Vezano baš uz temu, tj. dječje tučnjave (ne muževe koji nožem ganjaju provalnike ).
Priča mi kolegica, čiji sin je upravo krenuo u školu, da je za njega pravo otkriće u školi - školske tuče. Dok su u vrtiću fizički sukobi bili zabranjeni i tete su strogo moderirale njihove sukobe, u školi toga nema. I normalna je stvar, ako te netko gurne, da mu nećeš odgovoriti riječima, nego ćeš i ti gurnuti njega natrag. Sad, u prvom razredu, to je zasad sve još bezazleno, pa se tome smiju.
Ali meni to nije bilo nimalo smiješno čuti. Na stranu sad ovo - moraš se obraniti ako te netko napada. Normalno. Ali ako se kao normalna reakcija na bilo kakav izazov smatra - udarac, i to već od početka škole (neću ni razmišljati što rade onda u 7. razredu), kakvog smisla ima vrtićka praksa nenasilja i verbalnog rješavanja sukoba, ako sve to pada u vodu s prvim danom škole?
I gdje je granica između "bezazlene dječje tučnjave" i nasilja u školi? I tko određuje tu granicu?