Ne bori se s tugom,ne pokušavaj zaboraviti,nego si daj vremena da preboliš,plači,viči,govori o tome što Vam se dogodilo,radi sve ono što iz tebe tjera emocije,nažalost tužne.Kada smo sretni svi to pokazujemo,svi oko nas znaju da smo sretni,svi to vide...ali kada se dogodi nešto ružno imamo isto pravo pokazivati sve loše što osjećamo,a ne radi ljudi oko nas glumiti da smo dobro u trenutku kada smo jaaaaako loše.Pusti sve van iz sebe i pazi na MM,daj mu priliku da i on pusti van sve ono što u sebi nosi.Moj MM i ja smo funkcionirali otprilike ovako:kad ja pucam, on je jak i vuče nas dalje,a kada on puca,ja vučem dalje,a navečer...prvih par mjeseci bojali smo se noći,jer tada je bilo najgore.I pazili smo da slučajno jedno drugom ne nabijemo nešto na nos,jer bi to bilo neoprostivo.
Nikada nećeš preboljeti,nego ćeš naučiti živjeti s tugom koju osjećaš.Sada prolaziš kroz nešto najgore što ti se moglo dogoditi i još dugo,dugo bit će dobrih i loših dana.
Moj sin je umro prije 4 i pol godine,a u vrijeme Svih Svetih,na njegov rođendan,Badnjak i slične datume tuga je oko mene i MM.
Sin mora imati najljepše cvijeće na groblju,nosim mu najdražu igračku, more lampiona i plačemo,plačemo...Ništa nije kao prije i mi smo se promijenili,ali nisu sve promjene bile loše,u nekim stvarima smo postali puno bolje osobe.Ali da to sve shvatiš,trebat će vremena.Evo tu smo,pričaj kako se osjećaš!!!