Udarila sam svog sina:(

[Poslid]

Znam da ovo ne spada u odgoj nego u NEodgoj, ali..

Jučer sam izguila živce i uhvatila Aleksandra i lupila ga. Nije to bilo po guzi, nego gdje sam stigla. Uglavnom - šamarčina.
Nakon 2 minute došlo mi je u glavu što sam napravila i onda sam se rasplakala. I tak smo nas dvoje skupa plakali i ljubim mu ja lice, a on se sav prestrašio. Ne zato jer sam ga udarila, nego zato jer me još nije vidio da plačem. I veli ON meni.. "Oprosti mama!"
Ja se još jače rasplačem i onda velim: "Vidiš kak sam sad tužna, jer sam te MORALA udariti, jer si bio zločesti."

I onda mi je došla u glavu slika zlostavljača - muža koji istuče svoju ženu i onda joj ljubi rane i govori kako je ona kriva jer ga je izazvala.

Ja sam zlostavljač!

Majko mila, kaj sam to napravila?

Obećela sam mu da ga više neću nikada tući, ali i ta rečenica je poznata iz gore opisanog slučaja, ne?

[emily]

"Vidiš kak sam sad tužna, jer sam te MORALA udariti, jer si bio zločesti."

ovom recenicom krivnju za svoj postupak svaljujes na dijete
i meni puno puta para ide na usi, i najradje bih ih izbacila oboje van, ali se nekako uspijem iskontrolirati (tesko, jako tesko, nekad se osjecam ko da imam sto kila na glavi)
pa urlam

zao mi je i tebe i malenog, probaj mu objasniti da si bila jako ljuta zbog toga i toga, njegovog ponasanja ili sto je vec bilo, i da ga nisi smjela udariti, i da je to bilo krivo

probaj se drzati svog obecanja da se to vise nikad nece ponoviti
saljem da uspijes

[MajaMajica]

poslod, sad si me rasplakala..draga, znam kako ti je teško jer mi se to dogodilo, kompletno tvoj scenarij je bio moj..ali moraš i sebe shvatiti-jednostavno si pukla i vjeruj mi da nisi nikakvi zlostavljač, samo jedna mamica koja je izgubila živce jednom u milijun godina i sra__a..
Zlostavljači vjerovatno ne razmišljaju o tome što rade, pogotovo na ovakav način..sebe ne doživljavaju ( a pogotovo ne iz prve) zlostavljačima, a kamoli da bi priznali da su zas----li..
Ljubim vas oboje, bit će sve o.k. Probaj samo razmisliti zašto si pukla, da se ne bi ponovilo..

[Romina]

svatko od nas nekad reagira na onaj gori način dok je glava još vruća . Sigurno i sama sebe grizeš i to je dovoljno . mislim da je velika stvar priznati grešku samoj sebi ,a još veća ovdje . nemam toliko iskustva pa bi bilo sebično bilo šta drugo da ti napišem

[MajaMajica]

"Vidiš kak sam sad tužna, jer sam te MORALA udariti, jer si bio zločesti."

ovom recenicom krivnju za svoj postupak svaljujes na dijete

I onda mi je došla u glavu slika zlostavljača - muža koji istuče svoju ženu i onda joj ljubi rane i govori kako je ona kriva jer ga je izazvala.

Emily, očigledno je to poslid i sama ubrala..čim je napisala ovu rečenicu..
Poslid, moram dodati još samo ovo..u svom postu si sve dobro sama opisala i skužila (osim što malo pretjeruješ-jer ti nisi nikakvi zlostavljač)..
Bit je da s alexom sjedneš, porazgovaraš i objasniš mu da si pogriješila, a ti moraš sama sa sobom vidjeti što te to dovelo do toga da izgubiš busulu..jel to umor, novci, kakav treći problem..

[Pliska]

Potpuno te razumijem i jasno mi je da si pukla jer svi mi imamo dana kad je neizdrživo. Super je što si odmah shvatila što si napravila i nemoj sebe nazivati zlostavljačem jer to nisi. Da si zlostavljačica nebiš se osjećala tako krivom i to bi ti se ponovilo već uskoro, a i reagirala biš tako i prije jer ne vjerujem da sa troje djece nisi još nikada pukla. To je bio taj trenutak koji se vjerujem neće ponoviti. Ljubi maloga, lijepo poprićajte, ispričaj mu se i sve će biti ok.

[VedranaV]

Poslid, ako sam dobro razumjela, ti znaš kako ne rješavati konflikt, ali ne znaš kako ga riješiti? Ako je tako, ova situacija i grižnja savjesti ti možda može biti povod da naučiš malo više o konfliktima, zašto do njih dolazi i kako ih nenasilno riješiti. Osim škola za roditelje koje znaju biti dosta skupe, postoje i knjige u kojima se govori o nenasilnom rješavanju sukoba.

[Poslid]

Znam ja sve o tome kako treba, ali sam jednostavno pukla. I baš zato kaj znam kak treba (naučila tu na Rodi) zato me još više sram i jadna sam, što to nisam riješila kak treba.
A Aleksandar je "antiprotivnoj" fazi i cijeli dan me "isprobava", Rahela je počela ponavljati za njim, a Anja se žali da joj ne posvećjem dosta pažnje. Pukla sam nakon što je u 9 i kusur (a ide spavati u pol 9) i tisuću upozorenja da sad mora ići spavati i nekoliko opaštanja i "laku noć", otišao na Anjin krevet i bacio se na nju i čupao ju - bez razloga. I najviše me boli što sam na nasilje reagirala nasiljem.

[Poslid]

...jer ne vjerujem da sa troje djece nisi još nikada pukla.

Nije da nisam. Ja sam im znala dati po guzi prije i u tome nisam vidjela nešto jako loše. A onda sam se susrela s "Ne po guzi" i pročitala hrpu toga i shvatila da sam u krivu. I obećala sam sebi i njima da nema više toga... I sad sam ispala lažljivica i neko kome ne treba vjerovati.

Ne možete niti zamisliti koliko sam ljuta na sebe i jadna i sama se sebi gadim i ide mi na povraćanje kad se toga sjetim.

[VedranaV]

Mislim da je važno da si oprostiš. Greške se svima događaju, iz njih učimo i za nas je dobro da si ih možemo oprostiti. Mislim da možeš i danas razgovarati s njim o svemu što se jučer dogodilo, objasniti da si bila umorna, da si željela da ide u krevet, a to nikako nisi uspijevala postići, nakon svega je još počupao sestru i napravio da je boli, da ti je to sve bilo previše, preteško i tada si ga udarila. Reci mu da si pogriješila što si ga udarila i da ti je žao, da ga nisi smjela udariti i da to više nećeš raditi. Da ti je važno da zna da ne smije čupati sestru jer je to boli, da želiš da pazi na nju. I da ga voliš.

[branka1]

ljudi smo, dakle nismo savršeni ni nepogrešivi.
Ali bitno je grešku prepoznati i ispraviti je.

mislim da je jedino krivu u tvom postupku (osim, naravno, šamara ) bilo to što si rekla da je on kriv za to. Ma jesu oni krivi u našim očima u tom trenu, ali to ne znači da je ispravno.
no, super kad ljudi reagiraju nakon toga ovako kao ti.

Ja Leu nikad nisam lupila niti neću, nadam se, ali znam nekad viknuti na nju. I to mi je koma i za pola minute joj se dođem ispričati. Kažem joj nije bilo lijepo to što si radila, to i dalje stoji, ali nisam trebala vikati. Oprosti

To je jednom dovelo do toga da sam ja pričala na telefon, a ona histerizirala i tražila da prekinem i nastavim igru s njom. Nakon što sam završila razgovor, nastavila sam igru uopće više ne spominjući njenu scenu. I ona mi kaže nakon minute - mama, oprosti što sam vikala

[Tulipanka1]

Pitanje...
OK, ne želite udariti dijete, ne želite vikati na dijete, ne želite ga kazniti... Kako vi odgajate djecu? Kojim metodama?
Ako se sve svodi na razgovor, nadam se da vam je jasno da dijete neće uvijek poslušati niti će tako dobiti dobar odgoj jer ono isprobava granice do kojih može ići.
Pa zapravo je tako i kod odraslih!
Zamislite da nama, odraslima, kažu "Ne , ne udariti, opsovati, ukrasti, ...jer to nije lijepo, ali ako to učiniš- nema nikakvih sankcija!"
Pa i nas kazne kad nešto zabucamo!

[VedranaV]

Možda je najjednostavniji odgovor - s poštovanjem.
Još - s razumijevanjem za njegove mogućnosti i potrebe.
Pa onda, motiviranjem, razvijanjem samopoštovanja i samosvijesti.

Ako o tome svemu razmišljam u trenutku kad dođe do konflikta zbog toga što su želje i potrebe mog sina nespojive s mojim željama i potrebama, što uspijeva mi redovno kad nisam jako umorna ili jako živčana, pomoću asertivnog govora i aktivnog slušanja se uglavnom uspijemo dogovoriti. Ponekad popuštam ja, ponekad on. Prije sam uglavnom popuštala ja, sad kad je veći se puno češće događa da popustimo i on i ja.

U opasnim situacijama nema rasprave dok ne prođe opasnost. Često odglumim veći strah nego što ga osjećam, fizički ga maknem na udaljeno mjesto, a razgovaramo kad prođe opasnost i kad se smirimo. Trudim se nikad ne zaboraviti reći kako želim da se ponaša, držim fokus na pozitivnom ponašanju.

Kazne su iznimno rijetko i to uskraćivanjem stvari koje voli (gledanje crtića, slatkiši). Zadnji primjer kojeg se mogu sjetiti je bilo pljuvanje i kazna je slijedila tek nakon što sam više puta objasnila da me smeta kad pljuje, da može pljuvati u wc ako želi pljuvati, nagrađivala kad god nije pljuvao, a na kraju sam počela kažnjavati.

Zgodna motivacija za neku stvar koja mu je teška (npr. pranje zuba) mi je nacrtati nagradu (igraonicu, bazen, lunapark) i mjesta za naljepnice (npr. 5) i lijepiti svaki dan kad opere zube jednu naljepnicu. Papir stavimo na vidljivo mjesto i kad skupi sve naljepnice, idemo se zabavljati.

[Poslid]

Jučerašnja večer:
Aleksandar juri u čarapama.
- Molim te, obuj papuče.
- Neću!
- Moraš obuti papuče, jer ćeš se prehladiti i boljet će te nogice po noći (on stvarno ima te probleme s nogama).
- Neću.
- Ali, ne možeš hodati bos. Hoćeš da ti dam one debele čarape s šapicama (one s pojačanjem s donje strane)
- Neću!
- Ajde, ti izaberi. Hoćeš obuti papuče ili čarape?
- Nećuuuuuu!
Ponovim ovo pitanje tri puta. Nakon toga.
- Obuj papuče ili čarape. Brojit ću do pet. Ako se do tada ne obuješ idemo na tuširanje i spavanje.
Ja brojim do pet polako, a on sjedi na podu i gleda direktno u mene. Nakon "pet", ja ustajem i nosim ga u kopaonu.
E tu počine prvo plač:
- Nejdem se kupati. Budem si obul papuče! NEDEM SE KUPATI!
- Ja sam ti dala da izabereš i nisi htio i sad ideš na kupanje.
Onda se nije dao svuči.
- Hoćeš se svuči sam ili da te ja svučem?
- Neću!
I ponovno cijela procedura. I nakon "pet" počnem ja njega svlačiti, on histerizira, sad se hoće sam svući, neće se kupati i tako dalje. Ja se nedam smesti i stavljam ga u kadu, istuširam, obučem mu piđamu i kremam. On cijelo vrijeme histerizira, tuče nogama po ormariću, maše rukama i urla. Onda mu obujem papuče i iznesem ga van iz kupaone, i n se dalje ponaša kao da se ništa nije desilo.
Okupam do kraja Rahelu i sredim nju, Anja je došla iz škole pa malo s njom pričam, dajem im večeru, malo gledamo televizor. E, tu već natarg počinju scene. Alex skače po kauču i gnjevi Anju. Rahela ponavlaj za njim. Anja se buni da ju smetaju. Onda velim da idem uspavati Rahelu i nek se malo igraju u tišini da može Rahela zaspati. Raheli treba relativna tišina i mrak da zaspi i ja se s njom zatvorim u sobu. Aleksandar nam upada u sobu barem 5 oputa u roku od 15 minuta i to naravno baš kad Rahela zadrijema. Onda ostvljam vrata od sobe otvorena i pokušavam tako. Nakon 10 minuta Anja i Aleks se počinju tući. Velim da je sad vrijeme za spavanje i neka idu u svoj krevet. Njih dvoje spavaju zajedno u sobi na krevetu na kat i nikad ne zatvaramo vrata između soba. ALi tamo se glasno razgovaraju, pa Aleks ide gore k Anji, pa se opet svađaju. Rahela neće nikako zaspati, a ako ju ostavim, odmah se diže iz krevetića i pokušava izaći van.
Onda je došao MM s probe. To je bilo oko 21.15. Još nitko ne spava. Onda je on otišao kod Anje i Aleksandra da njih smiri, a ja sam uspavala Rahelu. Nakon svega u 21.30, ja sam bila toliko iscrpljena i iživcirana da nisam mogla ni razgovarati, nego sam utišini slagala oprani veš, a MM je čitao teletext i nakon toga smo otišli spavati jadni i iscrpljeni.

I to tako traje već neko vrijeme.

[MajaMajica]

story of my life...ma šalim se..svi to prolazimo prije ili poslije, nekad češće, nekad rjeđe..a ti još X 3..
pa onda budi uvijek priseban..proći će...znaš ono..faze

[apricot]

Zamislite da nama, odraslima, kažu "Ne , ne udariti, opsovati, ukrasti, ...jer to nije lijepo, ali ako to učiniš- nema nikakvih sankcija!"
Pa i nas kazne kad nešto zabucamo!

Zamisli ovu situaciju:
Radiš u nekom poduzeću, na nekom projektu i... pogriješiš. S određenim posljedicama po firmu.
Dođe direktor i viče na tebe. Ili te, ne daj Bože, udari. Oduzme ti od plaće.
Ti ga u sebi nazivaš pogrdnim imenima, mrziš ga... Ako si takvog karaktera, osvećuješ mu se griješeći i dalje. Ako si drugačijeg, ne griješiš više iz straha od kazne.
A da ti je došao i lijepo s tobom razgovarao, onako ljudski i pošteno... malo bi se posramila, ispričala... i sljedeći put se potrudila da budeš bolja. Najbolja.
Zbog sebe.
I direktora koji se pokazao da je čovjek kada si zabrljala

[maria71]

poslid

svi smo mi samo ljudska bića

a sad po cijenu drvlja i kamenja na moju adresu

aleks je nesnosan (sudeći po tvom opisu)

[ms. ivy]

apricot

[Poslid]

poslid

svi smo mi samo ljudska bića

a sad po cijenu drvlja i kamenja na moju adresu

aleks je nesnosan (sudeći po tvom opisu)

Ma on je ustvari vrlo emotivan, ali i prkosan i neposlušan. I ja se uporno nadam da ćemo doći s njim na zelenu granu.

[Bubica]

ne bi ja rekla da je nesnosan, tj. i mi smo prošli kroz tu fazu između treće i četvrte godine. Mislim da su djeca onoliko nesnosna koliko roditelji dozvole da ih izbace iz kontakta. Naravno da je to teška faza...ne kaže se uzalud da je to "mali pubertet" ali meni se sviđa i ono objašnjenje da je ovo razdoblje kao i pubertet problem roditelja a ne djeteta, jer je roditelju teško nositi se sa odrastanjem djeteta, traži od njega reorganizaciju odgojnih metoda što je teško i naporno i za roditelje. To je normalni djetetov razvojni put, ako se na tom putu roditelj ne snađe onda nastaju frke...

[snorki]

Znate sta mene najvise nervira kod tih knjiga.
Isto kao da su sve napisane za majke sa jednim djetetom, ili za roditelje koji imaju pomoc sa strane (bake, tetke...)
Kaze, kada vidite da vam je fitilj kratak, izadjite se izduvat prije nego eksplodirate.
E pa sad ja vas pitam, gdje da izadjem? Ja bez Edite ni u WC ne idem. Bukvalno duvam u onu rolu od istrosenog toalet papira (zabavljam je tako sto vicem EDITAAA), kako bi bila mirna u WC-u. Za to vrijeme Sami je ili u kreveticu ili u sjedalici i obavezno se razdreci.
Ako vidim da cu eksplodirat odem u drugu sobu, ali Edita je odmah dosla zamnom. I sta sad? Kako vi rjesavate ovakve situacije?
Da zovem kakvu prijateljicu, nema smisla, jer su sve u istoj ili tezoj situaciji (sve imaju najmanje dvoje djece).
Dille, Dolega, Poslid, ... cekam vasa iskustva

[apricot]

snorki, to: izađite se ispuhati... ne mora uvijek biti u fizičkom smislu.
jednostavno se isključiš.
dijete histerizira, a ti ne čuješ. ovdje, naravno, ne govorim o plaču koji znači neku potrebu, već o dernjavi na koju ne mogu normalno odgovoriti.
onda blokiram sve ulazne informacije i mislim si: proći će, brzo će proći, proći će...

[MajaMajica]

a ne mogu brate da ne kažem-snorki legendooooooooo!!!!!!!
Ko' misu!

[snorki]

snorki, to: izađite se ispuhati... ne mora uvijek biti u fizičkom smislu.
jednostavno se isključiš.
dijete histerizira, a ti ne čuješ. ovdje, naravno, ne govorim o plaču koji znači neku potrebu, već o dernjavi na koju ne mogu normalno odgovoriti.
onda blokiram sve ulazne informacije i mislim si: proći će, brzo će proći, proći će...

Gle sad ovo:
Podjem Samija hranit (ja ga ne dojim vec sam rekla), Edita krene u vrisku, nesto trazi. Ja ostavim Samijevo hranjenje (onda on krene u plac), odem njoj, dam joj sto trazi, opet se vratim Samiju , da bi ona ponovo posla vristat.
Zatim podjem "ignorisati" tu njenu nazovi histeriju. Za deset sekundi ona je kod mene u krilu (fino se poprijeci da ne mogu Samiju pric) i dalje vristi.
Ovih dana MM radi nocne smjene, sto znaci da ja pola noci provodim hodajuci od jednog djeteta do drugog. I onda sutradan me skaci ovakva nesnosna situacija. I kako "fitilj" drzati pod kontrolom?
Cijeli decembar je kriza, jer MM radi haos radno vrijeme kako bi mogao imati slobodne dane pred Novu godinu. Mi inace ne slavimo Bozic, pa se onda on sa kolegama dogovori da radi ove predbozicne i bozicne dane, a on je onda slobodan nekoliko dana pred Novu. Pa ako Novu docekam normalna, bit ce dobro
kad imas jedno dijete fazon je u tome da samo drzis jedan ritam. I moze se. Barem je meni to vrlo dobro islo. Po rodjenju drugog djeteta ritam starijeg se automatski gubi. Moja Edi je tako izgubila dnevno spavanje. Na sve moguce nacine sam pokusala koliko-toliko je vratit na "staro", ali bez velikog uspjeha.
Onda je vrijeme za gore pomenutu reorganizaciju. E tek onda se dijete u svemu "smanta".
majice, ja bih mogla price i price ispricat da se vi valjate od smijeha.
meni je avantura otic u drugu sobu kako bih donjela odjecu za presvuc dijete, a kamo li sta drugo.
Sreca pa sam nekako organizovala boravak u dnevnoj sobi, tako da ih imam na oku dok pravim rucak.

[apricot]

ti bar možeš napraviti ručak!
meni je uz Orku domet bio ugrijati mlijeko i namazati sir na kruh...

[Nea]

Ja ne mogu ni dan danas napravit rucak kad sam sama s malim

Bez zezanja, za njegovih 9 mj. NIKAD ga nisam napravila, jedino kad muz dodje s posla, on ga pripazi da bi ja u miru mogla nesto napraviti.

Tek odnedavno uspjevam prezalogajit dorucak sjedeci, do tad, sve je bilo u letu, a nekad se znalo desiti da po cjeli dan nista ne jedem.

[snorki]

Nisam ni ja mogla pravit rucak. Nekako mi je bilo vaznije da nosam svoje dijete, nego da jedem i kuham. I bilo mi je svejedno hocu li jesti sendvic, gotovu pizzu i sl. Medjutim, ja sada imam dijete od 20 mjeseci koje mora Zdravo jesti. I negdje se jednostavno mora popustiti. A kada se ima jedno dijete, ne popusta se. Barem koliko vidim kod nas mama forumasica.

[snorki]

... i ne stigoh napisat da dok sam samo Editu imala, imala sam i vise zivaca, bila odmornija... Fitilj mi je bio duzi.

[marta]

kod mene je obrnuto, fitilj mi je sad kilometrima duzi nego s prvim djetetom. s petero djece mislim da bi bila u nirvani.

[snorki]

kod mene je obrnuto, fitilj mi je sad kilometrima duzi nego s prvim djetetom. s petero djece mislim da bi bila u nirvani.

he, he... ja neki dan pitala MM-a da mi iz bolnice donese nesto za dopingovanje.
Ustvari, sigurna sam da ce meni za godinu dana biti lakse nego zenama sa malom bebom. Ja sam uspjela organizovati tako sto mi je kuhinja i dnevni boravak u jednom, kompjuter je takodje tu i uz njega se odmaram.
kada kuham, kuham supe pod obavezno, jer u njih stavim sto vise povrca kako bi Edi jela zdravo, a onda se mnogo ne mucim oko glavnog jela.
Ubacim krokete i rernu, gotove snicle i sl. Vec sad su se njih dvoje poceli sami zabavljat, tako da ja to vrijeme iskoristim za rucak ili Forum.

[Maja]

apsolutno se slazem sa snorki, situacija s dvoje djece je meni znatno razlicita od one s jednim i kad sam imala samo jana fitilj mi je bio gotovo pa beskonacan.
no, zapravo mi dodje na isto jer je moj stav da je to moj problem, a ne njihov, nisu trazili da ih rodim oboje i s tolkom dobnom razlikom a ja sam svjesno usla u to, i da sam ja ta koja mora pronaci nove nacine (a ne, nisam idealna i ne nalazim ih svaki put i urlam cesce nego sto sam ikad zeljela).
Meni recimo ne pomaze kad se zalim na klince da mi netko kaze, je meni se oni cine nemoguci, jer mi to daje alibi da ih stvarno pocnem tako dozivljavati i budem jos gora. Meni pomaze kad me se podsjeti na sve ono gore sto je vedrana napisala i takodjer Bubica.

Uh, citam i citam...

1. Roditelji koji imaju jedno dijete ne znaju sto znaci imati djecu. Ne skacite sad svi jednodjetetni na mene. Kad dobijete drugo znat cete o cemu pricam. Do tada - ne znate i gotovo.

2. Djeca nisu trazila da se rode, to je bio nas izbor, prema tome - koliko god nam bilo tesko, trebamo pronaci nacina nositi se sa svim ljepotama roditeljstva.

3. Umor je prokleta stvar. Najtezi dio roditeljstva i onaj koji ce te uvijek dovesti u najgore iskusenje je umor.

4. Vlastito nezadovoljstvo i frustracije (bilo cime) djeluju razorno i na najbolje zivce.


E sad, kako iz svega toga izaci kao pobjednik, tj. kao mama koja na kraju dana lijeze u krevet zadovoljna sobom i djecom...

[apricot]

Uh, citam i citam...

1. Roditelji koji imaju jedno dijete ne znaju sto znaci imati djecu. Ne skacite sad svi jednodjetetni na mene. Kad dobijete drugo znat cete o cemu pricam. Do tada - ne znate i gotovo.

A nećemo ni znati
Pa se odoh veseliti kako mi je lijepo!

[Maja]

Lijepo si to sazela, dille.

[Poslid]

Ja sam oduvijek htjela imati troje djece i žeja mi se ostvarila. Ja njih sve troje obožavam i sve što želim je biti im bolja mama.

A što se tiče roditelja s jednim djetetom, zaista teško mogu shvatti kako je to loviti tri ritma i tri potrebe. Jer braća si karakterno uopće ne moraju biti slična i ne moraju isto reagirati na stvari.
Anja mi je bila jako zahtjevno dijete, ali tek kad sam rodila Aleksandara saznala sam što znači živo i zahtjevno, teško odgojivo dijete. A Rahela... ona je još jedan "Aleksandar" samo u ženskom izdanju. Samo što ona nije emotivna, kao on. Ne voli se maziti i s njom bi moglo biti još teže.

Ali oni su moji anđeli i kad imaju "rep i rogove" i za ništa ih ne bih mijenjala.

[BusyBee]

Roditelji koji imaju jedno dijete ne znaju sto znaci imati djecu.

Mislim da je to jako, jaaaaaaaaaaaako individualno.

[apricot]

Roditelji koji imaju jedno dijete ne znaju sto znaci imati djecu.

Mislim da je to jako, jaaaaaaaaaaaako individualno.

Ma i ja sam tako htjela reagirati, ali mislim da je dille htjela reći dje-CU i naglasiti množinu (što je i istina, nemam pojma kako je imati više djece), a ne uopće imati djecu...

Marelice, sjedi, izvrstan.

[Maja]

Ja se, recimo u kriznoj situaciji samo s jednim djetetom (ako sam SLUCAJNO sama s nekim od njih sto je uglavnom samo na putu od vrtica do bake) osjecam posve pod kontrolom, nikad ne puknem i stvarno se skoro pa uvijek uspijemo dogovoriti bez da je netko ostecen. Ali, ako ih je dvoje i jos oboje u krizi, osjecam se nekad kak si ja zamisljam da se sizofrenicari osjecaju, kad ima u glavi vise glasova odjednom. I, nema sanse da se iskljucim. Osi modlaskom u drugu sobu, al to me opet strah kaj ak se potuku ili cak imam filmove da ce ntko nekog bacit kroz prozor

[Pliska]

Roditelji koji imaju jedno dijete ne znaju sto znaci imati djecu.

Mislim da je to jako, jaaaaaaaaaaaako individualno.

Ma i ja sam tako htjela reagirati, ali mislim da je dille htjela reći dje-CU i naglasiti množinu (što je i istina, nemam pojma kako je imati više djece), a ne uopće imati djecu...

Ja baš zato ne shvaćam kad netko s jednim djetetom kaže "ništa ne stignem"
Ja imam jedno i to jako živo i jako zahtjevno. Kao dokaz ću vam samo reći da me teta u vrtiću kad je imao 2.5 god.pitala kako ja s njim stignem doma obaviti kućne poslove i ostati normalna jer je on toliko živ da njih 4 jedva prate njegove pokrete.
Djeca trebaju znati gdje je granica.
Poslid, bez uvrede, ali mislim da tvoj mali zna da te može navlačiti pa to i radi. Svjesna sam da je teško s 3 djece, pa i sa 2 ako je mala razlika kao kod Snorki i divim vam se na snazi. Ja imam često brata na čuvanju od 7 god. i imam ideju kako to izgleda. Upravo zato želim veću razliku među djecom.

[Poslid]

Poslid, bez uvrede, ali mislim da tvoj mali zna da te može navlačiti pa to i radi.

Misliš da ja to ne znam? Nije baš da može raditi kaj hoće, ali on stalno isprobava... u tom je bit. A znaš li koliko 3,5 godišnjaku može pasti stvari na pamet, koje još nisu isprobane?

[snorki]

Ja se, recimo u kriznoj situaciji samo s jednim djetetom (ako sam SLUCAJNO sama s nekim od njih sto je uglavnom samo na putu od vrtica do bake) osjecam posve pod kontrolom, nikad ne puknem i stvarno se skoro pa uvijek uspijemo dogovoriti bez da je netko ostecen. Ali, ako ih je dvoje i jos oboje u krizi, osjecam se nekad kak si ja zamisljam da se sizofrenicari osjecaju, kad ima u glavi vise glasova odjednom. I, nema sanse da se iskljucim. Osi modlaskom u drugu sobu, al to me opet strah kaj ak se potuku ili cak imam filmove da ce ntko nekog bacit kroz prozor

Isto Prvo dobro prokontam minutazu odnosno sekuntazu do druge sobe. Vidim Sami lezi u lezaljci (zivot mi je spasila), Edita se u nesto zabeljila, dobro prokontam da mogu sad trkom po nesto sto mi je za njih zatrebalo. Ona protrcim kroz hodnik sa glavom unazad (pratim desavanja u dnevnoj), skrenem u spavacu (umirem jer mislim da bi se za tih 10 sekundi mogao desit film), vadim pelene, body, stramplice.. obavezno se zapetljam, pogrijesim ladice...i trke nazad. Avantura ko u dzungli
A i meni je najgore kad podju vristat u isti glas.
Sad cemo mi visedjetetovske mamice ispast ko oni Vodenjakovi savjetnici

[VedranaV]

Ja, majka jednog djeteta (možda da to stavim u disclaimer :?), sam odgovarala na pitanje:

Kako vi odgajate djecu? Kojim metodama?

Prije toga sam pokušala pomoći Poslid.

Normalno da vam je teže s više djece. I meni je teže nego što mi je bilo kad nisam imala dijete. Ali mi je sad i ljepše. Pretpostavljam da je vama duplo ljepše. Ili tri puta ljepše, ako gledate cijelu sliku. Ili griješim?

[Bubica]

Da, upravo zbog ovakvih situacija ja sam svjesno išla na veću razliku između djece, znala sam da neću imati drugo dijete dok B ne bude imao 4-5 godina (stvar se malo razvukla, ali to sada nije bitno ). I, ne samo zato da meni bude lakše, nego da mome djetetu bude lakše, tj. da svaki dobije relativno dobar dio mene, tj. roditelja uopće...

Dakle, svatko od nas donosi svoje odluke i s njima se nosi...

Ja, kao mama jednog djeteta od pet godina, često pomislim (uglavnom na osnovu iskustav sa prijateljicama): vidi kako je lijepo imati dva, jedan drugog zabavljaju, ne moraš se s njim igrati cijelo vrijeme jer ima društvo.

Vjerojatno niti ja nisam u pravu u ovom idiličnom pogledu na imanje dvoje djece kao niti mame dvoje djece na nas koje imamo jedno...

[yaya]

Ja imam jednu, ali prilično zahtjevnu djevojčicu, nemam baka servis, a muž radi cijeli dan. U vrtić je krenula tek s navršene 3 godine, a do tada smo nas dvije po cijeli dan bile same. Dok je bila beba sisala je svakih 15 minuta i danju i noću, tako da sam sve kućanske poslove i to mrtva umorna obavljala s njom na ciki i s jednom rukom .
Kada je prestala cicati toliko je bila navikla da je neprestano u mojoj blizini da sam sve (doslovno sve) obavljala s njom na rukama, pa čak i wc. Znam grozno, i moram priznati da mi je ponekad stvarno i bilo grozno i da sam nekoliko puta imala osjećaj da ću jednostavno eksplodirati na sve njezine izljeve bjesa i silne prohtjeve, jer ako sam samo na sekundu okrenula glavu od nje ona je neutješno plakala MAMA ME NE VOLIIIIIIIII...No nekako sam uspijevala isključiti se na par minuta i u sebi ponavljala ono što je već netko ovdje i spomenuo : proći će, proći će, proći će, tako da mi je to pomalo postala i mantra. Ali sjećam se da sam jednom bila tako isprovocirana jer je Sonja baš cijeli taj dan tražila do koje me mjere može pikati i pikati i kao da ispituje granicu i tad sam digla ruku da ću je lupiti po guzi i valjda sam bila svjesna da se u meni skupila tolika količina bjesa pa umjesto nje lupim policu za cipele pored vrata i to tolikom snagom da mi se ručni sat raspao na 1001 komad. Zamislite da sam umjesto police lupila nju. Majko sveta...Od tog dana svaki put kad mi ruka već poleti prema guzi sjetim se police za cipele i ručnog sata...
Sad je to djevojćica od 5 godina i nije više tako nerazumna i tvrdoglava da joj se baš ništa ne može objasniti i tih je konflikata svakim danom sve manje. A što se tiče 3 godine nošenja na rukama, uspavljivanja s 1001 pjesmicom i pričom za laku noć i svega onoga što mi je nekad stvarno bilo teško i izuzetno iscrpljujuće, danas mi je drago što je to sve bilo baš tako, jer je Sonja predivna (iako zahtjevna) djevojčica i to upravo radi toga. Osim toga djeca tako brzo odrastaju, pa ako ih nećemo sada maziti, kada ćemo.
Najvažnije od svega je da se mama ne postavi u ulogu žrtve, jer je to izuzetno teško (vjerujte bila sam tamo) a kad sam shvatila da je djete više "zabava" i užitak a ne obaveza iz žrtve sam postala sretna mama koja svake sekunde uživa u svom djetetu pa čak i kad je nemoguče.

[Poslid]

Ja, majka jednog djeteta (možda da to stavim u disclaimer :?), sam odgovarala na pitanje:

Kako vi odgajate djecu? Kojim metodama?

Prije toga sam pokušala pomoći Poslid.

Normalno da vam je teže s više djece. I meni je teže nego što mi je bilo kad nisam imala dijete. Ali mi je sad i ljepše. Pretpostavljam da je vama duplo ljepše. Ili tri puta ljepše, ako gledate cijelu sliku. Ili griješim?

I ja prihvaćam tvoje savjete... i mislim da su dobri... i hvala ti na njima.

Samo sam htjela naglastiti da kad sam imala Anju, uvijek je sve bilo pod kontrolom. I mislila sam da sam sve te krize i faze prošla i bit će mi lakše s drugim djetetom (i trećim). Stvar je u tome da nikad nisam razmišljala da to znači prvo +drugo dijete. Kad bih mogla riješavati kriznu situaciju samo s jednim djetetom, to bi išlo puno lakše, ali situacija je obično takva da kad jedan ima krizu, drugi hoće nešto sasvim drugo ili se povodi za prvim.

Ali ja ne želim nikoga odvratiti od želje za više djece. Oni meni pružaju i trostruko zadovoljstvo, baš kao što si rekla.

[Maja]

Vedrana, nadam se da se ne ljutis. I gore sam napisala da mi tvoji postovi pomazu (a imam vise djece ) pa sam sigurna da pomazu i poslid.
Al neke stvari jesu specificne s vise djece. Meni je recimo skroz drugi filing kad se npr Jan potuce s Vidom nego kad se potuce s Nolom. U onoj prvoj situaciji reagiram, ispravljam, ucim, a u drugoj cu s vecom vjerojatnosti posve izgubiti glavu. Jer, imat cu dvostruko vecu odgovornost i dvostruku ulogu.Znaci, isti tip konflikta, al ja ga necu moci rjesavati s istim osjecajem i istim osjecajem uspjeha.

[Maja]

uf, dok ja natipkam, kasnim

[Njojza]

A ja sam od Farisovog rodjenja govorila da JEDVA cekam kad ce proci 2 godine od carskog pa da odmah idemo na drugo dijete.
I 100% bila ubjednja da cu ako Bog da odmah drugo...pa odmah trece ...

No, u zadnje vrijeme mi se javila cudna misao....u principu, nikad prije nisam razmisljala na taj nacin...a da ipak sacekamo? jer ako bude odmah jos jedno dijete, onda se necu moci Farisu posvetiti koliko zelim.

Imam jos vremena za razmisljat al htjedoh to podjeliti s vama.

[Maja]

Vjerojatno niti ja nisam u pravu u ovom idiličnom pogledu na imanje dvoje djece kao niti mame dvoje djece na nas koje imamo jedno...

Pa ja ne mislim da je vama idilicno, Dapace, i sama sam vidjela koliko vam tesko moze biti. A moje oboje djece spada u kategoriju superlako i podnosljivo pa vjerujem da nekome moze biti teze s jednim nego meni s njih dvoje.
Ali, fakt je da vi nemate filing kako je s vise, dok nas vecina (osim mama blizanaca) ipak ima filing kako je s jednim pa mozemo i usporedjivati.