Ja ću samo priznati da smo mi u vrlo sličnoj situaciji (i u istoj dobi - oko 4 godine) nakon svih njegovih otpora vježbanju pribjegli krajnje nepedagoškoj metodi - plašenju Jer je u to doba ortoped aktualizirao pitanje moguće operacije, i kao što je on zastrašio nas, tako smo i mi dijete. Upalilo je - vježbanje je bilo efikasno, nakon pola godine više nije bilo priča o operaciji, a on danas, sa 6 godina, više i ne pamti cijelu priču (osim što nosi ortopedske uloške).

A još efikasnije je bilo kad smo došli u posjet baki, koja je tada upravo operirala stopalo i imala je nogu u zavojima i hodala je uz štake. Kad je vidio baku, sam je počeo vježbati.

Pretpostavljam da Anemoni ovakva rješenja ipak neće biti prihvatljiva U tom slučaju, ja bih - teoretski - objasnila djetetu zašto to treba nositi, njemu prihvatljivim rječnikom. Možeš mu reći i da je to zato da kao veći može bolje/brže trčati/penjati se/voziti bicikl/bilo što što mu je bitno. Nismo ni mi odmah pribjegli plašenju - nego tek nakon otpora i logičnog pitanja: A što će biti ako ne budem vježbao?