Evo, moj D.ima 4 godine i jutros prije vrtića me pogodio sa nekom igračkom u oko, što me dosta zasmetalo, uopće počeo me gađati sa igračkama kada sam krenula dojiti mlađe od 2 god.Rekla sam da prestane, nije htio poslušati i dobio je po guzici. NAkon toga me pogodio sa lancem za začepljivat kadu u trbuh, pa mi je ostao trag, e onda sam poludila i flisnula ga na golu kožu otraga, poslije sam vidjela da je ostao trag.Jako je plakao , mora da ga je jako boljelo.
Ne bi ja tako nikad reagirala ,ali se nisam naspavala i bila sam nešto ljuta na muža, ali nisam htjela ništa govoriti MM ujutro pred djecom.
Uglavnom ,bilo mi je toliko žao da sam se rasplakala pred njim i pokazala mu svoju ogrebotinu što je on napravio , rekla da me boli i da mi je jako žao što sam ga lupila ,oprosti, i da se to ne smije raditi, ni on mene ni ja njega( ne znam koliko ovo ima smisla govoriti u toj situaciji) Sada mi je toliko krivo i još plačem, jako mi je teško radi toga svega. Ne znam kakvu sam mu poruku ostavila time da sam plakala pred njim i poslije ga ljubila i govorila oprosti, da nisam to smjela napraviti, to nije lijepo, ali da ni on mene ne smije gađati jer me to boli.
Što dijete može "naučiti" iz toga svega? Koliko je ili nije dobro poslije tako pristupiti dijetetu?
Šta napraviti u takvoj situaciji kada znaš da si kao roditelj pretjerao, i u biti si bio ljut na nekog drugog?Kako najbolje sve to ublažiti, da dijete ipak zna da ga voliš? Jesam li poslije dobro napravila? Neki kažu da nije dobro plakati pred djetetom, ja ne znam.
Znam da se to mnogima desilo, što poslije?