanih ifigenijih recepata za discipliniranje mladih delinkvenata.

[BusyBee]

Mislim da podivljalog teenagera nećeš namamit kiki-bombonima, moraš ga čvrsto primit, dovest doma, prisilit da ostane doma dok se ne povežeš s njim, i dok niste u stanju pronaći zajednički jezik, i početi zajedno nalaziti rješenje problema.

Koliko ono godina imaju tvoja djeca?
Sretno ti bilo s ovakvim pristupom!

[dutka_lutka]

Dutka... pa nećemo zatvorit u Sing-Sing petogodišnjaka koji je razbacao kockice po podu i sad se dere da ih neće spremit jer bi to trebala sestra, i ona se igrala isto (njemu ide samo kazna u sobu, oduzimanje kockica na par dana i te fore),

Kaj samo to?
Kad smo već kod primjera, ja bih, primjerice, umjesto kazne u ovoj situaciji (mirnim glasom) radije rekla: "Djeco, zajedno ćemo pospremiti kocke. " Tada i to izgleda kao dio igre, a i malena neka polako uči pospremati. Čini mi se da u ovoj situaciji kod malenog otpor izaziva upravo to, što kocke mora pospremiti sam, mama ima drugog posla, a seka je još "premala". (Zapanjilo me kad sam na forumu pročitala da je neka mama učila bebača "pospremati" dok još nije ni prohodao: pričala je da će oni zajedno "pospremiti", pospremala, i to je postao redoviti ritual, pa djetetu to nije ništa čudno.)
A zašto dijete viče (da neće pospremiti)? Imitira nas odrasle. Ja nikad ne vičem na malenu, upravo zato da se ne bi navikla na takav oblik komunikacije. Moram priznati jedino da iz vrtića donosi neke drukčije obrasce ponašanja, preuzima ponešto od druge djece, pa je moram povremeno upozoravati na (ne)poželjno.

govorim o tome da sam vidjela da roditelji puštaju dijete, teenagera da orgija po ulicama, i kao ne mogu mu ništa.)

Zato i postoje sankcije. Večeru mu moraš dati. Može se uskratiti npr. nova odjeća, internet, pa i ljetovanje. Sve to tinjejdžerima puno znači.
Osjeti se već i drukčija atmosfera u kući, neraspoloženje roditelja. No, naravno, samo ako inače kontakt postoji, ako u obitelji vlada sklad.
No, ako tko od mladih divlja po ulicama, onda mi se čini da sa svojim roditeljima nije ni u kakvom kontaktu, da je komunikacija odavno prekinuta. Barem jedan roditelj tada je odsutan, fizički (rastava, ili radoholičarstvo) ili duhovno (alkohol, pasionirani hobiji, praćenje TV-serija).
Isto tako, ako netko divlja po ulicama, očigledno nije uključen u neku slobodnu aktivnost, sport, nema neku zanimaciju koja ga veseli. Da to ima, do problema vjerojatno ne bi ni došlo, dakle ne bi trebalo ni uvoditi sankcije itd.

I još traže publiku da im klima glavom - je, je, ne možeš mu ništa, jadan ti

A, toga ima.

Mislim da podivljalog teenagera nećeš namamit kiki-bombonima, moraš ga čvrsto primit, dovest doma, prisilit da ostane doma dok se ne povežeš s njim, i dok niste u stanju pronaći zajednički jezik, i početi zajedno nalaziti rješenje problema.

Da, samo neće se dijete s roditeljem povezati u jednom danu, nakon što komunikacije nema godinama, i problem je postao kroničan. Htjeli bismo instant-rješenja, jer ih inače nudi naša civilizacija - poput rješenja za glavobolju itd.
Pitanje je i jesu li takvi roditelji u stanju samostalno riješiti takav problem što se stvarao godinama. Ja mislim da nisu, nego im je potrebna stručna pomoć.

[Stijena]

ja samo znam da sam isprestravljena time što mi dijete za manje od dvije godine mora krenuti u školu - kao i jako puno roditelja koje znam, nažalost!

puno više roditelja nego uopće mislimo, još uvijek nisu sasvim shvatili da "ne po guzi", odnosno "ne" fizičkom kažnjavanju, ne znači i "ne" postavljanju granica i da se upravo sada na našim ulicama počelo manifestirati to permisivno slijeganje ramenima nemoćnih roditelja i to u obliku koji valjda nitko ni u najcrnjim snovima nije mogao niti predvidjeti - tako surovog nasilja od strane nekažnjavanih i neograničavanih maloljetnika koji kad ih se pita za razlog mahom kažu da to rade iz čiste dosade, jer mogu, jer znaju da im nitko - počevši od roditelja, pa do sustava ne može ništa jer su centar centrova

[Nena-Jabuka]

Vidiš, meni ovo nikako ne djeluje dobar obrazac, ono - ja sam pušač pa bi bilo licemjerno braniti djetetu...tako bismo mogli reći i -
ja sam pretil, jedem nemilice, pa nek' se i ono prežderava (a i to se često vidi) ili
ja ne vježbam, ne govorim jezike, ja pijem, ostavljam masu love u sportskoj kladionici, ja imam hrpu loših navika...

pa što da ih branim djetetu?

Karikiram malo, ali nekako (instinktivno, možda i griješim) osjećam da, bez obzira što mi u nečemu nismo sveci i imamo loše navike,
što nekada davno nismo znali koliko su štetne neke navike, neka hrana ili piće,

ako smo u međuvremenu došli do spoznaja o štetnosti toga,

da smo dužni usmjeriti dijete da ne postupi kao mi.

Priznati da mi griješimo, da se iz toga ne možemo izvući, ali svim silama nastojati da ono ne upadne u istu klopku.

Ja sam nepušač oduvijek, a muž je takav nikotinski ovisnik da mu nema spasa, ali je čvrsto pri stavu, i to redovito ponavlja, da će se svim silama truditi da djeca ne ponove njegovu grešku.

Koliko ćemo uspjeti, zajedno, ne znamo, ali nećemo im tolerancijom pokazati kako se treba nemoćno prepustiti nečemu zbilja štetnom.

[Nena-Jabuka]

I moja mama je imala takvo razmišljanje, kao bolje da tu pušiš nego da se skrivaš i onda popušiš ne znam koliko cigareta odjednom tad sam išla u srednju školu, al to samo zato jer je i ona strastvena pušačica i neće se nikada odviknuti od cigareta i možda ni ne vidi kako je to nešto strašno loše... s druge strane tata je dosta pio ali nije odobravala kad bih dolazila doma poslije disca u vrlo veselom izdanju.
A možda da je bila ona ta koja pije mi ni to nebi branila, hvala bogu kad sam odrasla više i ne pijem ni ne pušim i nisam baš sigurna da ću svojoj djeci ako budu pušila dopustiti da to čine predamnom dok ne odrastu i ne odsele od kuće.

Ispričavam se, ne znam zašto u mom rethodnom postu nije otišao ovaj citat na koji sam zapravo reagirala.

[eris]

Moja kći je bila vrlo mirno dijete, alo od tada uvijek zaključam sva vrata. Dijete je nepredvidivo biće, i ja sam ispričala svoj slučaj samo da ukažem kako mladi, neiskusni, zapravo napravimo puno pogrešaka "u najboljoj" namjeri.
Nena, svakako da sam čitala spomenutu knjigu, koja je na tako surov i brutalan način pokazala kako se djeca NE odgajaju. I da, dnas moja kći, 14-godišnjakinja, mi reče skoro da u stvari ne treba prijateljicu već mamu. I vjerujte da sam do tada mislila da sam na pravom putu, ali u stvari pravog puta nema, već te dijete(lako odgojivo ili ne), životne okolnosti, sredina koja te okružuje, formiraju kao roditelja, isto tako kao što more formira obalu. Naravno, ne umanjujem tu želju, zrelost, prihološke sposobnosti samog roditelja.
Danas se borimo sa izrekama tipa: Šta ću ja, mojoj drugarici mama to nikada ne spominje/radi i slično? ili Kada može S. zašto vi meni to ne dozvoljavate? Mi, na srećusmo prije par mjeseci stekli dojam da držimo konce, ne čvrsto ali da znamo šta nam je najvažnije: dijete i njegova sreća(ali ne isključivo trenutna, već dugoročna)
E da, spominjete nasilje, roditelje koji ne žele da prihvate krivicu svoje djece, ili im daju za pravo. Ono što me zanima, koliko vas se našlo u situaciji da kaže: Da, on je nemiran, zadirkuje djevojčice, voli da se bije, ona ponekad plače bez razloga, ima trenutke kada je rastrojena,ima potrebu da komanduje u društvu(npr. pred nastavnicom ili roditeljkom od druga/drugarice) a onda vidite da niko to ne radi. Odnosno, mislim da priznavanje "manjkavosti" sopstvene djece, upozoravanje na to, njihovim odgajateljima i društvu ponekad i nije tako pametan postupak, jer se susrećete sa roditeljima koji tako vješto kriju te iste "manjkavosti" te vaša djeca i vi na kraju upadate u oči?!

[cvijeta73]

stijena, mene strašno žalosti kad ovo pročitam:

ja samo znam da sam isprestravljena time što mi dijete za manje od dvije godine mora krenuti u školu - kao i jako puno roditelja koje znam

dajte ljudi, nemojte pretjerivati. mislim da ipak previše filmova gledate
evo, pročitajte onaj topik od a zakaj, kako je razred lijepo primio svog bolesnog prijatelja.
djeca su - divna.
sve drugo su iznimke koje potvrđuju pravilo.
a pravilo je da su djeca divna.

i kad bi to shvatili, i učitelji, i roditelji - bilo bi nam svima bolje.

a kad bi ifi prestala koristiti izraze "zabit o zid", a dutka fraze iz priručnika, ova rasprava bi bila bolja

da se upravo sada na našim ulicama počelo manifestirati to permisivno slijeganje ramenima nemoćnih roditelja i to u obliku koji valjda nitko ni u najcrnjim snovima nije mogao niti predvidjeti - tako surovog nasilja od strane nekažnjavanih i neograničavanih maloljetnika koji kad ih se pita za razlog mahom kažu da to rade iz čiste dosade, jer mogu, jer znaju da im nitko - počevši od roditelja, pa do sustava ne može ništa jer su centar centrova

stijena, nemojmo zaboraviti, napadači na luku ritza dolaze iz teških nesređenih obitelji. ubojica je pao razred, nije dolazio u školu, brat u zatvoru, otac pije, majka bolesna - nemojmo to uopće uspoređivati s nepostavljanjem granica. s odgojem u bilo kojem pojavnom obliku. to je zanemarivanje djece, zlostavljanje djece, ako ne fizičko, a onda zlostavljanje djece zanemarivanjem.
to su ekstremi na koje uopće ne znam ima li smisla se osvrtati.
meni ni u svojim najcrnijim razmišljanjima o divljim tinejđerskim danima svoje djece, nikad, ali baš nikad ne pada na pamet ni najmanja mogućnost da bi se jednog dana mogli naći u ulozi napadača na luku ritza. ili aleksandra abramova.

[pomikaki]

cvijeto
odmah mi je lakše kad netko nešto normalno napiše