Djeca koja se sama odgajaju - miroljubivost, nenasilje i teenageri

[Stijena]

stijena, mene strašno žalosti kad ovo pročitam:


dajte ljudi, nemojte pretjerivati. mislim da ipak previše filmova gledate

ovo nažalost nisu scene iz filmova, nego neposredna svakodnevna svjedočenja prosvjetara, pa čak i na ovom topicu
gjde god se osvrneš - bilo koji medij - napuhano ili nenapuhano - svakodnevno donose vijesti, osvrte, savjete roditeljima čija djeca svaki dan sa strahom odlaze u školu, a oni se nemaju kome obratiti
i ne govorimo (samo) o ubojicama, govorimo o onim zlostavljačima koji ne ostave niti modricu iza sebe, a jedan mladi život možda sustavno uništavaju....što je s uznapredovalom stopom samoubojstava upravo kod tinejdžera?
voljela bih kad bih mogla biti tako optimistična....ali nisam

[dorotea24]

kada smo već kod luke ritza i kažnjavanja nasilja moram odmah primjetiti kako očito naš sustav tolerira nasilje. koja je poruka poslana mladima? slobodno ubijajte, neće vam se ništa strašno dogoditi. u zadnjih mjesec dana u 2 škole je dvoje djece završilo na pedijatriji zbog zadobivenih ozljeda prilikom premlaćivanja. jedan iz nižih(!!!!!) razreda, a jedan iz viših. čekam rasplet priče, ali nisam vidjela niti policiju, niti čula za podizanje optužbe, niti bilo kakve druge drastične mjere, ali čekam. kada su moju kolegicu prije 7 godina napali učenici i skoro fizički napali sve se pokušalo zataškati. mislim da kazne trebaju biti puuuuno veće, da se o tome treba razgovarati i da tolerancija na takve stvari treba biti ravna nuli. opaliti po džepu je ponekad najefikasnije za roditelje koji sliježu ramenima.

[seni]

ima odgoja bez kazni. i to sasvim dobrog.

ne zelim reci da je odgoj koji ukljucuje kazne los. dobrih i losih nacina odgoja ima jako puno. nacin ovisi o strukturi licnosti i osobenosti roditelja.

zelim reci da ima roditelja u koje spadam i ja koji iz raznih razloga ne drze do institucije kazne (ja je se dubinom svog bica grozim) i sasvim dobro im ide.

[pomikaki]

ima odgoja bez kazni. i to sasvim dobrog.

ne zelim reci da je odgoj koji ukljucuje kazne los. dobrih i losih nacina odgoja ima jako puno. nacin ovisi o strukturi licnosti i osobenosti roditelja.

zelim reci da ima roditelja u koje spadam i ja koji iz raznih razloga ne drze do institucije kazne (ja je se dubinom svog bica grozim) i sasvim dobro im ide.

Potpis (nije da se grozim kazne iz dubine bića ali je izbjegavam ).

[Nena-Jabuka]

... stijena, nemojmo zaboraviti, napadači na luku ritza dolaze iz teških nesređenih obitelji. ubojica je pao razred, nije dolazio u školu, brat u zatvoru, otac pije, majka bolesna - nemojmo to uopće uspoređivati s nepostavljanjem granica. s odgojem u bilo kojem pojavnom obliku. to je zanemarivanje djece, zlostavljanje djece, ako ne fizičko, a onda zlostavljanje djece zanemarivanjem.
to su ekstremi na koje uopće ne znam ima li smisla se osvrtati.
meni ni u svojim najcrnijim razmišljanjima o divljim tinejđerskim danima svoje djece, nikad, ali baš nikad ne pada na pamet ni najmanja mogućnost da bi se jednog dana mogli naći u ulozi napadača na luku ritza. ili aleksandra abramova.

... ni meni. I sa svim ostalim bih se složila. No, ovdje, na ovom forumu, a vjerojatno i na nekom drugom, roditelji raspravljaju o nijansama u odgoju - da li narediti da se pospreme kockice ili i sam u tome sudjelovati, a neke ozbiljne stvari se očito "događaju nekom drugom, ne meni".

No, onaj primjer koji sam navela, iz razreda mog djeteta, gdje su dečkići cipelarili jednoga koji je bio na podu, nije bio primjer s margine društva, iz tamo nekog naselja s kojim nemamo doticaja i toliko problematične obitelji da s njom ni sam Bog ne zna što bi.
Nas je, roditelje te djece, šokiralo što su to sve djeca iz sasvim običnih obitelji (moje, tvoje, susjedove), djeca najobičnijih, prosječnih roditelja.
Dečki jesu malo živahniji,
ali kako , zašto, zašto su mislili da smiju jednoga baciti na pod i skupno izudarati?
OK, još su mali, još ne shvaćaju da udarac cipelom u glavu može imati gadne posljedice, da su ga mogli jako ozlijediti, da će ga možda baš tako ozlijediti za godinu, dvije, kad njihovi udarci budu malo jači.
Jesu li to vidjeli na previše crtića, previše filmova, jesu li roditelji mislili da djeca i sama znaju što se ne smije raditi, da su im dovoljno poruka već uputili, nemam pojma što im je bilo.
Nekad je dovoljan i jedan agresivac da povede kolo,a ostali se prikrpe nesvjesni što rade.

Dečki su se uvijek tukli (kaže MM) jedan na jednog ili grupice međusobno, normalne stvari u odrastanju,
ali mi se nekako čini da treba ipak malo više pozornosti svemu tome posvetiti i u nekim ranim danima,
u tinejdžerskoj dobi teško je nekoga preusmjeriti.
U svakom slučaju, mislim da o ovoj temi imaju više konkretnoga za reći roditelji starije djece, ili nastavnici.
Mi koji još imamo bebače i predtinejdžere možemo samo teoretizirati.

[Ifigenija]

... ni meni. I sa svim ostalim bih se složila. No, ovdje, na ovom forumu, a vjerojatno i na nekom drugom, roditelji raspravljaju o nijansama u odgoju - da li narediti da se pospreme kockice ili i sam u tome sudjelovati, a neke ozbiljne stvari se očito "događaju nekom drugom, ne meni".

No, onaj primjer koji sam navela, iz razreda mog djeteta, gdje su dečkići cipelarili jednoga koji je bio na podu, nije bio primjer s margine društva, iz tamo nekog naselja s kojim nemamo doticaja i toliko problematične obitelji da s njom ni sam Bog ne zna što bi.
Nas je, roditelje te djece, šokiralo što su to sve djeca iz sasvim običnih obitelji (moje, tvoje, susjedove), djeca najobičnijih, prosječnih roditelja.
Dečki jesu malo živahniji,
ali kako , zašto, zašto su mislili da smiju jednoga baciti na pod i skupno izudarati?
OK, još su mali, još ne shvaćaju da udarac cipelom u glavu može imati gadne posljedice, da su ga mogli jako ozlijediti, da će ga možda baš tako ozlijediti za godinu, dvije, kad njihovi udarci budu malo jači.
Jesu li to vidjeli na previše crtića, previše filmova, jesu li roditelji mislili da djeca i sama znaju što se ne smije raditi, da su im dovoljno poruka već uputili, nemam pojma što im je bilo.
Nekad je dovoljan i jedan agresivac da povede kolo,a ostali se prikrpe nesvjesni što rade.

Dečki su se uvijek tukli (kaže MM) jedan na jednog ili grupice međusobno, normalne stvari u odrastanju,
ali mi se nekako čini da treba ipak malo više pozornosti svemu tome posvetiti i u nekim ranim danima,
u tinejdžerskoj dobi teško je nekoga preusmjeriti.
U svakom slučaju, mislim da o ovoj temi imaju više konkretnoga za reći roditelji starije djece, ili nastavnici.
Mi koji još imamo bebače i predtinejdžere možemo samo teoretizirati.

x
Točno tako!

[Ifigenija]

Meni se čini da naša generacija ima svoj osobiti bug u odgoju koji nas košta mnogo živaca i promašaja, a taj je da mi vjerujemo da ako na početku sistemski složimo stvar kako treba - da će onda sve to raditi. Baš kao neki kompjuterski program.
Pa ćemo onda rodit na čučeći, i dojit do treće, nosit ćemo dijete u nosiljci, a onda ćemo s njime lijepo razgovarat, i to je to. Najvažnije su prve tri. Kad se naša djeca počnu manifestirat kao prava djeca, a to je da su neuredni, donose žabe i insekte na mamin čisti novi kauč od mikrofibre (bijeli s cvjetovima), tuku se ko mutavi, psuju... ili još dalje - kad počnu gledat pornografiju, pušit, lemat, mi padnemo u afan - što je pošlo krivo, ojoj, ništa ne mogu, sve sam radio (šatro) - a eto. Propalo mi dijete. Ja sam to više puta čula od roditelja - eto, ošo ukrivo, šta ću mu ja. Jesam, jesam, ne lažem. I to u strašnim okolnostima - droga, nasilje... svašta. Isto je riječ o počešljanim ljudima u čijim stanovima sve miriše na novo. i onda roditelj - odustane. Jer radio je pravo, rezultat je loš, on je svoje odradio, bit će da je u djetetu greška. Imam još djece, valjda će neko ići pravim putem, kako sam ubacio u njegov sistem.

Ja sam prva bila pod tim dojmom, dok nisam shvatila da je dijete kao biljka - sustavno raste i buja u svim smjerovima - neko dijete više-manje uredno, neko je više ukrivo sklono pružit grančicu, neko je u isto vrijeme i genije i glavni problem - buja na sve strane... uglavnom - djeca su djeca, i nezrela i problemi s njima nastaju i nestaju cijelo vrijeme odrastanja dok ih, kako su stari znali reć, ne postaviš na noge. Tu poredbu mi je dala jedna uspješna odgojiteljica-mama dvoje odrasle djece. I otkad sama brinem o svom vrtu svaki dan na to mislim.

Koliko truda da biljka zauzme oblik koji joj je svojstven, u kojoj je lijepa i korisna! Ni biljčurina ne raste sama od sebe, a kamoli čovjek, koji je cijela zbrka svega i svačega!

Naša građa iz koje crpimo svoju roditeljsku poziciju često ističe kako su djeca divna i krasna, a eto, samo smo mi kreteni koji ne znamo s njima, pa onda uvijek iznova moramo sebe propitivati, a s njima lijepo, da nemaju traume. To je istina, slažem se, to je bar pola mudrosti roditeljstva, ali točno je isto koliko je istina i to da su nam i djeca ne anđeli, nego punokrvni ljudi, sa manama, i sklonosti svim ljudskim grijesima (što našim, što svojim...), i cijela naša interakcija je bolna jer oni gaze na naše slabosti, mi na njihove, i tu fakat ima puno nekog vuzla koji se čini mi se nastoji razvezati floskulama.

Meni je sinulo, dok sam gledala svog sina, i prisjećala se svih priča o odgoju od onih koji su svoju djecu postavili na noge, da mi je sin dat na stalno odgajanje, i da nema garancije da će on biti cvijeće, ako sam ga dojila, ili ako s njim lijepo pričam. Jedina garancija unutar naše ljudskosti je to da stalno gledamo što se zbiva, i pošteno gledamo kakva su nam djeca, i da im pomažemo da nadrastu svoje mane, nauče s njima živjeti. Kao s vrtom. Svakog dana moraš nešto počupati, nešto povezati, više puta godišnje odrezati, porezati, zasijati...


Zapravo, što više pišem o ovome, jasnije mi je da nije toliko rješenje gledati jedni u druge (iako i to apsolutno treba, nužno je, i izvor radosti i blizine), koliko sebi i djetetu zacrtati ideale, vrednote, ciljeve, i njima zajedno stremiti. Ajmo reći, ako nam djeca imaju izgrađen sustav vrijednosti, onda svoje postupke redovno mogu o njih ovjeravati. Tako da cijela priča o kaznama i nagradama zapravo služi samo tome da se pomogne djetetu da u sebi izgradi sustav vrijednosti.

A opet, čini se da i tu zapinje u našem društvu. Otvoriš bilo koju novinu, i pitaš se što je vrijednost? Velke cice na ženi nerotkinji? Cice na muškarcu? Novac? Auti? Bizarne tetovaže? Jel vrijednost obitelj, ili seksualno zadovoljenje sa strancem? Hm?! Teško je reći, ovako sa strane gledajući, ako u sebi nemaš sustav vrijednosti. Mislim da je danas roditelje strah "nametati" uvjerenja.

Da ne prisilimo dijete (moglo bi se naljutiti na nas i imati traume) da vjeruje što vjerujemo mi, neka samo traži. U Indiji, kod Sai Babe, pa malo u hedonizmu, pa malo kod lokalnih džibera, da vidi što oni nude u duhovnom smislu... ali opet - ako mi ne znamo što vjerujemo, i nismo sigurni sami u sebe, onda je teško njima nešto prenijeti. Valjda smo opet na roditelju... i na njegovoj životnoj mudrosti i jasnoći.

[cvijeta73]

i ja se slažem s nenom. i da me se krivo ne shvati, nikako ne umanjujem problem maloljetničkog nasilja, ne, htjela sam samo napraviti distinkciju između našeg razglabanja o granicama i finesama u odgoju i te strašne pojave.

a sad malo filozofije

zelim reci da ima roditelja u koje spadam i ja koji iz raznih razloga ne drze do institucije kazne

prvo disklejmer za dutku - lutku, meni su kazne i oduzimanje privilegija - sinonimi. jedno te isto.

ja mislim da nije bitno što roditelji ne drže do institucije kazne, nego što djeca ne drže do te institucije, ako realno pogledamo.
ja npr kaznu koristim sa starijim - nema parka (ovo podrazumjeva njegov samostalan izlazak u park s prijateljima). s mlađom ne, jer jednostavno ne znam kaznu za nju, jedino što mi pada na pamet je da ne može spavati sa mnom u krevetu, a to je već ulazi u kategoriju zlostavljanja djeteta

ali, realno, neće on nešto ne napraviti zato što ga je strah kazne.
nijedan prekršitelj kad kreće u prekršaj nema u svijesti da je kazna za taj prekršaj tolika i da je za njega to prihvatljivo ili neprihvatljivo pa na temelju kazne donosi odluku o tome da li će prekršaj napraviti. ne. on ide u prekršaj sa svijesti da neće biti ulovljen u prekršaju.

tako da ja smatram da kazne same po sebi imaju vrlo ograničavajući utjecaj na naše pa tako i na dječje ponašanje.

[Ifigenija]

.

tako da ja smatram da kazne same po sebi imaju vrlo ograničavajući utjecaj na naše pa tako i na dječje ponašanje.

S ovim se baš i ne slažem.
Npr. moj sin je uvatio nešto ludovati prije odlaska na igranje. Ponovila sam nekoliko puta da je vrijeme, bla bla, zatim sam brojala do tri - ukoliko to ne prestane - ne idemo nigdje. On je blagoizvolio i dalje ludovati, ja sam se skinula, sjela i rekla - ne idem. Zašto - zato. Bilo je suza i nagovaranja, i svega, ali sam rekla - nelagodno se osjećam kad krećem negdje, a vi cendrate, ljutite se, tučete i svađate, i na koncu - mirenje i uvođenje reda pojelo je puno previše vremena za igru, pa nam se više ne isplati. Sat ne laže, i njega se ne može muljati. Ako hoćeš ići nekamo - čini što treba da pođeš.
Prije neki dan je dobio od zubićvile novac za ispali zub, pa smo kretali u TL. Scenarij je počeo kao i prošli puta - ludovanje, cendranje, svađa, ali kad sam spomenula - djeco, sjećate li se što je bilo kad je zadnji put bio šou pred polazak - sinu su se oči raširile, rekao je - ajoj, i doslovce se zatvorio u svoju sobu od sestre - valjda da ga ne dovede u napast.
Znači, kazna ga je naučila?! Ili?
Ja bih rekla da je.

Koja bi bila alternativa? Djeca rade šou (od dosade, ajmo reć pravo, jer se mater sprema) - plus mala je premala da se svlada, pa ga provocira, uzima mu stvari i ostalo - i u biti je sin u poziciji da mora svladati svoj nagon da se parbi, sazreti dovoljno da skuži da mu je rasprava i tučnjava sa sestrom manja korist od odlaska negdje; kazna ga suočava s time da ako se ne svlada, ako ne misli unaprijed na ono što mu je važno - od toga neće ništa biti...

Kako bi protivnici kazne postupili, baš me zanima.

[*mamica*]

Ifigenija, ja bih postupila isto kao i ti. Ali ovako teoretski. U praksi, čini mi se da zakazujem, kako moja djevojčica raste i pretvara se u iz savršenog anđela koje super jede/spava 12 sati po noći plus 2-3 sata dnevno/savršeno je kooperativna i nezahtjevna, u dijete koje počinje propitkivati granice.

Pa sam tako poludila sinoć kad smo imali goste, običaj nam je jesti za malim stolićem u dnevnom boravku, na kauču. Na stolu svega i svačega nezdravog, slatkiša napretek (i nemojte mi reći da onda ja moram biti uzor i jesti kupus salatu i kad sam sama doma i kad mi dođu gosti!). I ona sve jedno po jedno uzme, gricne, i ostavi. Pola kruha nam je tako potrošila. I svačiju čašu da gucne soka. A inače joj NE DAM jesti slatkiše niti piti sok.

Pa sam je sto puta odvraćala i sklanjala od stola, ali uzalud. Nije to ništa strašno koliko spoznaja koja je meni najstrašnija - mene je bilo STRAH njezine reakcije. I da, par puta je glasno protestirala i iritantno se raskmečala, da tako kažem. I ja nisam mogla sjediti mirno, nego sam strepila u sebi od njezine dernjave i upitnih pogleda gostiju.

Da, često me je tako strah njezine dernjave i reakcije na moje postavljanje granica. Ja sam je i dalje uporno odvraćala od stola i nisam joj dopuštala da radi to što je radila, ali bojim se vlastitog straha. Bojim se da ona ne osjeti taj strah u meni i da joj to ne bude signal za "ehe, ne može mi ništa, sad ću ja po svom".

Kako se riješiti tih strepnji? Inače ona ima jako iritantno plakanje, odnosno vrištanje, nikada nije bila beba koja je kenjkanjem ili laganim "kme" davala do znanja da joj nešto smeta. Treći dan nakon što se rodila, glas joj je pukao od vrištanja i od tada sam istraumatizirana njezinim burnim reakcijama i kako sada odagnati taj strah koji osjećam dok joj postavljam granice?

Lijepo kaže pjesma, teoretski zvuči dobro, ali drukčije je u praksi...

[*mamica*]

Apropo teme.... Na temelju onoga što sam ja vidjela prema djeci koja se sama odgajaju, uglavnom su u pitanju roditelji koji su izgubili volju za svime, a kamoli za odgajanjem svoje djece. Ružno je to reći, jer ipak su oni rodili tu djecu svjesno i time su trebali preuzeti odgovornost, ali život nije crnobijel, dogodi se x stvari koje utječu na čovjeka.

Uopće se ne bih pouzdala u školu kao odgojnu instituciju jer ono što ja vidim u školi u svom mjestu to su leglo korupcije, nepotizma, neobrazovanih profesora, psihički bolesnih ljudi koji rade u toj školi, pa čak i za novac ucjenjuju roditelje i djecu. I prijavljivala sam takve stvari, ali ništa nije pomoglo. Kakva se onda poruka šalje djeci?

Čitavo društvo nam je bolesno i iskvareno - počev od toga što djeca moraju gledati svoje roditelje da crnče za koru suhog kruha i ne mogu ni sebi ni njima omogućiti osnovno za život, što su nam u društvu osnovne odgojne metode šiba, ostavi ga da plače, psovka, maloljetnici koji voze auta, puše i piju, što haraju bolesti kao PTSP i alkoholizam. Pa onda kada se dignemo na više društvene razine, vidimo neobrazovanje, korupciju, nepotizam, mito, tzv. celebritye - ljude koji prostituiraju sebe i svoj život za šaku novca. Ma šta to naša djeca mogu vidjeti i naučiti?!

Oprostite na ovakvom pesimističnom postu, ali baš me spucalo... Sutra ću vjerojatno misliti drukčije.

[cvijeta73]

*mamica*, najbolje ćeš se riješiti tih strepnji s priznanjem da su te strepnje oko reakcije djeteta dok su gosti u kući - normalne.
i da je ova tvoja situacija ipak specifična - tu su gosti, tu je pun stol slatkiša, soka, kruha itd.
ja se u takvim situacijama trudim ograničavati samo minimalno - npr. ovo da ne jede baš svačiji kruh. i ne pije baš svačiji sok.
a dopustiti puno više nego uobičajeno.
jer koja je alternativa, da prostiš rashebati i goste i zabavu da bi ti baš sad u tom trenutku trenirala strogoću i dosljednost u odgoju? jer tako bi to završilo.
može.
ali nije moj stil.

Znači, kazna ga je naučila?! Ili?
Ja bih rekla da je.

ako dopustite opet malo filozofije, ja mislim da nije
zato što ga nije ničemu naučila. nisam ja rekla da kazne nisu djelovotvorne. ali on će opet cendrati. i ti ćeš se riješiti cendranja kaznom u tom trenutku. ali ništa on nije shvatio da ne treba cendrati niti će ga kazna spriječiti u ponovnom cendranju. iako mislim da je u ovom tvom primjeru veći motiv za prestanak cendranja bila velika želja za igračkom u TL
i sve je to u redu, tako se na kraju krajeva i ja ponašam.
ali gledajući unaprijed, kako je već ova tema postavljena, riječ cendranje zamjeni s nekom radnjom tinejđera (npr. štrajkanje s nastave) - još uvijek sam stajališta da kazne nisu djelotvorne. samo nam olakšavaju život u datom trenutku.

[Ifigenija]

Cvijeta, naučilo se dijete, i to ne samo zato jer je otišao u sobu, nego je jer je kasnijim ponašanjima pokazao da razumije. Npr. kad smo razgovarali o kupnji u TL ja sam rekla da se bojim ić tamo jer mi je jako nelagodno kad počnu cendrati za svaku igračku, ili bacati po podu iz nekog razloga, i da ne bih rado išla. On je rekao da nek idem, i da se nemam razloga bojati - vidiš kako sam doma otišao u sobu, da se ne potučem sa sekom
On je imao granicu - ne se svađati, natezati, razbijati dok se ja spremam, ali nisam mu rekla kako da to učini.
On je otišao u svoju sobu, očito kalkulirajući da će time minimalizirati problem. I dobro je zaključio. Ja se toga ne bih, npr. sjetila. Meni je ta strategija užasno simpa, a mislim da je i dobar pristup inače - ako te netko dovodi u napast - makni se od njega. I misli unaprijed.
Nakon cijele te priče dovoljno je da kažem samo da ja ne toleriram deračinu pred polazak, da se on nekako snađe i izađe iz konfliktne sitaucije. Naravno, oni s vrmeenom uđu u neki drugi mot, pa treba ponoviti, i to je ono dosadno u roditeljstvu. Skini cipele, operi ruke, milijon puta po djetetu, ali to je tako.


Inače, isto mislim da kazna nije svrha sama sebi, nego da mora dijete nešto naučiti, s nečim ga suočiti. Kad znam da trebam kazniti dijete, a ne znam kako, to priznam, i kažem - ovo je za kaznu, ali ne znam kako da te kaznim, pa ćeš zato sjediti sa mnom, štojaznam...

Ma, roditeljstvo je uvijek work in progress. Koliko puta nešto poučiš dijete, toliko si puta i na čudu, i napraviš krivo.

Mamica, razmisli što ti je nelagodno, i zašto. I što ćeš učiniti, koju cijenu platiti u kojem trenutku. U biti možeš razbucati jednu večeru, pa se nadati da je dijete shvatilo (ovisno koliko ima godina), ili smisliti strategiju unaprijed. Npr. dati djetetu na početku večere puno šalicu nečeg njemu zanimljivog, ili imati neku alternativnu zabavu, štojaznam. Ali ako ti je važno nešto, onda se to isplati staviti na prvo mjesto... ali to dolazi s vremenom. Prije bih se osjećala kao žrtva kad sam odlazila s kojekakvih događanja jer sam odgajala djecu (ili bi nam prestalo prenelagodno, ili su opravdano bili nemogući)... s vremenom mi je to sjelo, i razlikujem - ako je JAKO važno - nabavim čuvanje za djecu, ili ih podmitim nečim nečuvenim, ako nije - onda sam spremna otići, prekinuti, provesti večer sama s djetetom, ili proći proces kazne.

[*mamica*]

http://danas.net.hr/crna-kronika/pag...7/0578006.html



I što nakon ovoga reći? Danas me je baš krenulo sa crnjacima...

[SikaPika]

http://danas.net.hr/crna-kronika/pag...7/0578006.html



I što nakon ovoga reći? Danas me je baš krenulo sa crnjacima...

Prestrašno!

Mamica, koliko znam, naše su cure blizu, tvoja je možda mjesec dana starija.
Istina, moja plače/cendra samo kada je umorna, a kada joj ne dopustim nešto što smatram da ne smije, malo se buni, ali brzo zaboravi. Inače sam jako popustljiva osoba, no srećom, toga sam kao majka postala rano svjesna, pa joj ipak dajem do znanja da se neke stvari ne smiju zbog tog i tog. Ako će se buniti, neka se buni, proći će ju. To je njezin način da iskaže ljutnju, no mora se s njom naučiti nositi. Slažem se s Cvijetom kada kaže da kada su gosti u kući, ili vi u gostima nije vrijeme da se trenira strogoća, no ipak joj treba dati do znanja da ne smije gricnuti svačiju klopu i liznuti svačiju čašu jer će joj to postati zabava i kada negdje odete. Ako se baš tako jako dere, odi s njom u kupaonicu, sobu, malo joj odvrati pažnju... Uostalom, neka se dere. DAnas se dere, sutra će žustro raspravljati o ovoj ili onoj temi. Dijete ima takav temeprament i to je to.

I ja mislim da su djeca sjajna. Sva djeca. I odrasli su ljudi bili djeca pa su onda i oni sjajni. Osobno jako vjerujem u ljudsku dobrotu, onu koju pod debelim slojem svakidašnjice, problema, zločestoće, pokvarenosti, trauma... čuvaju u svojim srcima. I znate što, okružena sam upravo dobrim ljudima, barem ih ja takvima vidim. I ono što ću učiti svoje dijete je da ih takvima gleda. Uh, sada sam otišla malo OT, ponijelo me.

Mnogi se roditelji ne znaju nositi s ulogom roditeljstva pa se čini kako se ne žele zamjeriti djeci. Ma boli njih briga što će se oni zamjeriti ili ne, njima se jednostavno ne da. Zagnjure glavu u pijesak i čekaju da prođe. TAkvi imaju djecu zato jer su im se zalomila, zato jer je red završiti školu, fakultet, zaposliti se, oženiti i imati djecu. No, kad izvade glavu iz pijeska, shvate da je otišlo predaleko pa vrate glavu nazad, a uragan gore divlja, traži da ga se zauzda, vapi za pomoći, pa makar i kaznom (ne fizičkom jer u ovakvoj situaciji to može rezultirati time da će dijete vratiti roditelju). U mojoj obitelji imam dva takva primjera i to kod najbliskijih osoba, no to je obrazac kojega su preuzeli od svojih roditelja, a oni od svojih. I nitko nikome ne staje na kraj. I još je gore ako jedan roditelj želi nešto napraviti, a drugi ga ne podrži.
Naravno, slažem se i s tim da djetetu roditelj treba biti roditelj, a ne prijatelj u smislu da se spušta na njegov nivo pa kroz svoje dijete ponovo proživljava svoju neproživljenu mladost i tako liječi frustracije. Na kraju se dogodi da dijete odgaja roditelja, ako putem negdje ne zaglibi.
A što se tiče toga da se ne želi zamjeriti. Evo, moji svekar i svekrva su takvi. MM je sin jedinac. Uvijek se sve radi s puno takta, bez galame, ružnih riječi, nikada batina (ni onih najmanjih) i znate što, baš sam ponosna što su tada jako mladi ljudi (18 i 21 godinu) odgojili tako sjajnog čovjeka. No, oni su uvijek znali što se događa, u kojoj je fazi, što ga mučli... nekada su lanac otpuštali, nekada ga zauzdavali.

A Ifina kazna vezana uz odlazak u TL mi se čini jako učinkovita. Mislim da je njezin klinac dovoljno star da ju skuži i čini se da je upalila. I kod mene su palile takve kazne kada sam bila klinka i to mi se čini skroz ok. Pet put ti kažem, nećeš poslušati, e pa sad sjedi i tuguj. Idući puta ćeš znati.
S druge strane, slažem se i s Cvijetom kada kaže da klinci prave prekršaj s mišlju da ga se neće uloviti, a ne mišlju o tome hoće li dobiti kaznu. No, mislim da je tome tako što roditelji nisu dosljedni u svojim kaznama. Pa onda jednom dijete kazne zbog nečega što je napravilo, drugi puta ne. I onda klinac ide napraviti s*anje jer si misli, pa ovaj put ako me i ulovi, valjda me neće kazniti. Ja sam redovito tako pravila gluposti jer bi nekada bila u kazni, nekada ne.
No, svatko svoje dijete poznaje najbolje (barem od nas ovdje na forumu, nadam se) i zna što mu najbolje odgovara.

Ali Ifi, s onim scenarijem gdje sastavljaš dijete sa zidom koje je napravilo ne znam što bi mogla od Tarantina tražiti posao. Mislim, brate mili... Nekada ima osjećaj da nešto zabriješ, a da zapravo uopće ne misliš tako nego briješ, briješ dok ne lupiš glavom o zid. Eto, morala sam ti to napisati.

[Stijena]

meni je ovo konkretno Ifigenijino postavljenje granice u redu...jer inače što znači postavljanje granice, ako granice nema. To mi je nekako tipično za nekakvu prirodnu posljedicu. I ja znam pustiti svoje da divljaju iako ih miljon puta upozorim da će se dogoditi nešto ružno i da prestanu, ali pustim ih, pa nek se dogodi. I onda kad se dogodi - likujem Kao vidiš da sam ti rekla, a ti me nisi htio slušati...i uvijek to koristim za sljedeće divljanje. čim spomenem jel se sjeća što je bilo prošli put kad me nije poslušao, odmah stane - dakle - naučio je....a tko mu je kriv što je baš htio naučiti iz vlastitog iskustva. još samo da ga naučim da blesav uči iz svog, a pametan iz tuđeg iskustva i na konju sam

I uostalom ako roditelj prepoznaje da je dijete naučilo - valjda je naučilo - jer upravo će isti taj roditelj biti meta njegovih sljedećih ispada ukoliko nije - čemu lagati i sebe i druge.

I btw. ja ne zovem goste dok su mi djeca doma jer znam na što će to ličiti - čemu onda mučit i sebe i njih i goste...i sad samo čekam da me jednog dana pitaju - mama, a zašto mi nikad ne zovemo ljude u goste da im održim predavanje

[Peterlin]

Kod učenja prirodnim posljedicama treba biti oprezan... Ja sam to naučila davno, kad je moj mlađi rasjekao uho na vrata u trenutku vlastite (i moje) nepažnje. Ne puštam. Kad krenu divljati, zaustavljam to ODMAH. Ako skaču i treba im fizičko kretanje - pošaljem ih van. Ako skaču navečer, znači da im treba smirivanje - nađem neku aktivnost kojom se to rješava (audio priče, čitanje...) Zapravo, to smo prerasli. To je odgoj za vrtićku dob. Kasnije se djeca nauče sama regulirati - netko prije, netko kasnije, ali svi nauče.

Trik je u tome da sa zaustavljanejm nepoželjnog ponašanja treba krenuti na vrijeme, u relativno ranoj dječjoj dobi. Nema šanse da se promijeni ukorijenjeni obrazac ponašanja "bez granica" kod 13-godišnjaka koji do tada nije imao nikakvih ograničenja. To dijete jednostavno ne kuži o čemu se radi...

[Peterlin]

Kod učenja prirodnim posljedicama treba biti oprezan... Ja sam to naučila davno, kad je moj mlađi rasjekao uho na vrata u trenutku vlastite (i moje) nepažnje. Ne puštam. Kad krenu divljati, zaustavljam to ODMAH. Ako skaču i treba im fizičko kretanje - pošaljem ih van. Ako skaču navečer, znači da im treba smirivanje - nađem neku aktivnost kojom se to rješava (audio priče, čitanje...) Zapravo, to smo prerasli. To je odgoj za vrtićku dob. Kasnije se djeca nauče sama regulirati - netko prije, netko kasnije, ali svi nauče.

Trik je u tome da sa zaustavljanejm nepoželjnog ponašanja treba krenuti na vrijeme, u relativno ranoj dječjoj dobi. Nema šanse da se promijeni ukorijenjeni obrazac ponašanja "bez granica" kod 13-godišnjaka koji do tada nije imao nikakvih ograničenja. To dijete jednostavno ne kuži o čemu se radi...

[Stijena]

Da, naravno čim sam to pisala, odmah mi je u glavi bilo to da dopuštam da se dijete porazbija po kući, a ja to mirno gledam - tak je naime, zazvučalo. Naravno da se ne radi o ugrožavanju sigurnosti, života i zdravlja djeteta, već se radi o polomljenoj igrački, npr. koja je njemu gora od bilo kakve rane ili modrice...Poslati ih van je dobra alternativa, kad ja ne bih morala biti s njima, a puna kuća posla npr. Navečer, kad se divlja ne pali nikakvo smirivanje osim na silu, a to ne bismo....
I btw. onda se pitamo zašto su roditelji zbunjeni? Koja god metoda postavljanja granica/kažnjavanja/ukidanja privilegija se dotakne, netko ima nešto protiv i nikako da roditelj konačno napravi ispravnu stvar. Po tome sudeći mislim da će se to u skorije vrijeme snažno odraziti ne na ličnosti djece, već na ličnostima roditelja koji što god naprave - ne valja! Pa nije ni čudo što djeca osjete i iskorištavaju njihovu nesigurnost kad roditelji ni sami ne mogu biti načisto postupaju li ispravno ili ne.

[Ifigenija]

Stijena, posve se slažem s tvojom tezom! Nesiguran roditelj je najgori roditelj.

[Ifigenija]

Kod učenja prirodnim posljedicama treba biti oprezan... Ja sam to naučila davno, kad je moj mlađi rasjekao uho na vrata u trenutku vlastite (i moje) nepažnje. Ne puštam. Kad krenu divljati, zaustavljam to ODMAH. Ako skaču i treba im fizičko kretanje - pošaljem ih van. Ako skaču navečer, znači da im treba smirivanje - nađem neku aktivnost kojom se to rješava (audio priče, čitanje...) Zapravo, to smo prerasli. To je odgoj za vrtićku dob. Kasnije se djeca nauče sama regulirati - netko prije, netko kasnije, ali svi nauče.

Trik je u tome da sa zaustavljanejm nepoželjnog ponašanja treba krenuti na vrijeme, u relativno ranoj dječjoj dobi. Nema šanse da se promijeni ukorijenjeni obrazac ponašanja "bez granica" kod 13-godišnjaka koji do tada nije imao nikakvih ograničenja. To dijete jednostavno ne kuži o čemu se radi...

Slažem se.
I mogu reći, onako iskreno, kako je dosta težak dio roditeljstva reagirati na vrijeme; ti bi gledao film na miru, ili pekla kolače, a oni baš tada trebaju usmjeravanje, smirivanje, poticanje, kaznu ili nešto slično. I ništa, moraš ustat, moraš se njima posvetit. Klinci ne biraju kad će povilenit, u bilo kojem smislu.

[anchie76]

Stijena, posve se slažem s tvojom tezom! Nesiguran roditelj je najgori roditelj.

Možeš ti biti siguran u svoju metodu koliko hoćeš.. al kad vidiš da ti to ne fercera.. da to ne ide onako kako si planirao, šta onda? Lako je biti samouvjeren dok se ne nađeš u toj situaciji da nemaš pojma kud sad i što sad ne bi li to riješio što bolje. Lako je šbbkbb.

Lako je dok su mali, no što postaju stariji sve je teže neke stvari provoditi. Ne odgajamo djecu prije 50 godina kad su svi uniformirano mislili, odgajamo ih u današnje vrijeme kad smo mi ti koji smo najmanje s njima, institucije najviše, a televizori i kompjuteri su tu odmah iza institucija, a klapa i njihovo mišljenje je bitnije od roditeljskog. Samo što je još veći problem što klapu u većini slučajeva fakat ne odgajaju roditelji nego institucije i televizori (za razliku od nekad kad su to odrađivali roditelji, bake ili susjedi), pa ti vidi gdje si onda u toj priči.

[Nena-Jabuka]

...Samo što je još veći problem što klapu u većini slučajeva fakat ne odgajaju roditelji nego institucije i televizori (za razliku od nekad kad su to odrađivali roditelji, bake ili susjedi), pa ti vidi gdje si onda u toj priči.

Kod nas TV i komp. kao "uslužne naprave" djeci skoro da i ne postoje, samo vikendom ujutro crtici (prije mise), za praznike, i tu i tamo pokoji film petkom navečer ako je baš po njihovom formatu. No, ako prije nije sve sređeno sa zadaćom (to višesatno klaćenje nad školskim obavezama opisala sam u jednoj drugoj temi) nije negledanje TV-a kazna nego logična posljedica neobavljena posla.
Ono - "ah, šteta, da si sve obavila na vrijeme, gledala bi TV, više sreće i truda drugi put!"

No, nisam zapravo to htjela reći nego komentirati ovo s ekipom.
To mi se čini ključno u svemu.
Nije najveći problem jedan problematičan pojedinac u školi, agresivan, zapostavljen u odgoju, ili grupica takvih cura (što smo već spominjali).
Generalno, to jest problem ako je trend u porastu, ali uvijek ih je bilo i uvijek će biti.
Čini mi se još bitnijim da sva ona druga djeca budu toliko čvrsta da ne budu "sljedbenici", da se stvori uvijek u svakom razredu kritična masa njih koji će znati reći NE (užasno je teško znati reći NE nekome psihički jačem od sebe, manipulatoru).
Tu je velika uloga roditelja, učitelja, cijele škole, da stvore ozračje u kojemu se ona djeca koja po svojoj prirodi i odgoju nisu problematična, neće bojati suprotstaviti, stvoriti grupicu koja će nekoga zlostavljanog obraniti, a ne koja će se u slijepom strahu, poslušnosti ili jednostavno vjerovanju da je onaj agresivniji/a zapravo cool - prikloniti jačemu.
Ne mislim samo na fiz. nasilje, mislim na ruganje, izolaciju, zlostavljanje preko FB-a, SMS-a., što zna biti jednako užasno.
Svi oni slogani "reci NE" ovome ili onome nisu bezveze, jako je teško reći ne, i odraslima šefu na poslu, a kamoli ne djeci kojoj je mišljenje vršnjaka najbitnije na svijetu i koji se nikako ne žele izdvajati.
Zato im i mi doma trebamo dopustiti to NE, neka se izraze, nakon argumenata neka poslušaju, ali što su veći, treba ih što više uvažavati (makar samo riječima razumijevanja, kao, kužim te ja, samo ti reci,(no roditeljska ipak treba biti zadnja) .

E, sad, kako toliko osnažiti djecu, ako ih se već trudimo odgojiti da su tolerantna i miroljubiva, da ne postanu sljedbenici ili ignoranti nečeg posve suprotnog?

[anchie76]

Kod nas TV i komp. kao "uslužne naprave" djeci skoro da i ne postoje, samo vikendom ujutro crtici (prije mise), za praznike, i tu i tamo pokoji film petkom navečer ako je baš po njihovom formatu. No, ako prije nije sve sređeno sa zadaćom (to višesatno klaćenje nad školskim obavezama opisala sam u jednoj drugoj temi) nije negledanje TV-a kazna nego logična posljedica neobavljena posla.
Ono - "ah, šteta, da si sve obavila na vrijeme, gledala bi TV, više sreće i truda drugi put!"

Molim da sad ne krenemo u pobrojavanje koliko čije dijete gleda TV. Nije u tome poanta. Poanta je u tome što je to ono što društvo kao takvo propagira, facebook, bigbrother i ostale trice. Vrijednosti društva su u banani. I strašno teško je u takvom "trulom" društvu propagirati i inzistirati na pravim vrijednostima - jer si u manjini.

[Nena-Jabuka]

Pa slažem se, bolje onda da si taj dio iz mog posta izbrisala, nego da si ga ponovila. Bitno mi je ono što sam dalje napisala, ovo je bilo samo usput.

[Peterlin]

Molim da sad ne krenemo u pobrojavanje koliko čije dijete gleda TV. Nije u tome poanta. Poanta je u tome što je to ono što društvo kao takvo propagira, facebook, bigbrother i ostale trice. Vrijednosti društva su u banani. I strašno teško je u takvom "trulom" društvu propagirati i inzistirati na pravim vrijednostima - jer si u manjini.

Naravno da je teško, ali to nikako nije razlog za odustajanje... Moj stariji savjesno obavještava vršnjake da je zakonsko ograničenje za fb 13 godina, prema tome djeca uče OD NAS i kopiraju naše stavove.

Ako dijete vidi nas da visimo na internetu i fb i buljimo u tv satima, htjet će isto tako. Dakle, da bi odgojili djecu da budu onakvi kakve ih želimo, prvo moramo odgojiti SEBE da budemo baš takvi.

To neće spriječiti u potpunosti utjecaj lošeg društva i loših medija, ali će ga značajno umanjiti.

[Stijena]

Jasno je da je licemjerno da roditelj od djeteta zahtijeva jedan obrazac ponašanja, dok sebi dozvoljava drugačiji, ali mislim da se to može odnositi isključivo na neka moralna načela, pristojnost, radne i higijenske navike..... etc. isto je jako važno dijete naučiti da postoji velika razlika između onoga što je dozovljeno odraslima, i onoga što je dozvoljeno djeci.
Znači li to da ako ne želim da mi dijete jednog dana oda alkoholu u tom slučaju pred djetetom ne smijem popiti čašu vina - da se ako mi dođe gušt moram skrivati od vlastita djeteta da ne bi mislio kako je to i njemu dozvoljeno.... da moram ići na spavanje u 8-9 sati navečer i ne smijem dokasna gledati televiziju ako želim da ujutro ne drami oko dizanja, kod nekih roditelja u pitanju su i cigarete - ako ne želim da propuši kao teenager i ja se moram odreći pušenja itd.....bit je u tome da dijete nauči da je to nešto što je dozvoljeno odraslima, a on to još uvijek nije

[Ifigenija]

Možeš ti biti siguran u svoju metodu koliko hoćeš.. al kad vidiš da ti to ne fercera.. da to ne ide onako kako si planirao, šta onda? Lako je biti samouvjeren dok se ne nađeš u toj situaciji da nemaš pojma kud sad i što sad ne bi li to riješio što bolje. Lako je šbbkbb.

Lako je dok su mali, no što postaju stariji sve je teže neke stvari provoditi. Ne odgajamo djecu prije 50 godina kad su svi uniformirano mislili, odgajamo ih u današnje vrijeme kad smo mi ti koji smo najmanje s njima, institucije najviše, a televizori i kompjuteri su tu odmah iza institucija, a klapa i njihovo mišljenje je bitnije od roditeljskog. Samo što je još veći problem što klapu u većini slučajeva fakat ne odgajaju roditelji nego institucije i televizori (za razliku od nekad kad su to odrađivali roditelji, bake ili susjedi), pa ti vidi gdje si onda u toj priči.

Hm... mislim da nije dobro biti siguran u metodu. Nego u vrijednosti, ciljeve. Metode su samo alat, kad se slomi, uzmeš drugo, i nikom ništa.
Kako prenijeti svoje vrijednosti djetetu kad ga praktički ne vidiš - ja to ne znam. Bit ću sretna ako saznam kako odgojiti djecu, i prenijeti im svoje vrijednosti, u svojoj situaciji, a ja sam doma, i opet vjerujem da ću se namučiti s time Al neka. Vrijedi.
Iskristaliziralo mi se tijekom ovog topica ono što sam prije čitala, ali nisam kužila - roditelj je kao hrast. Ima svoje korijenje, deblo, i ne miče. Čvrsto drži svoju poziciju, a u svoju krošnju prima druge, mazi lišćem, pušta ptice tu i tamo - al ne mrda. Da mu se ne znam što zbiva, izdržava, i odgaja tom sigurnošću.
A TV i mene ljuti. Da imam mogućnost pretplate na neke kanale koji bi se slagali s onim što ja vjerujem - ovog trena bih ugasila sve programe koje trenutno imamo. Uopće mi nisu od interesa, i ne pokazujem ih djeci - osim crtića i odabranih dokumentaraca.

[Ifigenija]

Kod nas TV i komp. kao "uslužne naprave" djeci skoro da i ne postoje, samo vikendom ujutro crtici (prije mise), za praznike, i tu i tamo pokoji film petkom navečer ako je baš po njihovom formatu. No, ako prije nije sve sređeno sa zadaćom (to višesatno klaćenje nad školskim obavezama opisala sam u jednoj drugoj temi) nije negledanje TV-a kazna nego logična posljedica neobavljena posla.
Ono - "ah, šteta, da si sve obavila na vrijeme, gledala bi TV, više sreće i truda drugi put!"

No, nisam zapravo to htjela reći nego komentirati ovo s ekipom.
To mi se čini ključno u svemu.
Nije najveći problem jedan problematičan pojedinac u školi, agresivan, zapostavljen u odgoju, ili grupica takvih cura (što smo već spominjali).
Generalno, to jest problem ako je trend u porastu, ali uvijek ih je bilo i uvijek će biti.
Čini mi se još bitnijim da sva ona druga djeca budu toliko čvrsta da ne budu "sljedbenici", da se stvori uvijek u svakom razredu kritična masa njih koji će znati reći NE (užasno je teško znati reći NE nekome psihički jačem od sebe, manipulatoru).
Tu je velika uloga roditelja, učitelja, cijele škole, da stvore ozračje u kojemu se ona djeca koja po svojoj prirodi i odgoju nisu problematična, neće bojati suprotstaviti, stvoriti grupicu koja će nekoga zlostavljanog obraniti, a ne koja će se u slijepom strahu, poslušnosti ili jednostavno vjerovanju da je onaj agresivniji/a zapravo cool - prikloniti jačemu.
Ne mislim samo na fiz. nasilje, mislim na ruganje, izolaciju, zlostavljanje preko FB-a, SMS-a., što zna biti jednako užasno.
Svi oni slogani "reci NE" ovome ili onome nisu bezveze, jako je teško reći ne, i odraslima šefu na poslu, a kamoli ne djeci kojoj je mišljenje vršnjaka najbitnije na svijetu i koji se nikako ne žele izdvajati.
Zato im i mi doma trebamo dopustiti to NE, neka se izraze, nakon argumenata neka poslušaju, ali što su veći, treba ih što više uvažavati (makar samo riječima razumijevanja, kao, kužim te ja, samo ti reci,(no roditeljska ipak treba biti zadnja) .

E, sad, kako toliko osnažiti djecu, ako ih se već trudimo odgojiti da su tolerantna i miroljubiva, da ne postanu sljedbenici ili ignoranti nečeg posve suprotnog?

Slažem se s tobom.
Ova diskusija je plodna! Barem meni, i hvala svima koji pisuckaju ovdje Korisne ste mi

Mislim da je u pozadini upravo to - dati djeci moralni sustav i ciljeve, i stremljenja koja će ih sama po sebi vući u dobrom smjeru. Vjernicima je to vjera, naravno. I vidim koliko moram ozbiljna biti u tome, da mi djeca povjeruju da je to prava stvar, a ne dosadni ritual za pokazat novu jaknu, i malo kričat neke crkvene pjesme...
Meni se sviđaju programi za mlade ovdje; piše za srednjoškolke, ali ima i za mlađe, i starije
http://www.harmica.hr/kategorija.aspx?br=2

I za dečke imaju, ne znam naći link.

Imaju super programe, tečajeve, nogomet, glagoljicu, šivanje, svašta, za curice od 8. godine, za dečke ne znam, a očito je važno da dijete ima svoj krug ljudi koji ga krijepi u dobrom, i s kojim dijeli uvjerenja. Ako je stalno s klincima koji stavljaju uvrede na FB, povjerovat će da je to konačna istina, pa da se to tako mora...

[Ifigenija]

Jasno je da je licemjerno da roditelj od djeteta zahtijeva jedan obrazac ponašanja, dok sebi dozvoljava drugačiji, ali mislim da se to može odnositi isključivo na neka moralna načela, pristojnost, radne i higijenske navike..... etc. isto je jako važno dijete naučiti da postoji velika razlika između onoga što je dozovljeno odraslima, i onoga što je dozvoljeno djeci.
Znači li to da ako ne želim da mi dijete jednog dana oda alkoholu u tom slučaju pred djetetom ne smijem popiti čašu vina - da se ako mi dođe gušt moram skrivati od vlastita djeteta da ne bi mislio kako je to i njemu dozvoljeno.... da moram ići na spavanje u 8-9 sati navečer i ne smijem dokasna gledati televiziju ako želim da ujutro ne drami oko dizanja, kod nekih roditelja u pitanju su i cigarete - ako ne želim da propuši kao teenager i ja se moram odreći pušenja itd.....bit je u tome da dijete nauči da je to nešto što je dozvoljeno odraslima, a on to još uvijek nije

Što je za bogove nije za volove

MM i ja ponekad pijemo vino poslije večere, ali nama je vrh vrhova dvije čaše, inače pijemo po jedno čašu crnog, i rekli smo djeci da to moraju i oni kad odrastu, jer je to za zdravlje i fino je. I ja sam odgajana u obitelji gdje je bilo pod normalno da teenager (stariji teenager) s mamom i tatom popije malu čašu vina poslije ribe, ili nekog drugog jela koje zove vino. Ili pivo. I da popije aperitiv u ekstra prilikama. Ali jako često pričamo kako od previše vina ili piva ljudi budu smiješni, rade gluposti, povraćaju i strašno je popiti previše vina; i uvijek ću učiti djecu - popij čašu vina. Popij dvije, a onda stani. I pij vodu. Mislim da to nije neka metafizika za naučiti. I to gledaju vrlo često.

Pušenje je no-no, i tu nema diskusije.

Što se tiče spavanja - oni imaju svoje vrijeme, mi svoje. Isto kao i s odjećom, i hranom, i pravilima. Što smijem ja - ne smiješ ti. I gotovo.

[Ifigenija]

Naravno da je teško, ali to nikako nije razlog za odustajanje... Moj stariji savjesno obavještava vršnjake da je zakonsko ograničenje za fb 13 godina, prema tome djeca uče OD NAS i kopiraju naše stavove.

Ako dijete vidi nas da visimo na internetu i fb i buljimo u tv satima, htjet će isto tako. Dakle, da bi odgojili djecu da budu onakvi kakve ih želimo, prvo moramo odgojiti SEBE da budemo baš takvi.

To neće spriječiti u potpunosti utjecaj lošeg društva i loših medija, ali će ga značajno umanjiti.

Bravo za tvog sina! Svaka čast!

Inače - potpisujem post.

[cvijeta73]

Jasno je da je licemjerno da roditelj od djeteta zahtijeva jedan obrazac ponašanja, dok sebi dozvoljava drugačiji, ali mislim da se to može odnositi isključivo na neka moralna načela, pristojnost, radne i higijenske navike..... etc. isto je jako važno dijete naučiti da postoji velika razlika između onoga što je dozovljeno odraslima, i onoga što je dozvoljeno djeci.

potpisujem ovo.

jedino što moramo biti svjesni da jednostavno ne možemo braniti tezu o štetnosti pušenja i pušiti. odnosno, da je puno vjerojatnije da će tinejđer propušiti ako mi pušimo. i ići kasno spavati i piti vino iza ručka. kad za to dođe vrijeme.

ali, i svo zlo s tim.

anchie, vidiš, ovaj tvoj post u meni budi tinejđerski bunt.
zašto bi društvene mreže kao jedan novi vid komunikacije, usudila bih se reći i vrijedan vid komunikacije, automatski bio loš? dakle, to je jedna neistina, koja još napisana na forumu zvuči totalno smiješno. i elitistički. kao i hajka protiv tv-a. i pozivanje na prave vrijednosti.

zar mislite da je djecu dobro izolirati od svega? da ne čuju kako komentirate saborske debilane ili vaše komentare na događaje koje nas prate. da žive u svijetu letećih medvjedića i dosadnih national geografic dokumentaraca. pa da više znaju o sibirskim medvjedima nego o situaciji u kojoj žive?
možemo mi raspravljati i bez tv-a ne kažem, ali povijest, komentare na aktualne događaje, sve nas to, na kraju krajeva, oblikuje.

nena je pitala kako ih osnažiti. pa upravo tako da zna što se u njegovoj obitelji cijeni. što zna da je nama napad na slabijeg ne hrabrost nego kukavičluk najgore vrste. što mu to nismo rekli, ovako kako ja vama, nego je to vidio. vidio je našu empatiju, vidio je našu ljudsku solidarnost. vidio je našu reakciju u takvim situacijama.
pa mu može biti fora frajerčić koji ima komade, markira i bezobrazno odgovara učiteljici.
ali kad taj isti učini nekoga tužnim i povrijeđenim, kad se netko osjeća loše radi njega, onda se u njemu budi osjećaj za pravdu i empatija.

sve ovo, naravno, uz sto oči u tinejđerskim godinama. kao i sad. na stranu povjerenje. a ja sam skužila da to povjerenje s nekom djecom isto ne funkcionira. bi oni, bi, i s najboljom namjerom krenu da će nas poslušati, al onda se vani desi nešto što je slađe od svega i...hop. glavice procijene da je vrijedno rizika.
i sve ovo uz znanje da taj budući tinejđer nije jedini koji se mora osjećati dobro. ima nas još. pa ako me smeta njegov odabir muzike koju navija iz svoje sobe, sori, brate, al smanji.

[anchie76]

Naravno da je teško, ali to nikako nije razlog za odustajanje...

Tko priča o odustajanju? pa to onda spada u zanemarivanje djeteta... Ja govorim o nesigurnosti o kojoj ifigenija priča, da roditelj ne bi smio biti nesiguran. Da onaj popustljivi nikad ne bi smio biti nesiguran, kao što ni onaj koji tuče dijete neće biti (jer nije tip koji će preispitivati svoje odgojne metode). Hoću reći da mi koji smo u sredini itekako s vremena na vrijeme preispitujemo svoje metode, i ima trenutaka nesigurnosti, jer kako dijete raste i mijenja se tako moram i ja s njim a tim putem još nisam kročila, i po meni je normalno da se osjećam nesigurno dok mi neke stvari ne sjednu. Neke stvari koje sam rješavala na xy način, sad to više ne funkcionira i ja moram naći novi način i naravno dok ga ne pronađem mogu se osjećati i nesigurno (iako ja to ne bih tako nazvala, možda bi neki drugi termin rađe upotrijebila al mi ne pada na pamet trenutno)

no ja ne pričam o "ti me zvizneš pa ja razmišljam jel da uopće reagiram ", ako vi o toj nesigurnosti pričate, onda ne pričamo o istoj stvari.
Onda pričamo o generalnom nepostojanju granica, a tu je onda manje bitno jes siguran ili nisi.. granica nema, nemoš biti siguran u išta ako ih nema.

Čitajuči vaše postove stekla sam dojam da roditelj nikad ne bi trebao biti nesiguran. Što vjerujem da je teško izvedivo u praksi koliko god bili uspješni u roditeljstvu, jer barem nekad će nam se desiti situacija "hm, šta sada i kako ovo riješiti"

[Nena-Jabuka]

T

Čitajuči vaše postove stekla sam dojam da roditelj nikad ne bi trebao biti nesiguran. Što vjerujem da je teško izvedivo u praksi koliko god bili uspješni u roditeljstvu, jer barem nekad će nam se desiti situacija "hm, šta sada i kako ovo riješiti"

pardon, ispravka netočnog navoda, rekli smo "nemoćan", ne nesiguran.
Svatko se inteligentan i samokritičan nađe u situaciji da je nesiguran u svoje postupke, a osobito u ono što će iz njih dugoročno proizaći.
Da smo posve sigurni u sve, ne bismo ni sudjelovali u ovoj diskusiji, samo bismo s visoka frknuli - Bože, koje neznalice!
I nastavili sa svojom sigurnošću.
No, raspravljamo, predlažemo, nismo u sve sasvim sigurni, osim u to da nam nije dozvoljeno biti nemoćan i odustati.
Ovo su korisne stvari, mada moram priznati da nesigurnost mogu nekim roditeljima unijeti baš stalne opaske na forumu, hvatanje za svaku riječ, svaki postupak, utrpavanje nekoga odmah u ladicu nepoželjnog roditeljstva - jao, kako možeš takvo što i pomisliti, a kamoli napisati!
Meni to ne ulijeva nesigurnost, više mi ide na živce, u stilu- daj, kanite se žene i prestanite s odgojnim puritanstvom!
Al' dobro, općenito je korisno.
A cvijeta, ono za TV, morat ću porazmisliti, malo sam se štrecnula neki dan kad je bila presuda na TV-u Luki Ritzu, a moja je 9-godišnjakinja tada to očito prvi put, u prolazu, uspjela čuti i totalno se šokirala "Šta je umro? Zar je umro? Taj dečko je umro? Kako? Zašto?".
Tada sam skužila da onak nikad čula prije za to.
Malo je bila u informativnoj blokadi jer ja, dok sam bila doma na porodiljnom, svodim te informacije na minimum, budući da su najčešće ili celebriti gluposti ili krajnje uznemirujuće, no, mislim da ću ih onda ipak morati nekako informirati da stvarno ne odrastu, kako kažeš, u svijetu letećih medvjedića.

[anchie76]

Pročitaj gore, moj post u kojem sam citirala Ifigeniju da je nesiguran roditelj najgora kombinacija. Nisam krivo pročitala

[Nena-Jabuka]

nena je pitala kako ih osnažiti. pa upravo tako da zna što se u njegovoj obitelji cijeni. što zna da je nama napad na slabijeg ne hrabrost nego kukavičluk najgore vrste. što mu to nismo rekli, ovako kako ja vama, nego je to vidio. vidio je našu empatiju, vidio je našu ljudsku solidarnost. vidio je našu reakciju u takvim situacijama.
pa mu može biti fora frajerčić koji ima komade, markira i bezobrazno odgovara učiteljici.
ali kad taj isti učini nekoga tužnim i povrijeđenim, kad se netko osjeća loše radi njega, onda se u njemu budi osjećaj za pravdu i empatija.

to mi se sviđa. evo, ja sam školski primjerak empatičnosti,
malo se zezam, no ima i toga, ali nisam sigurna da je samo to djeci dovoljno. Ima i ona - za ideale ginu budale, ili - moji su roditelji malo naivni i jadni, vidiš da nisu ni bogati, bolje prolaze oni drugi, bezobrazniji.
Može dijete na ponašanje roditelja gledati i drugačije, a ne samo s divljenjem i oponašanjem.
To samo teoretiziram (jesmo na filozofskom kutku?, ne?", oo, shit!)
Apsolutno sam pri tome da se prave vrijednosti prenose i "ugrađuju" djeci doma, tu se definitivno trudimo, no čini mi se da treba malo šira potpora u školi svemu tome jer roditelji danas zbilja imaju malo vremena koje im ostaje s djecom, a utjecaj vršnjaka, medija, općeg okruženja stvarno je velik.
Da je bar malo više to što je u obitelji poželjno i prihvatljivo i u društvu poželjno i prihvatljivo. No, često je drugačije.

[Anamorci]

zar mislite da je djecu dobro izolirati od svega? da ne čuju kako komentirate saborske debilane ili vaše komentare na događaje koje nas prate. da žive u svijetu letećih medvjedića i dosadnih national geografic dokumentaraca. pa da više znaju o sibirskim medvjedima nego o situaciji u kojoj žive?
možemo mi raspravljati i bez tv-a ne kažem, ali povijest, komentare na aktualne događaje, sve nas to, na kraju krajeva, oblikuje.

Slažem se s ovim.
Mislim da treba naći sredinu između onog da je TV cijeli dan upaljen, što je fakat zaglupljujuće u smislu da ti ne ostavlja vremena ni prostora da malo budeš sa sobom i svojim mislima, i gledanja isključivo probranih programa.

[Nena-Jabuka]

Pročitaj gore, moj post u kojem sam citirala Ifigeniju da je nesiguran roditelj najgora kombinacija. Nisam krivo pročitala

ma to sve ima širi smisao, nećemo izvlačiti iz konteksta, rastemo, razvijamo se...osobito Ifi

[anchie76]

Slažem se s ovim.
Mislim da treba naći sredinu između onog da je TV cijeli dan upaljen, što je fakat zaglupljujuće u smislu da ti ne ostavlja vremena ni prostora da malo budeš sa sobom i svojim mislima, i gledanja isključivo probranih programa.

Apsolutno se slažem.

[Nataša T.]

To mi se čini ključno u svemu.
Nije najveći problem jedan problematičan pojedinac u školi, agresivan, zapostavljen u odgoju, ili grupica takvih cura (što smo već spominjali).
Generalno, to jest problem ako je trend u porastu, ali uvijek ih je bilo i uvijek će biti.
Čini mi se još bitnijim da sva ona druga djeca budu toliko čvrsta da ne budu "sljedbenici", da se stvori uvijek u svakom razredu kritična masa njih koji će znati reći NE (užasno je teško znati reći NE nekome psihički jačem od sebe, manipulatoru).
Tu je velika uloga roditelja, učitelja, cijele škole, da stvore ozračje u kojemu se ona djeca koja po svojoj prirodi i odgoju nisu problematična, neće bojati suprotstaviti, stvoriti grupicu koja će nekoga zlostavljanog obraniti, a ne koja će se u slijepom strahu, poslušnosti ili jednostavno vjerovanju da je onaj agresivniji/a zapravo cool - prikloniti jačemu.
Ne mislim samo na fiz. nasilje, mislim na ruganje, izolaciju, zlostavljanje preko FB-a, SMS-a., što zna biti jednako užasno.
Svi oni slogani "reci NE" ovome ili onome nisu bezveze, jako je teško reći ne, i odraslima šefu na poslu, a kamoli ne djeci kojoj je mišljenje vršnjaka najbitnije na svijetu i koji se nikako ne žele izdvajati.
Zato im i mi doma trebamo dopustiti to NE, neka se izraze, nakon argumenata neka poslušaju, ali što su veći, treba ih što više uvažavati (makar samo riječima razumijevanja, kao, kužim te ja, samo ti reci,(no roditeljska ipak treba biti zadnja) .

E, sad, kako toliko osnažiti djecu, ako ih se već trudimo odgojiti da su tolerantna i miroljubiva, da ne postanu sljedbenici ili ignoranti nečeg posve suprotnog?

Moja razmišljanja idu u ovom smjeru u kojem piše Nena...

Recimo da svoje dijete do škole odgajamo uglavnom ispravno i da dijete prođe kroz krasan vrtić u kojem tete jako ulažu u to da se nasilje među djecom apsolutno izbjegne i da uče djecu kako mirnim putem rješavati konflikte...

Ali što kada dođu u školu gdje je drugačija atmosfera i gdje je, pretpostavljam, smanjen nadzor odraslih nad ponašanjem djece?
Slažem se da će uvijek biti malih nasilnika, ali grozim se toga što je netko gore napisao, da im se ne može na kraj. Pa na taj način ona djeca koja se ponašaju pristojno, a koja su, ja vjerujem u većini, dobivaju poruku da se loše ponašanje TOLERIRA. Ovo pišem bez obzira na to u kojoj će se grupi djece pronaći moje.

Dakle, ako se smije razbijati, uništavati, rugati i cipelariti druge, zašto ne bi svi to radili? Mislim da treba svima biti jasno da je to ponašanje koje se ne prihvaća i da za njega slijede sankcije.

Može se povući paralela sa odraslima u ovom našem izopačenom društvu - ako je normalno da svi nešto muljaju, da se ne kažnjavaju veliki mafijaši, čemu bi mi ostali postupali ispravno, pa nas je jako puno onih koji će biti spremni na sitne povrede ili zaobilaženje zakona i slično...

Mislim da trebamo zaštiti one koji postupaju ispravno, tako što ćemo prenijeti poruku kako se loše ponašanje ne prihvaća.

Na primjeru to bilo ovako - vaše dijete neko drugo dijete (ili više njih) vrijeđa ili ošamari, a vi ga učite kako se nije lijepo tući itd itd. I sve mi je to ok, ne učim svoje dijete da vraća (nemojmo sad o tome, to je već bilo puno tema) i koliko god mi to nije drago (što su ga povrijedili) više me brine što će to samo tako proći jer nasilniku nitko ništa ne može. Htjela bih moći reći svom djetetu - to što su ti napravili nije lijepo i neće se više ponoviti jer će netko to riješiti/sankcionirati.

To mi je ono najstrašnije u ovoj priči i nemam baš odgovor kako to riješiti...

[SikaPika]

Čini mi se još bitnijim da sva ona druga djeca budu toliko čvrsta da ne budu "sljedbenici", da se stvori uvijek u svakom razredu kritična masa njih koji će znati reći NE (užasno je teško znati reći NE nekome psihički jačem od sebe, manipulatoru).
Tu je velika uloga roditelja, učitelja, cijele škole, da stvore ozračje u kojemu se ona djeca koja po svojoj prirodi i odgoju nisu problematična, neće bojati suprotstaviti, stvoriti grupicu koja će nekoga zlostavljanog obraniti, a ne koja će se u slijepom strahu, poslušnosti ili jednostavno vjerovanju da je onaj agresivniji/a zapravo cool - prikloniti jačemu.
Ne mislim samo na fiz. nasilje, mislim na ruganje, izolaciju, zlostavljanje preko FB-a, SMS-a., što zna biti jednako užasno.
Svi oni slogani "reci NE" ovome ili onome nisu bezveze, jako je teško reći ne, i odraslima šefu na poslu, a kamoli ne djeci kojoj je mišljenje vršnjaka najbitnije na svijetu i koji se nikako ne žele izdvajati.
Zato im i mi doma trebamo dopustiti to NE, neka se izraze, nakon argumenata neka poslušaju, ali što su veći, treba ih što više uvažavati (makar samo riječima razumijevanja, kao, kužim te ja, samo ti reci,(no roditeljska ipak treba biti zadnja) .

E s ovim se potpuno slažem, posebno boldanim.
Baš je MM nedavno imao slučaj (radi kao profesor u gimnaziji) gdje su klinci u razredu u kojem predaje stalno šikanirali učenika koji je bolestan (psihički problem) i to čak odlični učenici što ga je najviše zapanjilo. Počeli su izolirati i curu koja se družila s tim učenikom. Inače, radi se o prvom razredu.
Kada su profesori za sve saznali, pozvali su te učenike, razgovarali s njima i zaprijetili im (ne znam kako, ali važno je da su odmah reagirali).

[cvijeta73]

E s ovim se potpuno slažem, posebno boldanim.
Baš je MM nedavno imao slučaj (radi kao profesor u gimnaziji) gdje su klinci u razredu u kojem predaje stalno šikanirali učenika koji je bolestan (psihički problem) i to čak odlični učenici što ga je najviše zapanjilo. Počeli su izolirati i curu koja se družila s tim učenikom. Inače, radi se o prvom razredu.
Kada su profesori za sve saznali, pozvali su te učenike, razgovarali s njima i zaprijetili im (ne znam kako, ali važno je da su odmah reagirali).

ovo je divno za čuti. ozbiljno to mislim. nisu zvali roditelje i pozivali roditelje na suradnju (možda i jesu, al to je manje bitno - moje mišljenje), nego su riješili problem. odmah su reagirali i u korijenu srezali to ponašanje. primijetili su ga. a to je strašno važno. stalo im je do te djece. i do ovo dvoje ugnjetavanih i do ugnjetavača.
bravo!
nena, slažem se s tobom, ja to volim onako malo filozofski naravno da roditelji nisu dovoljni kad je dijete većinu vremena u školi. a što se tiče nižih razreda, škola je ovdje preuzela i odgojnu funkciju kao vrtić - ona čuva našu djecu i kad nema nastave. produženi, cjelodnevni boravak.
a što se tiče mišljenja djece o roditeljima, problemi i počnu kad shvate da nismo savršenstva bez mane
moji još to nisu shvatili

[Ifigenija]

Pročitaj gore, moj post u kojem sam citirala Ifigeniju da je nesiguran roditelj najgora kombinacija. Nisam krivo pročitala

Anchie, već je rekla Nena, al ja ću opet - nisam rekla nesiguran oko toga što će učinit, kako, nego nesiguran oko toga u što vjeruje, što je važno, što je cilj, svrha i smisao življenja i naših postupaka uopće.

[anchie76]

Thanks za pojašnjenje ifigenija

ovo je divno za čuti. ozbiljno to mislim. nisu zvali roditelje i pozivali roditelje na suradnju (možda i jesu, al to je manje bitno - moje mišljenje), nego su riješili problem. odmah su reagirali i u korijenu srezali to ponašanje. primijetili su ga. a to je strašno važno. stalo im je do te djece. i do ovo dvoje ugnjetavanih i do ugnjetavača.
bravo!
nena, slažem se s tobom, ja to volim onako malo filozofski naravno da roditelji nisu dovoljni kad je dijete većinu vremena u školi. a što se tiče nižih razreda, škola je ovdje preuzela i odgojnu funkciju kao vrtić - ona čuva našu djecu i kad nema nastave. produženi, cjelodnevni boravak.

Slažem se s tobom

Mene generalno smeta što sistem u potpunosti sve prebacuje na roditelje, na njima je odgovornost za sve. Škole sa sebe peru odgovornost "ne odgajamo ih mi" itd. Prije 50 god kad su roditelji bili s djecom više nego što su sada, tada su svi odgajali. Danas odgajaju većinom samo roditelji, drugi miču odgovornost sa sebe. Ako mi dijete više vremena provodi u instituciji (odgojno obrazovnoj - nije li to dobar naziv?) nego samnom, nije li realno za očekivati da i ta institucija odgaja moje dijete? meni se to čini kao realno, no u praksi se baš i ne dešava - ili se dešava prerijetko. Gledajući naše društvo i događanja u zadnje vrijeme, vrlo se primjećuje to pranje ruku od strane sistema. Taj dio me smeta.

[Ifigenija]

Thanks za pojašnjenje ifigenija




Slažem se s tobom

Mene generalno smeta što sistem u potpunosti sve prebacuje na roditelje, na njima je odgovornost za sve. Škole sa sebe peru odgovornost "ne odgajamo ih mi" itd. Prije 50 god kad su roditelji bili s djecom više nego što su sada, tada su svi odgajali. Danas odgajaju većinom samo roditelji, drugi miču odgovornost sa sebe. Ako mi dijete više vremena provodi u instituciji (odgojno obrazovnoj - nije li to dobar naziv?) nego samnom, nije li realno za očekivati da i ta institucija odgaja moje dijete? meni se to čini kao realno, no u praksi se baš i ne dešava - ili se dešava prerijetko. Gledajući naše društvo i događanja u zadnje vrijeme, vrlo se primjećuje to pranje ruku od strane sistema. Taj dio me smeta.

Po ovom pitanju se slažemo. Valjda ni škole više nisu sigurne koga odgajaju i za što točno, pa onda im bit curi kroz prste. Sve, naravno, kao i svugdje počiva na normalnim pojedincima, i hvala im. Koliko divnih ljudi mimo opće klime radi što treba. Meni je to super. Nije mi super nedostatak ideje i plana u školama.

[pikula]

stijena, nemojmo zaboraviti, napadači na luku ritza dolaze iz teških nesređenih obitelji. ubojica je pao razred, nije dolazio u školu, brat u zatvoru, otac pije, majka bolesna - nemojmo to uopće uspoređivati s nepostavljanjem granica. s odgojem u bilo kojem pojavnom obliku. to je zanemarivanje djece, zlostavljanje djece, ako ne fizičko, a onda zlostavljanje djece zanemarivanjem.
to su ekstremi na koje uopće ne znam ima li smisla se osvrtati.

Stalno pričamo o odgovornosti, škole i roditelja, a društvo, susjedi, prijatelji, rođaci. Zanima me vaše mišljenje o ovome. Kad stvari krenu nizbrdo za neku obitelj, tata dobije otkaz i dijete se ispiše s izvanškolske aktivnosti, mama se razboli, dijete počne ometati nastavu u školi i u roku mjesec, dva dobije etiketu "problematično". Ako se situacija riješi sama od sebe, s vremenom će se djetetovo ponašanje popraviti i nikom ništa,ali što ako krene spiralno dolje? Koliko nas ovdje, koji toliko razmišljamo o odgoju svoje i tuđe djece, smo spremni djelovati, brzo i poduzetno prije nego se etiketa nalijepi i fiksira. Pitam sebe, koliko i vas. Možda jednostavno ponuditi da povedeš klince sa sobom u park da ljudi stignu malo doći k sebi, obaviti nešto, ne znam.... Ali čini mi se da se jako često od straha za svoje klince brzo odmičemo od "problematičnih" i time pomažemo nerješavanje problema. To dijete kojeg se unaprijed boje što će napraviti, a nitko ništa ne poduzima, kakve ono ima šanse i kakve su šanse da jednog dana premlati upravo naše dijete. Na žalost čini mi se da svi po malo stvaramo taj društveni vakuum oko socijalno ugroženih i "problematičnih", ali na žalost taj se vakuum ne pokazuje djelotvornim kad treba zaustaviti šaku, kamen ili nešto gore.

[SikaPika]

Da, na žalost, škole su sve manje odgojne ustanove, odnosno, sve je manje takvih profesora, nastavnika i učitelja koji zaista žele odgajati. No, ne krivim samo njih jer često nemaju alata kojim bi odgajali. Djetetu koje pravi problem na nastavi ne možeš ništa - ne smiješ ga istjerati; ako ga izvedeš na ploču i pitaš, ono ne zna pa mu daš jedinicu, moraš paziti u koju ćeš rubriku upisati jer na kraju polugodišta moraš imati točan broj ocjena u rubrici usmeno ispitivanje, pismeno ispitivanje...; ako ga isprdaš pred svima, požali se roditeljima, evo ih već na kraju nastave u školi; ako ga pošalješ ravnatelju, boli ga briga jer zna da mu ni ovaj ne može ništa. Zaista treba puno volje, znanja i iskustva postaviti se od prvog dana.
S druge strane, kada profesor koji uvidi da neko dijete ima problem, često se nađe pred zidom kada shvati da druge profesore boli briga. Da je njima najvažnije da odrade svoje, po mogućnosti da nemaju ni jedan dan rupu u rasporedu, da taj dan predaju samo jednim razredima jedno te isto gradivo i da što prije idu kući.
To je začarani krug.

Pikula, potpuno se slažem s tobom. Ljudi tako lako odustaju čak od svoje rodbine, prijatelja kada se ovi nađu u problemu, umjesto da se vode onom, U muci se poznaju junaci. Ne znam, sve više nestaje povezanosti među ljudima, a ako nekada nekome i želiš pružiti ruku, pomoći, taj ustukne jer može on sam riješiti problem.

Općenito je naše društvo postalo takvo, pusti me na miru, sve ću sam. Strašni smo kontrolfrikovi koji moraju sve konce imati u svojim rukama, a tako se lako zapetljamo. I sama sam bila takva. Kada sam rodila, nikome ništa nisam dopustila. I onda se nađeš pred zidom, ludiš, ne stigneš, a svekrva mi pod nosom i sve bi mi napravila. A do prije nekoliko desetaka godina su žene živjele sa svekrvom, bakom i još nekoliko šogorica, hrpom mlađe i starije djece, nekom neudanom tetom i svi su uskakali. Mogle su one onda i na polje pored malog djeteta i skuhati i ovo i ono. Ne kažem da im je bilo lakše, ali mi smo si sami krivi jer puno toga preuzimamo na svoja pleća ne dopustivši drugima da nam pomognu.

Prijateljica mi je nedavno rodila i svaki dan sam joj slala SMS i dala joj do znanja da u svakom trenutku za bilo koju pomoć može računati na mene. Bila sam dosadna, ali samo zato jer sam znala da će se inače ustručavati tražiti pomoć iako uz sebe nema nikog bliskog tko bi joj pomogao.

[dutka_lutka]

Npr. moj sin je uvatio nešto ludovati prije odlaska na igranje. Ponovila sam nekoliko puta da je vrijeme, bla bla, zatim sam brojala do tri - ukoliko to ne prestane - ne idemo nigdje. On je blagoizvolio i dalje ludovati, ja sam se skinula, sjela i rekla - ne idem. Zašto - zato. Bilo je suza i nagovaranja, i svega, ali sam rekla - nelagodno se osjećam kad krećem negdje, a vi cendrate, ljutite se, tučete i svađate, i na koncu - mirenje i uvođenje reda pojelo je puno previše vremena za igru, pa nam se više ne isplati. Sat ne laže, i njega se ne može muljati. Ako hoćeš ići nekamo - čini što treba da pođeš.
Prije neki dan je dobio od zubićvile novac za ispali zub, pa smo kretali u TL. Scenarij je počeo kao i prošli puta - ludovanje, cendranje, svađa, ali kad sam spomenula - djeco, sjećate li se što je bilo kad je zadnji put bio šou pred polazak - sinu su se oči raširile, rekao je - ajoj, i doslovce se zatvorio u svoju sobu od sestre - valjda da ga ne dovede u napast.
Znači, kazna ga je naučila?! Ili?
Ja bih rekla da je.

Pa ovo ti je OK. Samo nije kazna.
(Ne kažem da treba kazniti.) To je discipliniranje putem pokazivanja logičnih posljedica djetetovog
ponašanja. Smatra se boljim od kažnjavanja. A i učinkovitijim.
Naime, iz psihologije se zna da kazna ponekad i fiksira dijete u određenom obrascu ponašanja.

pikula, u pravu si.

[Peterlin]

Jasno je da je licemjerno da roditelj od djeteta zahtijeva jedan obrazac ponašanja, dok sebi dozvoljava drugačiji, ali mislim da se to može odnositi isključivo na neka moralna načela, pristojnost, radne i higijenske navike..... etc. isto je jako važno dijete naučiti da postoji velika razlika između onoga što je dozovljeno odraslima, i onoga što je dozvoljeno djeci.
Znači li to da ako ne želim da mi dijete jednog dana oda alkoholu u tom slučaju pred djetetom ne smijem popiti čašu vina - da se ako mi dođe gušt moram skrivati od vlastita djeteta da ne bi mislio kako je to i njemu dozvoljeno.... da moram ići na spavanje u 8-9 sati navečer i ne smijem dokasna gledati televiziju ako želim da ujutro ne drami oko dizanja, kod nekih roditelja u pitanju su i cigarete - ako ne želim da propuši kao teenager i ja se moram odreći pušenja itd.....bit je u tome da dijete nauči da je to nešto što je dozvoljeno odraslima, a on to još uvijek nije

Pa nema tu neke dileme - djetetu jednostavno kažeš da se vozačka dozvola dobiva s 18 godina, da ranije ne može dobiti i gotovo. Isto tako za mnoge druge stvari... Ja sam baš jutros pričala djeci (u sklopu teme o obilasku groblja) kako su teta M. i teček J. umrli od raka pluća. Pušili su. Pita moj sin - da li svatko tko puši umre od toga, a ja odgovaram da to nije nužno, ali pušenjem povećavaš vjerojatnost od raznih bolesti i smetnji i u biti skupo plaćaš za uništavanje vlastitog zdravlja. Prodire to u njihove glave, bez brige... Ne mislim da neće ni probati, ali mi poduzimamo sve što možemo: sami ne pušimo, djeci govorimo jasno i iskreno svoj stav o tome i gotovo. Isto je i s alkoholom - djeca mogu probati srk bevande (recimo na godišnjem odmoru, tijekom godine mi ne pijemo osim kad su slavlja) da vide što je to. Dali smo im ovog ljeta. Reakcija je bila "nije bozgnakaj" i kraj priče. Ali odavno sam im rekla i pokazala da ljudi koji redovito piju (i zapiju plaću i zdravlje) izgledaju kao gomila klošara pred kvartovskim diskontom pića. Boje ih se i ne sviđaju im se, pa su shvatili poruku...

Našlo bi se primjera još. Baš sam razgovarala s kolegicom koja je večernji izlazak dulji od 22.00 odobrila kćeri tek kad je navršila 18 godina. Vjerujem da ću i ja tako. Postoji zakon koji to regulira, a kome od nas treba poziv iz policiji ili czss da je dijete zatečeno bez osobne u sitne sate u nekom klubu? To je ipak roditeljska odgovornost. I ne mislim im početi braniti u trenutku kad budu tražili da izađu, oni znaju naš stav o tome već sada, iako su tek u 11. odnosno 10. godini. Vidjeli su susjeda teenagera koji je došao u sitne sate, zapravo ujutro doma i još drsko razgovarao s roditeljima - to u našoj kući ne raste. Ne možeš početi s tim kad dijete ima 15 godina. Odgoj kreće od rođenja.

[Ifigenija]

Pa ovo ti je OK. Samo nije kazna.
(Ne kažem da treba kazniti.) To je discipliniranje putem pokazivanja logičnih posljedica djetetovog
ponašanja. Smatra se boljim od kažnjavanja. A i učinkovitijim.
Naime, iz psihologije se zna da kazna ponekad i fiksira dijete u određenom obrascu ponašanja.

pikula, u pravu si.

U moje doba se to zvalo kazna, pa ja to kažem kazna.
A kad to zakompliciraš običnom narodu u discipliniranje putem pokazivanja logičnih posljedica umoran narod zaspe već kod pokazivanja, i onda misli da su kazne out, da se ne smiju.
A stručnjaci ih samo preimenovali.
Brandirali.
Ajooooj.