Mislim da si u pravu. Postoji ogromna granica između biološkog oca i tate, a neki je, nažalost, nikad ne prijeđu. Mislim da ćeš si najbolje odgovoriti na pitanje ako se probaš staviti u kožu svog djeteta...bi li ti htjela oca koji te naziva vrlo rijetko, posjećuje još rjeđe i koji vjerojatno ne troši puno "vremena" misleći o tebi? Ne bi li se osjećala kao prosjak koji kumi za ljubav?!
Za ljubav nitko ne bi trebao moliti, ni stremiti...svi smo je mi dostojni, a dijete najviše.
Meni bi važno bilo da to dijete ima jednog, ali vrijednog roditelja...oslonac, pomoć, utočište...Tebe. Ako i biološki otac ulazi u ovu kategoriju, super. Onda vas je dvoje...ali, mislim da njega tu nema. Pitam se koji je osnovni uvjet da budeš dobar otac? Ljubav...i način na koji iskazuje tu ljubav!
To je moje mišljenje, vjerojatno ga ne dijele svi, zato nitko nije ni meritoran da ti odgovori na ovo pitanje objektivno i tu ne postoji univerzalni odgovor. Ono što čuješ u sebi je odgovor. Ako si mišljenja da trebaš prekinuti tu "polu komunikaciju", imaš svako pravo na to.