 |
|||
Meni je jedna mudra žena rekla - šetaj s djecom, i sve im objasni. Kad se pijanac tetura, i što je ružniji prizor - više mu sreni pozornost, pa kad pita što je - reci, pio je previše vina. Kad vidiš nekog lijepog, urednog i na mjestu - reci - vidi kako je on lijep, ako hoćeš i ti, složi svoju robu.
I stvarno radi. Slika govori sto riječi...
Slažem se!Peterlin prvotno napisa
Znate što me začudilo?
U vezi situacije s Lukom Ritzom, nasilja, osude... novinarka je govorila kako je strašno djeci sada, kad nisu sigurna u svojim noćnim provodima. Kao - jadna djeca...
Mene je to zasmetalo.
Idealno bi bilo da smo svi svuda sigurni, ali nažalost nismo...
I nekako mi je jezivo poslati mlado dijete da se noću vuca po gradu, znajući u kakve sve opasnosti može upasti. A to je kao neko pravo dječje. Da dok mama i tata spavaju rade što im padne na pamet, jer su odrasli preumorni da budu negdje i snimaju što se zbiva.
Ja sam izlazila, puno, i znam kako to izgleda, što ima, i u što se sve možeš upetljati.
Mislim da to sve skupa nije za dijete koje još nije odraslo. Nek se zabavlja, al do 22.
Baš me zanima da li ćeš biti tako čvrsta u tom uvjerenju kada ti dijete bude staro 17 godina? I zašto je 18 godina neka čarobna granica? Dok ne napune 18 mogu do 22 sata , a nakon 18 ?
U svašta se možeš upetljati i do 22 sata.
Moje mišljenje da u pubertetu dolazi do izražaja onaj raniji odgoj koji im je usađen, povjereje u dijete i mogućnost djeteta da se obrati roditelju ako treba. Naravno, i neke razumne granice. Očekivati da dijete ne izlazi nakon 22 sata i bude npr. jedini u svom društvu koji to ne čini meni nije realno.
Ali to sam ja.
U ovom slučaju, ja ne znam onda što je kazna... Meni svaki oblik uskrate i te kako jest kazna. Nemam drugi naziv za to. A samo to i koristim.Pa ovo ti je OK. Samo nije kazna.
(Ne kažem da treba kazniti.) To je discipliniranje putem pokazivanja logičnih posljedica djetetovog
ponašanja.Smatra se boljim od kažnjavanja. A i učinkovitijim.
Naime, iz psihologije se zna da kazna ponekad i fiksira dijete u određenom obrascu ponašanja.
Zar je kazna samo "po guzi"? Ako je, onda moji dječaci nemaju pojma što je kazna, a pitaj njih.... Kad ne smiju van - to je kazna. Kad ne smiju dovoditi prijatelje - to je kazna. Kad ne smiju gledati tv i koristiti računalo - to je kazna. Kad god se osjete posramljeno (zbog opomena, kako god blage bile) to je isto kazna.
uskratiti odlazak na igranje=uskratiti privilegijuPa ovo ti je OK. Samo nije kazna.
(Ne kažem da treba kazniti.) To je discipliniranje putem pokazivanja logičnih posljedica djetetovog
ponašanja.
Naime, iz psihologije se zna da kazna ponekad i fiksira dijete u određenom obrascu ponašanja.
zar ne govorimo stalno ispočetka da je to zapravo i jedina ispravna kazna ako je potrebna i ako ne ide drugačije
uostalom imam i ja petogodišnjaka kojem su crtić, igračka i igranje jedine privilegije koje mu uopće i možeš oduzeti ako pretjera
i osvrt na TV program - i mi i djeca ga gledamo, ne zato što mislim da je ultra predobar, nego zato da čuju moje komentare i moje mišljenje. nisam od onih koji će aprirori popljuvati "reality" show ili seriju, a da nije pogledao niti pola emisije/epizode. volim vidjeti što ima, ali to naravno ne znači nužno da podržavam i da će mi se svidjeti. zato dovoljavam sebi, a i djeci, time na neki način, da o tome stvore/izraze svoje mišljenje. U Big brotheru ima jako puno obrazaca meni nepoželjnog ponašanja za moju djecu, ali to zapravo uopće ne znači da ga neće gledati - naprotiv (ako imamo vremena i ako nema ništa drugo pametnije čime bi se mogli bolje zabaviti jer TV ipak više doživljavam kao zabavu nego neko mjesto na kojem se može bogznašto naučiti) to mi čisto dobro dođe da s djecom prokomentiram kako se i zašto ne bi smjeli/trebali tako ponašati. ipak je to naša stvarnost na koju će, ako već nisu, danas-sutra naletiti na ulici/vrtiću/školi. pa valjda se zato i zove reality
nije nužno dijete držati pod staklenim zvonom, netko reče sindrom letećih medvjedića, nego ih ne prepustiti stvaranju vlastitog mišljenja, a da prethodno nisu čuli stav onoga tko bi ih trebao odgajati i usmjeriti. zato se to po meni i zove usmjeravanje. dakle, on će vidjeti, a ja ga trebam usmjeriti na koji način da o tome razmišlja - jel tako?
Posljednje uređivanje od Stijena : 29.10.2010. at 09:47
Je, tako je, usmjerenje. Baš sam pod dojmom ove teme sinoć išla djeci pričati nešto o Domovinskom ratu (slušali su s max. zanimanjem) jer sam skužila da sam malo "prešutljiva" (ko bi rekao, koliko ovdje znam trkeljati
krenula pričati neke stvari. Uvijek čekam povod ili pitanje (tek sam sad to osvijestila).
Recimo, ono kad ste pričali za pijance ili sličan prizor, ja prolazim s djecom pored njih pa ako oni pokažu zanimanje i nešto upitaju opširno im objasnim, ali ako ne, sama ne iniciram razgovor o tome.
Jednostavno mi ne padne na pamet da na sve reagiram kako bih njih poučila.
Sad ću bogme postati inicijatorica tema svih vrsta i dezena jer možda nije dovoljno da oni vide samo primjer ponašanja (pa gdje će oni vidjeti na primjeru da ja nisam homofobična?).
Eto, na priči o Dom. ratu djeca su se zgrozila na napadače, odmah su krenule u osudu, kao za one vještice iz bajke - "pa ta je zemlja sad naš neprijatelj, ubili su ljude, zar su oni nama i dalje susjedi?pa ne mogu nam više biti susjedi!!!" (kao da se zemlja može preseliti).
Onda sam krenula s tim da nisu više neprijateljli, da se treba pomiriti, ko što se i njih dvije pomire nakon svađe itd., bla, bla, i onda -aha, dobro!
Znači, moram ne uvlačiti jezika
istina. mislim da je kvaka u tome da dijete shvati da svako ponasanje povlaci posljedice. zato mi ove kazne koje nisu direktno povezane sa situacijom ne funkcioniraju kod mlade djece, jer oni jednostavno ne razmisljaju toliko daleko. osim toga, kazna-posljedica treba biti autenticna, da dijete osjeti roditeljevu granicu, da vidi da je svojim ponasanjem povrijedilo roditelja, a to je osnova empatije. ako kazna dolazi kao neko apstraktno pravilo, dijete se nece identificirATI TOLIKO S roditeljevom potrebom za svojim granicama i nece razviti senzibilnost za druge, a i efekt ce biti malo drugaciji. razvit ce se strah, a ujedno i otpor prema pravilima, autoritetu i od tuda sav taj bunt i potreba da se granice ruse i isprobavaju. to je prirodna potreba djeteta za slobodom, za smislom, za kontaktom s drugim bicem. i sasvim je razumljiva.
mene uopce ne cudi da su danas djeca takva kakva jesu. sva ta ogranicenja oko njih s jedne strane koja proizlaze iz nacina zivota (koji se moze usporediti s zivotinjama u kavezu, gdje zivotinje pokazuju tipicno ljudsko agresivno i destruktivno ponasanje), a s druge strane sva ta povladivanja djetetu, pruzanje osjecaja da su oni centra svijeta i da su roditelji i svi ostali tu zbog njih da bi njima bilo ljepse, lakse, bolje. bilo bi lako kada bi se sve dalo svesti pod popustljivi odgoj. jer ispada da se radi samo o greski roditelja, a cijelo drustvo je krivo nasadeno i to ne moze dobro funkcionirati.
.
Nisi samo ti.
Takodjer i sama sam misljenja (a i cula sam isto od vise autoriteta) da se odgoj dogadja do 10., najkasnije 12. godine zivota, nakon toga roditelj na dijete utjece (i sudjeluje u odrastanju) na sasvim drugaciji nacin nego do tada.
Samo kratka crtica, necu daviti s njime... Juul je cak rekao da je adolescencija vrijeme u kojem roditelj koji je dobro obavio posao odgoja djeteta, moze mirno sjediti u fotelji i uzivati u obavljenom poslu.
Kaze da dijete do adolescencije treba roditelja koji "sve zna", ima iskustvo i znanje i rjesava probleme. U pubertetu dijete treba sparing partnera, nikako sveznajuceg roditelja koji ce nepozvano nametati svoje misljenje i ocekivati da se svaki njegov savjet slijepo poslusa.
a propos TV-a. mi ga nikad ne bi izbacili iz kuce da je program onakav kakav je bio i u onoj kolicini kao kad sam ja odrastala. crtic jednom dnevno 5 min, film nedeljom popodne, poneka dobra serija jednom tjedno, a ostalo dosadna politicka propaganda i ispiranje mozga koje niko normalan ne gleda, a najmanje djeca. reklame tu i tamo, prije dnevnika, za deset proizvoda koje onako jedine i mozes kupiti u ducanu.
al to nije tako, kao sto svi znamo. Tv danas jednostavno oduzima previse vremena i energije. svaka cast onima koji to uspiju kontrolirat, ja se nemam namjeru uopce s tim bakcat. ni sad, ni u buducnosti.
Nisi samo ti.
Takodjer i sama sam misljenja (a i cula sam isto od vise autoriteta) da se odgoj dogadja do 10., najkasnije 12. godine zivota, nakon toga roditelj na dijete utjece (i sudjeluje u odrastanju) na sasvim drugaciji nacin nego do tada.
Samo kratka crtica, necu daviti s njime... Juul je cak rekao da je adolescencija vrijeme u kojem roditelj koji je dobro obavio posao odgoja djeteta, moze mirno sjediti u fotelji i uzivati u obavljenom poslu.
Kaze da dijete do adolescencije treba roditelja koji "sve zna", ima iskustvo i znanje i rjesava probleme. U pubertetu dijete treba sparing partnera, nikako sveznajuceg roditelja koji ce nepozvano nametati svoje misljenje i ocekivati da se svaki njegov savjet slijepo poslusa.
Svak se od nas nada da će za 12-13 godina sjediti mirno u fotelji, a neko super-dijete će voditi svoj život, uzoran i predivan. Ja to vidjela, toga ima.
Ali što ako nismo dobro odradili? Neki od nas nisu znali, neki nisu mogli, neki su dobili dijete koje ih je kušalo više nego što su u danom trenu mogli podnijeti (jer nije život basna u kojoj imaš mamu i dijete, ljudima se događaju i bolesti, i smrti, i neimaština, i sto poslova, i gradnja kuće... potres, otrovno blato... i u nečem tome može dijete i odgoj opravdano doći na peto mjesto prioriteta, dok se spašava živa glava)... netko jednostavno nije učinio što bi trebao, i sad ima dijete koje pokazuje znakove lošeg ponašanja. Ili ne baš dobrog.
I što onda?
Sjedi, gledaj Šeherezadu, TREBALO bi da bude ovako ili onako.
Ja mislim da upravo to uvjerenje - ako dobro napravim - a hoću sigurno (je, šatro) - sve ide samo od sebe.
Not so.
Može biti, ali ne završava odgoj u dvanaestoj. Ja bih rekla da počinje, onaj pravi, životni.
Operi ruke, zube, noge, reci hvala, to da, ali tek nakon 12-13 dijete dolazi u kontakt s pravim izazovima, i onda tek treba roditelja.
I na koncu, svatko se u lošem društvu može spotaknuti, nitko od nas nije cvećka. Odrastao čovjek to bolje prepozna, a balavac od svojih 16-17 ionako misli da je pamet svijeta popio, pa mu itekako treba nadzor roditelja.
Nešto sam kopirala i pejstala, pa je jedna rečenica ostala krnja i besmislena, a isteklo vrijeme za popravak.
Evo ovdje kako je trebalo biti:
Ja mislim da upravo to uvjerenje - ako dobro napravim - a hoću sigurno (je, šatro) - sve ide samo od sebe - rađa ovaj kaos na ulicama. Znam obitelji koje su imale problem sa djetetom tek nakon 12-13 godina. Neki odustanu, i sliježu ramenima, neki se bore. I mislim da puno puta ishod djetetovog života ovisi o tome je li roditelj prekrižio ruke i rekao - ja sam svoje uradio, sad po Juulu ti trebaš bit na svom mjestu, ili je lupao na sva vrata, dok nije našao odgovor za svoj problem. Vidjela na svoje oči...
Što se tiče izlazaka, ja sam počela izlaziti sa 15 i nije bilo dobro. Nikako -i imalo je svojeposljedice i mislim da ima po mnogu djecu. Moji roditelji su morali uložiti jako puno truda da se svi skupa otpetljamo iz situacije koja je nastala. A nisam bila iz problematične obitelji -samo se u istom trenutku uz rat raspala država, baka umirala od teške bolesti i ja ušla u pubertet. Možda je to Julu sitnica koja nije mogla uzdrmati kvalitetan odgoj od malih nogu, ali eto- i to se događa živim ljudima. Em nitko u mojoj obitelji nije bio savršen, em je život odjednom bio u mnogočemu daleko od savršenog. I eto mene savršene učenice odjednom u pekmezu koji nitko nije očekivao. Samo su previdjeli nekoliko propusta, pomislili "ma,neće, pa svi izlaze"Dobro sve je sretno završilo, ali ja svoju lekciju ne planiram zaboraviti i iz pristojnosti gurnuti pod tepih. Preskupa je bila.
Ne kažem da je sat ta neka bitna granica, pa mi i sad ljeti ostanemo s klincima na rivi kasno ili nam dođu frendovi pa ćakulamo, a djeca zaspu kad zaspu. Slažem se nije sat taj zbog kojeg će dijete napraviti nešto loše, ali taj društveni vakuum u kojem je ta mlađarija u potpunosti prepuštena sama sebi i stričekima koji vise na šanki je stvarno idealna podloga za loše ponašanje, pa čak i opasno ponašanje. I Metropolitan u Lisinskom do kasno traje pa nije neki hazard po mladež.
Alkohol, droga, trash muzika, jedina ideja glupiranje i prespavavanje jedinog vremena koje imaš za provesti u prirodi, s obitelji, za sport, hobi. To je bilo i ostalo zabava za zgubidane i one koji to žele postati. Pošten čovjek nema što gubiti noći ako nije svadba, Nova godina,diploma. A iznimke su tu da potvrde pravilo. Nek izađu u kino i na cugu i nek im pobjegne noćni tramvaj, nek peku roštilj i zabrbljaju se do iza ponoći, nek pune lubenicu votkom i odu napravit krug oko jaruna na rolama, nek odu na taj jedan koncert -razumijem da se djeca trebaju zabavljati s vršnjacima, pa i zaružiti ali to su iznimke u životu, kad ćeš nazvati mamu da dođe po tebe, a ne neko ljudsko pravo i obaveza nas roditelja da im to omogućimo.
Iako sam od te 15-18 napravila gomilu gluposti, sjećam se pristojne djece koja nisu izlazila, dečkića koji me pozvao da idemo na sljeme u subotu ujutro- kako sam mu se narugala sa svojih 17, a koliko mu sad zavidim na normalnoj glavi. Kao tko se budi u subotu ujutro...Sramota.
Meni nije jasno zašto bi se podrazumjevalo da dijete izbiva svaki vikend po cijele noći, a spava po cijeli da bez ikakvih interesa osim opijanja, droge, vucaranja po cesti i loše muzike?
Meni to stvarno nije jasno?
Ja sam odgajana u obitelji gdje su se roditelji ponašali kako vjetar puše, u mom pubertetu potpuno zaokupljeni svojim brigama , nisam imala nikakve granice, ali sam imala njihovo povjerenje da ne radim strašne gluposti.
I nisam, zbog sebe. One male gluposti ne brojim.
Očito su dok sam bila mala napravili nešto dobro pa sam znala mjeru , i razliku između dobrog i lošeg.
Ja sam bila dobro, pristojno dijete, uvijek super odlična učenica, nisam radila nikakve veće gluposti iako sam se kretala u svakakvim društvima; pa me svejedno moji roditelji nisu pušta li izlazim dugo van i uvijek sam imala jako, jako ograničene izlaske
(sjećam se da sam jedno ljeto na moru imala izlaz do petnaest do jedanaest- bila sam predmet opće sprdnje radi toga).
Meni je to bilo strašno, dokaz da roditelji nemaju povjerenja u mene, da me smatraju neodgovornom i balavom (a cijeli život su me nastavili smatrati takvom). Kao što već rekoh, u društvu su me radi toga jako zezali, moji starci su slovili za 'opasne' (posebno tata) - i, evo, kad razmišljam o tim vremenima to ograničavanje slobode, to nepriznavanje mog odrastanja mi je jedna od najgorih uspomena. Iskreno, čudim se što nisam pukla i napravila neku totalnu glupost.
Oprosti, Sirius, što sam ti iskasapila post, ali taj dio potpisujem.
Boldano mislim da je isto kao i kod mene - punooo vremena i ljubavi. Ne treba mnogo više.
E sad opet ovisi što su kome strašne gluposti. Tad mi nisu bile gluposti uopće, a sad su mi kriteriji vrlo visoki. Nisam ni je imala nikakvih problema koji bi bili sami po sebi vijest, ali ako se nevezivanje djeteta u AS smatra ugrožavanjem e onda ni mladost ludost nije za pohvalu.
Sve u svemu to što "svi"izlaze je pitanje perspektive, pa su tako "svi" trudni kad smo mi trudni ili "svi" puše kad ti pušiš. Sjedila sam na godišnjici mature prvi put na štreberskoj strani stola i zapazila nakon mnogo godina kako su "svi" samo jedna mala, ali glasna grupica.
Vjerujem da su svakom granice različite, ali meni je bitno da moja djeca shvate da sve što rade rade sebi i zbog sebe.
Ne da nešto rade ili ne rade zato što se boje mene ili se boje da neće biti prihvaćeni u društvu.
Ali pubertet nije više dob kada ću ja to njima sipati u glavu, to je puno prekasno.
Ja sam sa 17 godina npr. lagala roditeljima da spavam kod prijateljice, a zapravo sam prespavala kod dečka u kojeg sam bila zaljubljena. Samo smo prespavali skupa i to je bila velika ljubav , ali nije tada bilo seksa sa njim nego puno godina kasnije.
Tada nisam bila spremna , znala sam da nisam bila spremna i znala sam da to ne želim napraviti samo zato što to drugi rade.
Isto tako sve moje prijateljice su pušile (to je stvarno smješno jel su danas zaklete nepušačice) , a ja nisam pušila iako su mi roditelji bili strastveni pušaći.
Meni moji roditelji nikad nisu pokazivali pijance na cesti ili me odvodili u komune da vidim što radi droga, niti sam ikad čula da su žene koje mjenjaju puno partnera prostitutke, nikada me nisu plašili maloljetničkim trudnoćama...
Ali kao što rekoh valjda su nekad davno napravili nešto dobro kad sam ja znala da što je dobro za mene , a što nije.
Slažem se i razumijem što želiš reći. U svakom slučaju lijepo je pročitati pozitivan primjer, svakako. Ali ipak me zanima što je to, što učiniš da ti dijete postane fireproof, bez obzira na sve, na sve okolnosti. Jer i ja mislim da su moji učinili sve, ali su okolnosti bile gore nego što je itko htio i opet su dali sve od sebe i sve je dobro prošlo, eh, sad možda opečeni pušu na hladno, možda sam ja overprotective, recite mi, ali ja bih učinila, više dok mogu, dok nije rat, potres il' opsadno stanje. Ne želim nikoga kritizirati, ali sve je dobro, dok je dobro, ali što kad nije?
Potpis velik kao kuca.
Ja ne mislim da cu sjediti mirno i ne brinuti, niti mislim da ce pubertet proci totalno neprimjetno.
Samo se nadam da cu imati snage biti ono sto tada mom djetetu treba, ne sveznajuci bog i batina, nego roditelj koji s djetetom ima dobar odnos, medjusobnog povjerenja, koji savjetuje kad ga se trazi savjet i ne ocekuje da se taj savjet uvijek poslusa i koji je prisutan u djetetovu zivotu i djetetu je bezrezervna podrska dok ono odrasta (i usput radi gluposti koje idu pod ruku s odrastanjem, preispitivanjem tko je ono, sto zeli biti i sl.).
Nadam se da cu i tada znati osvijestiti da sam u gotovo svakom trenutku dala sve najbolje od sebe u taj nas odnos, ukljucujuci i svakodnevne greske s kojima smo naucili zivjeti i mi roditelji i dijete.
I uopce nemam romanticna ocekivanja od njenog puberteta.
hm, ja mislim da to ovisi i o djeci. oću reć, neka djeca puše, piju i sve što ide u tom paketu, ne radi prihvaćenosti u društvu, nego radi - sebe. sirius, ti si možda bila onako ajmo reć, paničan tip.
a ne od onih a šta će mi bit.
ne znam, taj pojam prihvaćenost u društvu je isto kod klinaca možda precijenjen. ja se nisam nit napila nit autostopirala nit itd da budem prihvaćena u društvu. nego iz znatiželje. a uvijek s misli da se meni ama bašništa ne može dogodit.
hebemu sve,ko bi rekao, sad sam totalni paničar
u stvari, prvi put kad sam shvatila da se i meni može nešto desit i doživjela totalno prosvjetljenje, sjećam se tog trena dan danas, je kad sam sa 17 godina na skijanju u francuskoj slomila koljeno. miljama daleko od kuće i mame
to je jedno.
a što se tiče stola sa štreberima koji 15 godina poslije sjede još uvijek na istoj strani, hm.
ne znam, mi smo bili onako ajmo reć alternativan razred u gimnaziji. sva sreća na tome. bio je jedan dečko koji je fakat non-stop učio, nigdje nije izlazio, ali je bio skroz svoj tip, onako nekako kul, rijetki su takvi, svoji, u tim godinama.
a oni koji su bili iz bilo kojeg razloga frustrirani, bez obzira na kasniji uspjeh u životu, hebemu sve, ta frustracija - ostaje. valjda jedino neka skupa psihoterapija to može riješit. dandanas su manji od makova zrna kad npr pričaju s ondašnjim kul tipovima, bez obzira što su možda i više od njih napravili u životu.
tako da - ne znam.
povezujući ova dva odlomka, sve u svemu za sad mislim ovako - ja ću ih puštat, i noću i danju, ali bez obzira na svo povjerenje, sa sto otvorenih oči i uši. nekako neprimjetno, kao KGB-ov agent.
hm, ja mislim da to ovisi i o djeci. oću reć, neka djeca puše, piju i sve što ide u tom paketu, ne radi prihvaćenosti u društvu, nego radi - sebe. sirius, ti si možda bila onako ajmo reć, paničan tip.
a ne od onih a šta će mi bit.
.
Ha,ha,ha...možda u dubini duše svoje- paničan tip.
Da pitaš bilo koga ja sam bila među mojim društvom , bila sam među opasnijima. Imala sam ja i zaključene jedinice u školi, više njih, markirala sam iz dosade ili zbog testa, i pili smo ponekad na tulumima.
Ali u meni je postojala ta jedna crta do koje se ide i znala sam da sve što radim radim za sebe ili protiv sebe.
Moji roditelji nisu znali za moje loše ocjene, u to doba su bili toliko u svojim brigama. Zapravo je bila zanimaljiva kombinacija tog apsolutnog povjerenja u moje dobre odluke , to im je zapravo jako dobro došlo jel su imali drugog posla . Oni čak nisu niti znali tri mjeseca koju sam točno srednju školu upisala.
Mislim , moj sin je totalno druga priča od mene , a ja sam totalno drugačija mama tako da nešto slično ne mogu niti zamisliti u sadašnjoj poziciji.
E, sad što je bilo to dobro , ne znam.
Mene je osim njih odgajalo selo, tako da oni nisu bili jedini koji su utjecali u najranijem periodu.
Vjerojatno se i sa određenim sklonostima rodiš, ja se sjećam svojih moralnih dilema (o dobrom i lošem) još od dobi kad sam imala pet godina.
A ovo se meni naravno podrazumjeva.povezujući ova dva odlomka, sve u svemu za sad mislim ovako - ja ću ih puštat, i noću i danju, ali bez obzira na svo povjerenje, sa sto otvorenih oči i uši. nekako neprimjetno, kao KGB-ov agent. povezujući ova dva odlomka, sve u svemu za sad mislim ovako - ja ću ih puštat, i noću i danju, ali bez obzira na svo povjerenje, sa sto otvorenih oči i uši. nekako neprimjetno, kao KGB-ov agent.
Posljednje uređivanje od sirius : 29.10.2010. at 20:59
Potpisujem, apsolutno. Nadam se da ću i ja tako.
I nije samo stvar u tome kakvo ću ja dijete do tada odgojiti, a slažem se, kasno je odgajati dijete u 15. godini ili kasnije, nego je stvar u tome da je jedno poslati van 15-godišnjaka pogotovo nakon 22 sata, a drugo pustiti 18. godišnjaka.
Ok, nesreće se događaju, mogu svakome, ali mislim da se ti klinci ne mogu snaći u nekoj ružnoj situacij, apsolutno ne misle svojom glavom. Čast iznimkama.
Ja sam odgajana vrlo strogo. Prestrogo. Dok sam bila kod tete koja me je odgajala, nije mi dopustila kasnonoćne izlaske, tulumarenja. Mogla sam biti kod prijateljica ili u parku do najduže 11 sati. Naravno, našla sam načina za glupiranje jer sam bila takvo dijete (nismo svi isti), ali sve to je bilo rezultat nekih drugih ružnih stvari koje su se događale. No, neke sam stvari ipak poštovala. Recimo, u to su vrijeme moji vršnjaci odlazili u susjedno selo u disco (Bože, kako mi to sad pretpotopno zvuči). I kada sam imala duži izlazak, nisam išla s njima jer sam znala da će se onaj tko vozi napiti i bojala sam se s takvima vraćati kući. Uvijek bih mislila, što da mi se nešto dogodi, a teta misli da sam parku ili u kafiću dvije ulice dalje.
Kad sam krenula na faks, bila sam kao pas s lanca (s tim da je starog bilo potpuno briga gdje sam i što radim) što isto nije dobro, ali sam ipak znala neku granicu preko koje nikada nisam išla.
Samo se nadam da ću sa svojim djetetom izgraditi takav odnos da me se ne boji što god učinila, da joj nije bed i kada bude imala 18 i kusur nazvati u bilo koje doba noći da ju dovezem kući, razvezem prijatelje. Samo da stvorim to povjerenje na kojem radim od njezinog prvog dana.
Posljednje uređivanje od SikaPika : 30.10.2010. at 00:33
Točno tako, ja isto polazim od sebe. Ne mogu reći da su se moji bogznašto baš bavili sa mnom, ali u konačnici to nije bilo ni potrebno jer su uvijek govorili kako sve štima pa nemaju razloga. Jest da me svojevremeno povuklo da probam sve i svašta, ali isto tako činjenica je da dok su svi oko mene na tulumu pušli travu meni nije padalo ni na pamet da probam. uvijek sam nekako znala izbalansirati tu granicu koju ne smijem sama prijeći iako mi roditelji nikada nisu postavljali neke stroge granice. To si nekako želim i svojoj djeci, ali još uvijek nisam baš do kraja skužila s čim to baš ima veze
Ovo me sjetilo na dob kad sam imala oko 10 godina. Gledala sam na tv-u neku emisiju o pubertetu. I mislim si tada ja :"Ja sam inaće jako otporna na bolesti pa se sigurno neću zaraziti niti tim pubertetom."
a mene sad zanima što je to sve i svašta ako travu nisi probala
Ajme, ne mogu vjerovati iskreno da će u današnje doba jedna osoba od 17-18 godina u 10 sati ići doma sa izlaska :shock:
Potpisujem Mimah - i ja sam bila "savršeno" dijete, odlična učenica, ništa cigarete, ništa alkohol, pohvale na sve strane, pa sam imala najstroža ograničenja izlazaka. Bila sam užasno ljuta i isfrustrirana time i to sam također doživljavala kao nepovjerenje roditelja i puno puta mi je došlo da se napijem, nadrogiram i doslovno smrskana dođem kući i da me vide takvu - samo da bi ih kaznila time.
A imam i prijateljicu koja je također bila presuper, sve petice imala, neporočna i imala je divan odnos pun povjerenja sa roditeljima. Roditelji joj nikada nisu rekli da ne smije izaći ili joj ograničavali nešto, ali ona je sama imala tu granicu u sebi, stečenu odgojem i nikada nije učinila nešto ružno.
Tek kada sam položila vozački i krenula na faks, moji su opustili i nisu me više ograničavali i mogu reći da sam tada neizmjerno uživala u slobodi i to mi je najljepše razdoblje u životu.
Dakle, i ja ipak vjerujem da sve ono do puberteta što nam je usađeno odgojem, tada dolazi do izražaja. I po meni su dovoljne mjere opreza otići sam po svoje dijete kada je vani, vidjeti s kime je, možeš tada vidjeti i u kakvom je stanju. Dakle, znat ćeš dovoljno što roditelj treba znati - da je u dobrom društvu, trijezno i čiste glave. Ništa više od toga nije potrebno!
Sve što obično dolazi prije travea mene sad zanima što je to sve i svašta ako travu nisi probala
Slažem se. U našoj je kući škola bila zakon, tako su stvari bile postavljene. Znalo se da je škola moja prva (i jedina) obaveza, i od mene se očekivalo da ju ispunjavam samostalno i savjesno. Kad sam krenula u srednju školu neke moje prijateljice iz osnovne je pubertet pukao u punom zamahu, počele su bježati iz škole, provoditi vrijeme po kafićima u gradu, lagati roditeljima. Ja sam se upisala u tešku školu i trebalo mi je doslovce nekoliko dana da shvatim da se neću moći družiti sa njima i biti dobra u školi.Dakle, i ja ipak vjerujem da sve ono do puberteta što nam je usađeno odgojem, tada dolazi do izražaja.
I jednostavno - maknula sam se iz tog društva.
Mima, i u mojoj kući su gotovo isto stvari bile postavljene, osim što sam ja gotovo od prvog razreda osnovne škole brinula i o sebi, škola nije bila moja jedina obaveza. Sama pospremala svoju sobu, prala i peglala (da da!) svoju odjeću, čistila kuću, brinula o cvijeću i vrtu, o maloj sestri, pomagala u obiteljskom poslu. Samo nisam kuhala. Bilo je takvo vrijeme i tako je se moralo (tj. nije, ali moji su život sebi tako postavili i uredili). Tako da me je ta nepravda sa izlascima i općenito drugim (ne)dopuštenim stvarima još više ljutila.
I ja sam upisala tada najtežu školu, ali na svu sreću imala sam svoje društvo iz osnovne škole, a sa facama koje su bježale iz škole, ostajale u disku do zore i imale jedinice sam se družila tek toliko da si budemo dobri, pa čak i danas popijemo kavu.
Ali ja sam uvijek bila tip kojem nije bilo stalo hoće li netko misliti da sam luzer ako ne pušim travu. I mogla sam mirno sjediti u društvu koje je kompletno nadrogirano, a da ja nisam niti pijana niti drogirana, samo sam se zabavljala na svoj način. Jednostavno to su bili i ostali principi i vrijednosti u meni i nije me ni najmanje privlačilo da si natumbam glavu koječime da bi mi bilo veselo i zabavno.
Moram priznati da ja planiram postaviti čvrste odrednice glede izlaženja, manje glede sata i društva, više glede ciljeva i sadržaja, ali i primjeniti tvoju KGB metodu Cvijeto, sigurno.
Alli što se tiče sfrustranih štrebera, meni se sad čini da je ova glasna gomilica i glasna od frustri, a da su ovi štreberi i umjereni jednostavno normalni, pristojni i marljivi. (naravno generaliziram for subject sake) Možda se to sad meni tako čini, ali ne mislim da sam niš pametnija nit manje sfrustrana zbog svoje mladosti-ludosti, dapače. Mislim to je teorija ovih odvaljenih da im štreberi zavide na uzbudljivom životu, ali ja mislim da je to mit. Kao što sad neke moje solo frendice misle kak je meni bed kaj ne putujem po svijetu ko one i ne izlazim, a meni je uzbudljivije skinut mustru za heklanje ili napravit krug oko jaruna s klincima na rolama, nego jest u japanskom u nekom staklenom neboderu u bilo kojem tom nekom nabrijanomh gradu i misle da se pravim jer mi je jako teško.... glupost živa.
Tak sam ja mislila da su oni jadni i tužni jer ne idu na koncerte, ne putuju, ne govore 5 jezika, ne izlaze do jutra i što ja znam, što je sve meni bilo pojam slobode, a oni su zato vrijeme recimo igrali picigina, igrali jamb i uno, planinarili... MM se još uvijek šokira kad skuži koje sam ja društvene igre prvi put u životu igrala s njim, dakle nakon svoje 25-te.
Rođak predaje na faxu u Americi. Godina košta 50000 $ (nije tipfeler - uključuje smještaj u domu i knjige). I kaže da je tamo strašno šta se događa sa brucošima. 'Ko s lanca pušteni. Pijani i nadrogirani teturaju okolo. Dosta ih otpadne na prvoj godini jer ih taj raskalašeni život košta ocjena i znanja.
Tvrdi da je kod mnogih uzrok tome činjenica da ih dosta dolazi iz domova gdje su majke bile doma i njihova jedina briga su bila djeca. Vozili su ih u školu i nazad. Maksimalno kontrolirale svaki njihov pokret i socijalni kontakt. Svi su imali stroga ograničenja u izlascima i nisu imali pristup alkoholu. U domu im stariji kolege nabave i eto ti problema. (To su većinom pripadnici višeg srednjeg staleža)
Onaj dio problematičnih koji ne spada u gore navedenu skupinu, jednostavno nastavi gdje su stali u srednjoj....
Rođak je ujedno i mentor studentima tako da puno s njima komunicira i van predavanja i kaže da je to gorući problem o kojem se već godinama raspravlja.
Meni je to dalo za razmišljati tako da definitivno ne planiram reći do 18 god možeš ići van do 22 h, a poslije si svoj čovjek i po zakonu pa možeš do kad hoćeš...
Opet, ne planiram prekrižiti ruke s njihovih 12 i reći da je moj posao gotov. Granice se polako pomiču.
Slično ja radim u školi, svaki dan.
>Trudim se biti nasmijana , ljubazna, uslužna.
I prošli petak mi se trud isplatio
PO tko zna koji put sam našla neke bilježnice koju djeca posiju za sobom i vraćala , sa osmijehom, bez predbacivanja, i eto:-
pitaju oni mene .kako vam možemo pomoći?
ja kažem, super da ste pitali, evo dežurna sam na katu, pa ne stignem po svuda pazitim hodnik je u E bez srednje crte , kad se šećete pripazite na male ( radi se o 7 i 8 r )
Iskreno ,nisam mislila da će me poslušati, ali kad sam se vraćala, idu oni prema meni , upozoravaju , aktivno sudjeluju u stvaranju pozitivnog ozračja..
neki su se i i grali sa malima na tepihu da ih smire
ma srce mi je bilo veliko kao kuća.
djeca se ne ignoriraju, s djecom se radi, a metode i pristupi su različiti.
Slično ja radim u školi, svaki dan.
>Trudim se biti nasmijana , ljubazna, uslužna.
I prošli petak mi se trud isplatio
PO tko zna koji put sam našla neke bilježnice koju djeca posiju za sobom i vraćala , sa osmijehom, bez predbacivanja, i eto:-
pitaju oni mene .kako vam možemo pomoći?
ja kažem, super da ste pitali, evo dežurna sam na katu, pa ne stignem po svuda pazitim hodnik je u E bez srednje crte , kad se šećete pripazite na male ( radi se o 7 i 8 r )
Iskreno ,nisam mislila da će me poslušati, ali kad sam se vraćala, idu oni prema meni , upozoravaju , aktivno sudjeluju u stvaranju pozitivnog ozračja..
neki su se i i grali sa malima na tepihu da ih smire
ma srce mi je bilo veliko kao kuća.
djeca se ne ignoriraju, s djecom se radi, a metode i pristupi su različiti.
Ovo je nešto predivno! Svaka ti čast! Eto, da je tako u svakoj školi, ovo bi bio raj na zemlji.
Ma hoće djeca, samo da im netko da primjer, i potakne ih!
Za biti ljubazan i pristojan nije potrebna nikakva edukacija, to se nauči u vrtiću
SAmo treba polako s njima, naravno da postoje iznimke , no ja ovdje pišem o prosječnoj populaciji,
Maria71 veliki. Ipak treba truda i volje, znam mnoge koji bi radije čitali novine ne jednom ćošku, a i znam kako umorna moja mama dolazi iz škole cijeli život, tako da - rispekt
a mene sad zanima što je to sve i svašta ako travu nisi probala
ma jes' brate
I kakva je to tvrđava koju nitko nije napadao?
Ja sam bila bogme okružena ekipom da te Bog sačuva, volem provod i onda i sada, uf, kako volem...al' bila sam čvrsta stijena,
i ne bih znala reći zašto, zašto sam ispala tako genijalna
Niti su mi roditelji bili ti koji su razgovarali, objašnjavali ili me učvršćivali, ohrabrivali, davali samopouzdanje... ma kakvi!
Njihova je glavna misija bila samo da zabranjuju, zabranjuju, prijete, plaše drogom u žvakama
tako da ne znam baš šta će u koje slučaju presuditi,
kako će i kud konkretno dijete krenuti.
Nešto ovisi i o njegovoj osobnosti, okolini (veliko-malo mjesto igra dosta veliku ulogu), pristupu roditelja, dosta je toga u igri...
Ja glede moje djece još uvijek mozgam što bih i kako bih,
kako to i obično biva kod roditelja, protok vremena i generacijski jaz čine svoje,
sad je mene vrijeme pregazilo - jel' se današnja droga možda ipak stavlja u žvake?
Možda smo ipak dobili nešto dobro iz tih prijetnji i strahova. Ja nisam jako zabrazdila baš zbog tog jer me bilo strah i droga i svega. Premirala od straja. Ne znam... pitam se...
Može bit', nemam pojma. U ono doba, ja sam ta zastrašivanja smatrala presmiješnima, osobito one fore - otvaraj sok na licu mjesta, ne daj da ti donesu u čaši (jer će ti stari perverznjak unutra nešto usuti!)
Mi smo se s tim sprdali nemilice jer ja te starce nikad čula ni vidjela, pila ekipa vršnjaka i u parku i u bircu, sasvim neki deseti đir....
No, pitam se što je sada, jesu li se tada staromodne prijetnje do danas, do ovog doba sponzoruša, ipak "osuvremenile"?
Baš kao što sam rekla, brine me taj protok vremena, to što ne znam ni sada, u ovom trenutku (jer ne izlazim tamo gdje idu oni 20 godina mlađi) što se zapravo događa, što je IN, a što OUT, od čega je najveća opasnost, na što da se usredotočim, a da opet i ja ne ispadnem presmiješna.
Vrijeme nas neminovno pregazi, samim time što je doba naših aktivnih izlazaka odavno iza nas do vremena kad naša djeca počnu izlaziti.
Prije jednog stoljeća djed i otac su sasvim precizno mogli poučiti sina kako se udvarati djevojci, što kad reći i napraviti, isto tako majka kćeri, znalo se koja su pravila ponašanja....,
e, onda su počele brže promjene pa nakon par desetljeća više ništa nisi znao što bi mogao prenijeti idućoj generaciji i savjeti roditelja postali su zastarjeli i neprimjenjivi.
Na žalost, danas se promjene događaju takvom brzinom da već nakon par godina nemaš pojma što se događa i na što da se usredotočiš.
Možda da ih jednostavno zastrašujemo svim i svačim, možda je to ipak najsigurnije?
ma jes' brate
I kakva je to tvrđava koju nitko nije napadao?
Ja sam bila bogme okružena ekipom da te Bog sačuva, volem provod i onda i sada, uf, kako volem...al' bila sam čvrsta stijena,
eto baš tako
Ma sve je to divno i krasno... Mene su moji pustili i prespavat kod tete, pa i kod prijateljice (dakle bez kontrole) još u srednjoj školi. Morala sam samo reći gdje i s kim. Dolazila sam oko 10-11, iznimno kasnije ako bih imala prijevoz koji je bio odobren od strane roditelja. Brzo sam otkrila da i nije nešto posebno skitat se noću po klijetima i sličnim mjestima. A prijatelj mi je skoro poginuo na jednom takvom izlasku... Dok se samo sjetim koliko puta sam rekla "ne smijem" da se riješim napasnog društva koje je forsiralo pijanke bogtepitaj gdje, a meni se nije išlo.
Dalje - s 18 godina otišla sam iz rodnog grada u Zagreb. Tko me kontrolirao? Nitko. I što se dogodilo? Ništa posebno... Moji pajdaši koji su živjeli s roditeljima rekli su "blago tebi, tebe nitko ne pita kad dođeš". Da, da... ali nitko me nije pitao ni jesam li gladna, jesam li zdrava, trebam li bilo što.... nitko! Sve sam morala sama rješavati, i ja i velik broj drugih, čak i mlađih ljudi, koji su već u srednju školu krenuli dalje od roditeljskog doma.
Još dalje - kao student i u prvim godinama staža proputovala sam dosta po Europi i dalje, s ruksakom, svakako, "snađisedruže" metodama, bez love (ništa love od staraca, dali bi oni ali ni sami nisu imali) i spavala u vreći po kojekakvim mjestima. I što? Ništa... A jedna od neugodnijih situacija u životu dogodila mi se u vlastitom domu, kad se na mene bacio pijan i balav znanac mojih roditelja.
Zabranama se puno ne postiže. Očekivanja su druga priča. Jednostavno, ne vidim razloga zašto bih dijete/mladu osobu kao roditelj poticala na skitanje. Moji nisu poticali da se puno tepem noću (probala, pa me se nije dojmilo) i tu je stvar završila. Puno mojih znanaca imali su i aute i ključe od vikendica i lovu.... eno ih danas po lokalnim birtijama u istim pozama u kojima su bili krajem srednje škole. Nije pravilo, ali ni rijetkost. Ne želim to svojoj djeci. Oni moraju znati što ja odobravam, što mi se ne sviđa, što povremeno toleriram... pa će prema tome usmjeravati svoje ponašanje. A ja svoje odgojne metode prema njihovom ponašanju. I to je sve.
peterlin, moja je priča vrlo slična, tek s malim razlikama, ono, kod mene nije bila klet nego
Malo sam bekrija po prirodi
No, ostalo je slično, i goli egzistencijalni problemi za vrijeme studiranja daleko od okrilja roditeljskog doma, i izvršavanje svojih obveza bez ikakve iznimke, odugovlačenja, a bez da me itko na to treba podsjećati.
Sjetim se da su isto tako (još i ranije) otišli od kuće i moj brat i sestra pa su opet "obavili" sve kako treba.
Vjerojatno jer su znali da im se neće tolerirati studiranje od 10 i više godina niti će itko financijski ili kako drugačije pokriti neko debelo "zastranjivanje".
Kad si prepušten sam sebi ipak malo više mućneš glavom.
I budeš čvrst kao Stijena, ova gore spomenuta, uzor-forumašica
I budeš čvrst kao Stijena, ova gore spomenuta, uzor-forumašica
yeah, right
nego, htjedoh reći da ja nisam znala da "mi se neće tolerirati", nego sam znala da ja sama sebi neću tolerirati. nisam kontrol frik, niti to želim biti....ma, niti mogu....ali mislim da u današnje vrijeme ljudima jako fali samokontrole, a samim time i dolazi i to da u vrlo velikom broju slučajeva ne znaju što hoće, nemaju jasan cilj i bauljaju. Ja sam nekako oduvijek u glavi imala ovo što sam danas. Nije bogznašto, ali u ograničenim uvjetima postigla sam što sam naumila i ako ništa drugo radi toga osjećam određenu satisfakciju i ne dozvoljavam gotovo ničemu da me (jako) skrene s toga puta. Netko će reći da sam imala sreće u životu, a ja bih prije rekla da sam nekako sama dosta prijedonijela tome.
Mislim da je jako važno dijete dobro usmjeriti ka nekom jasnom i ostvarivom cilju - bilo to u obrazovanju, sportu, hobijima.... ali da ima nešto za što će se čvrsto primiti i držati dok odolijeva svim mogućim napastima koje danas prijete doslovno od doma pa nadalje - gotovo da vire iz paštete.
Ne odobravam naravno da ga se upiše na deset aktivnosti i razvaža cijele dane dok oboje ne padnete u nesvijest od umora, ali svakako da se dijete zainteresira za neku aktivnost koja će ga prvenstveno naučiti nekoj disciplini i u čemu će imati dovoljno smisla da kad jednom proba te izlaske neće mu oni postati smisao života, nego samo nešto što je, eto, morao probati.
je, i to je apsolutno točno!
yeah, right
nego, htjedoh reći da ja nisam znala da "mi se neće tolerirati", nego sam znala da ja sama sebi neću tolerirati. .
Potpisujem!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
