ja znam kako je s vise :D
ali ne znam kako je s vise mojih.
 |
|||
|
|
|||
ja znam kako je s vise :D
ali ne znam kako je s vise mojih.
da, i toga sam se sjetila. ma, koliko god vam ti necaci i slicno bili bliski i voljeli ih, vi ipak nemate punu i stalnu odgovornost za njih. Nije to isto.
jap, tu ste u prednosti...
jedina osoba koja meni govori: nisu luda valjda sada ići na drugo je - moja mama (ne bi čovjek vjerovao). Ali, ja i brat smo razlike nešto više od godina dana, ona jedva 20 godina, naselili se u grad gdje nemaju nigdje nikog svoga, naravno - u doba pranja pelena i sličnih stvari - vjerujem da joj stvarno nije bilo lako...
Maja, sve OK. Doživjela sam ono "ne znate i gotovo" kao da mi netko kaže što ti tu sad pametuješ pa sam imala potrebu objasniti.
Joj Maja kako si dobro opisala onaj osjećaj kada ti je glava puna glasova i osjećaš se kao šizofreničar po tvom viđenju.
Točno tako se ja osjećam u zadnje vrijeme.
Naime, iz jedne vrlo mirne i "dobre" bebice pretvorio se u malog vragolana koji samo prkosi. I sve češće se uhvatim u urlanju i prijećenju, i svjesna sam toga već dok urlam, ali ne prestajem, nego urlam i dalje i još jače...
Ponekad imam osjećaj da stvarno više ne mogu. Pucaju me filmovi kako će zbog mene postati tko zna kakav a onda više nećemo moći neke stvari ispravljati tako jednostavno kako bi to bilo da se otpočetka pravilno postupalo. I tako u krug. Konstantno sama sa sobom pod nekim povećalom i ubijam se u pojam.
Onda ga po noći gledam kako je predivan, pa kad je u mirnoj fazi dana kako je mili, sladak, pametan, ma sve naj, pa me prođe i topim se,... a nda me u minuti opet razjari do krajnjih granica i tako u nedogled. Ali oni trenuci kada je super valjda napunim baterije za dalje, i tako prolaze dani, mjeseci, a onda će konačno i ova naporna faza... valjda.
Nekako osjećam potrebu napisati da je zaista sve relativno i broj djece, i njihov karakter i težina hendlanja sa njima. Dio vas zna kako je to kod mene izgledalo prije cca 4 godine. Adrian je bio turbo težak, svaki dan xy ispada vrištanja, mlatio me svaki dan. Zaista horor. Lukas u to doba beba, po cijele dane visi na cici, spava samo na meni. Onda kad je prohodao svaki, trći na svoju stranu....
Uglavnom danas kad bi baš htjela mogla bi se nakon posla zavaliti i čitati ili gledati film. Gledam samo danas popodne, niti jednog cendranja ni svađanja. Pomažu mi spremati, kuhati., cijelo popodne se mazimo, igramo i učimo. Ma stvarno faza predivna. Ima dana i nervoze ali to je fakat minimalno. E sad, ja sam svjesna da neće tako dovijeka i da je samo faza, ali nekako se zanosim da je sve ovo danas što imam posljedica toga da smo dali sve od sebe dok su histerije vladale i da svi oni dani kada sam ja zavšila u jadu i suzama danas dolaze na naplatu. Tako da cure stisnite zube dolaze bolji dani
Evo, i ja čitam ove vaše postove i učim od vas koje imate iskustva s više djece, no u nekim se situacijama prepoznajem. Ono što sam dosad s Matejem iskušala jest da ni jednom udarac nije donio dugoročan rezultat. Također, često volim reći zezajući se na svoj račun, da su svi moji pedagoški ideali pali u vodu (kao npr. da moje dijete neće gledati crtiće, a ja da se za to vrijeme odmaram). Prije sam zamišljala da ću imati energije za kazališne predstave u kući, za kreativne aktivnosti, a sada, češće nego sam to očekivala, osjećam umor.
Jako mi pomaže čuti iskustva drugih mama, a isto tako odmaže kad mi netko kaže: joj, kako ti je živ ( ili zločest). Stvar je u tome što u živosti svoga djeteta prepoznajem ono pozitivno, premda odgoj zahtijeva i kazne. Jako mi pomaže "miran stolac", otkad sam saznala za tu metodu nemam potrebe za fizičkim kažnjavanjem, a i kod Mateja bolje pali. Bar zasad.
Neki mi govore da što prije poradimo na braci ili seki i da će to smiriti Mateja ( u stilu: on je razmaženi jedinac...), a ja, čitajući vas, i nisam toliko sigurna da je to dobar savjet.
... a mene stalno plase da ti bolji dani nece doci i da je s djecom sve teze i teze...
Ono sto bih ja naglasila (a potpisujem Maju kod onog dijela di kaze da urla vise nego je ikad mislila da ce) je da koliko god ja znala kako trebam postupati (a to je obicno dugotrajniji postupak) cesto se dogodi da prevlada odluka da reagiram bilo kako - jer nekad osjetim da ne smijem dopustiti ispoljavanje tvrdoglavosti radi tvrdoglavosti i sebicnosti radi sebicnosti. To sijecem macem, cak i kod najmladjeg djeteta i tu ne popustam jer zelim da vec sad shvati da mama nije tu samo da zadovolji njene potrebe, vec i da mama moze biti umorna, pospana, gladna, nervozna, itd...
Iskreno, nekad se uhvatim da se s njom prepirem ko da sam njenih godina, ali trazim najkraci put i rez kojim problem zelim prerezati. A sutra je novi dan. Nadam se da im dajem dovoljno dobroga da ovo lose ne moze kod njih formirati neke stalne obrasce ponasanja.
A neka nauce da i mama grijesi
Sve je to zivot.
Oooo Klia, kako smo sinhronizirane.
Ja mislim da nema puno pravila tu, jedno dijete, dvoje, troje. Naravno da je vise posla s vise djece, ali ja ko Marta osjecam da mi je fitilj sve duzi, a to je dobro jer cekam cetvrto.
Mislim da je dosljednost kljuc svega. Ma kakve metode upotrebljavali, dijete ce dobiti predvidivu situaciju i znat ce prilagoditi svoje ponasanje tome.
nema veze s temom ali mozda i ima. ma moram
cekam cetvrtoc e s t i t a m !!!
Svaka čast!dijanam prvotno napisa
(evo, apri...
prekrasno, cestitam i ja!
DijanamFakat si hrabra. Cestitam od srca
Ma ne. Sori, Vedrana, ako si se osjetila prozvana i to na tako ruzan nacin, stvarno mi nije bila namjera. Kao sto je Marelica lijepo objasnila, ono na sto sam ciljala nije bilo "Ne, vi jednodjetetni ne znate sto znaci biti roditelj, pa kad saznate onda smijete dijeliti savjete", nego upravo ono Majino "Ali, fakt je da vi nemate filing kako je s vise"...
E sad, zasto? Jednostavno zato jer niste iskusile sto su:
1. sinhronizacija - najbanalniji i gotovo svakodnevni primjer - bas dojis bebicu, a starije dijete hoce kakati (znaci - spusti bebicu koja pocinje urlati, stavi dijete na WC), a ono jos starije je prolilo kakao po cijeloj kuhinji (znaci - bebica i dalje urla, dijete na WCu vice da je gotovo i da mu dodjem obrisati guzu, a kuhinju se mora istog trena pobrisati jer ce inace biti kakaa po cijeloj kuci); o razlicitim tehnikama sprjecavanja simultanog razbudjivanja bi se dale knjige napisati...
2. organizacija - napr. napraviti dva dorucka, obuci tri para cipela, tri jakne, tri sala i kape (u kombinaciji sa sinhronizacijom - "Neeeeeeecu sal, neeeeecu, neeeeecu, neeeeecu!"x2 plus "kmeeeeee-buuuuuu"x1), oprati (ili nadgledati pranje i popraviti nedostatke) tri seta zuba, utrpati ih troje u auto itd, itd...
3. odgovornost - u biti, kombinacija sinhronizacije i organizacije. Uz mali neugodan osjecaj da cete, kao roditelji (u nasem slucaju), uvijek biti outnumbered.
No, ja sam i dalje veliki zagovaratelj male razlike medju djecom. Koliko god nama roditeljima sad bilo tesko, vidim da je njima fantasticno. Da se niti jedno od njih nece sjecati da je ikada postojalo razdoblje da su bili sami. Da su oduvijek znali jedno za drugo (i trece :namigi sve radili zajedno. Da kad se nesto kupuje ili dijeli (napr. Lena stavlja case na stol)da uvijek slijedi popratni tekst: "Jedna za Marka, jedna za Lenu, jedna za Ivana..."
Dijanam cestitam od srca!
i ja slično.
Jednom je netko napisao da bi najradije da joj je Jesper Juul stalno za petama i da savjetuje kako postupiti u kojoj situaciji.
bojim se svojih krivih reakcija i kako će se to odraziti na njen odgoj i naš odnos.
Možda malo pretjerujem nekad s takvim razmišljanjima.
A tome se i ja nadam.
Samo me strah što ako ispadne drukčiji scenarij i ona postane razmaženo derište.
Inače, i onda spada u onu kategoriju lakših za odgoj, iako me uvijek živcira kad roditelji zahtjevnije djece misle za nju da se takva rodila i da uopće nemamo posla s odgojem. Kao da uopće ne moram uložiti nikakv trud u odgoj
I ovo cu potpisati. I ja bih ponovo napravila bas ovolku razliku.No, ja sam i dalje veliki zagovaratelj male razlike medju djecom. Koliko god nama roditeljima sad bilo tesko, vidim da je njima fantasticno. Da se niti jedno od njih nece sjecati da je ikada postojalo razdoblje da su bili sami. Da su oduvijek znali jedno za drugo (i trece :namig
Dijanam cestitam od srca!
I cestitam, Dijana!
dijana, čestitam
I ja. Definitivno. I da Sami nije dosao slucajno (he, he), mi bi vec sad krenuli na drugoI ovo cu potpisati. I ja bih ponovo napravila bas ovolku razliku.No, ja sam i dalje veliki zagovaratelj male razlike medju djecom. Koliko god nama roditeljima sad bilo tesko, vidim da je njima fantasticno. Da se niti jedno od njih nece sjecati da je ikada postojalo razdoblje da su bili sami. Da su oduvijek znali jedno za drugo (i trece :namig
Dijanam cestitam od srca!
I cestitam, Dijana!
Moja prijateljica je poslije osam godina pauze, ponovo dobila bebu. Znaci, izmedju curica je osam godina razlike. Ona je ko prvorotka. Sve zaboravila i sve zivka i zapitkuje
po meni je prva faza olaksanja jeste faza kad dijete pocne spavati u komadu. Mi smo naspavani, odmorniji, i lakse nam je pregulit dan. samim tim i fitilj nam je duzi, jer smo odmorniji.
Druga faza jeste kad dijete progovori. lakse nam se sporazumjet. Nema onolike vriske kad nesto trazi, a mi ne znamo sta.
Treca faza jeste faza bez pelena. Ne znam, ali meni se nekako cini da po sijeli dan presvlacim djecu.
Cetvrta faza je kad odbacimo kolica. Mislim da se ovo rjesava sve do trece godine djetetovog zivota.
Predpostavljam da je onda lakse.
He, he... kao ja... deset i pol godina razlike!Moja prijateljica je poslije osam godina pauze, ponovo dobila bebu. Znaci, izmedju curica je osam godina razlike. Ona je ko prvorotka. Sve zaboravila i sve zivka i zapitkuje
Apricot, naravno da nije normalno iz prve reagirati burno iliih kazniti, alikad pretjeraju ili uporno tvrdoglavo nežele nešto napraviti i roditeljima "rastežu živce",mislim da je normalno kazniti ih, a sada kako to je druga priča.
Nisam za batinanje, ali udarac po guzi ili kazna ili vikanje... po meni su sastavni djelovi odgoja.
Tu mislimsamo onog kućnog ( sa svojom djecom) jer radeći u školi to sebi ne želim i ne mogu dopustiti. Tamo postoje neka druga pravila, ali ne temelje se uvijak na pedagogiji jer to jednostavno nije moguće. nažalost!
Ja sam po tom pitanju totalno luda i ne volim kad se sjeca tuku zato što je to često iskaljivanje zbog osobnih frustracija.Mi smo dvije većinu vremena same,tate nam nema već mjesecima jer radi daleko,ali na sreće baka je tu.Ona puno radi ali skoro sve slobodno vrijeme nam pomaže inače bi ja bila još 100 puta luđa nego što jesam.
Jučerašnji scenarij..........Spava sa mnom i skinula sve sa sebe,izvukla se iz vreće,skinula čarapice i ne da se pokriti.I ležim ja tako sat vremena u dva ujutro i probavam ju bar malo s nečim pokriti jer nam po noći nije baš toplo.I onda poludim i počnem galamiti ko luda Da ako hoće se prehladiti nema problema da me baš briga i vičem,psujem...........na moju veliki sramotu.Onda ona naravno u šoku počne plakati a meni krivo krivo.Drugi dan grli baku i neće meni od bake radije s njom pleše što do sad nikad nije bio slučaj.Sad ja mislim da je to zato što sam galamila i da me Dora više ne voli i najradije bi se ubila.Znam da fantaziram ali cijeli dan mi se to mota po glavi.
ima dobar tekst na nasem portalu
'nasilje je nasilje'
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...2ID=&Show=1849
te ovaj tekstCjelovitost osobe i samopoštovanje povezani su. Što bolje roditelji brinu o nepovredivosti djetetove osobnosti, dijete će bolje razviti zdravo samopoštovanje. Nasilje je kršenje dječjeg integriteta i samim tim, pogubno za samopoštovanje.
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=157&Show=1189
smatrati udarenjem po guzi sastavnim dijelom odgoja, mene to zalosti kad cujem da roditelj govori...Udaranje može biti neučinkovito jer ne uči djecu alternativnom načinu ponašanja (prema Američkoj udruzi pedijatara, 1995.). U biti, udarana djeca se češće osjećaju ljuto, poniženo i bespomoćno. Osnovna "lekcija" koju uče iz udaranja je potruditi se da sljedeći put bolje sakriju svoje ponašanje i ne budu uhvaćena i kažnjena.
Udaranje šalje djeci pogrešnu poruku – batine su prihvatljiv način rješavanja problema, u redu je da jača i veća osoba napadne osobu manju i slabiju od sebe.
smijesno mi je bilo (ali i zalosno), kad sam setala s mislavom koji ima majicu 'ne po guzi' pa me pitaju, gdje onda? po glavi?
slicno je jedan djed na rasprodaji komentirao majcu:smijesno mi je bilo (ali i zalosno), kad sam setala s mislavom koji ima majicu 'ne po guzi' pa me pitaju, gdje onda? po glavi?
pa zasto ne po guzi :shock: vazno je samo da se ne tuce po glavi
ovakAli, ako ih je dvoje i jos oboje u krizi, osjecam se nekad kak si ja zamisljam da se sizofrenicari osjecaju, kad ima u glavi vise glasova odjednom. I, nema sanse da se iskljucim. Osi modlaskom u drugu sobu, al to me opet strah kaj ak se potuku ili cak imam filmove da ce ntko nekog bacit kroz prozor
dobro, lijep primjer, al gle ovu situaciju - nisam za lemanje klinaca da se razumijemo, ali usporedbe radi s gore navedenim..isti primjerZamisli ovu situaciju:
Radiš u nekom poduzeću, na nekom projektu i... pogriješiš. S određenim posljedicama po firmu.
Dođe direktor i viče na tebe. Ili te, ne daj Bože, udari. Oduzme ti od plaće.
Ti ga u sebi nazivaš pogrdnim imenima, mrziš ga... Ako si takvog karaktera, osvećuješ mu se griješeći i dalje. Ako si drugačijeg, ne griješiš više iz straha od kazne.
A da ti je došao i lijepo s tobom razgovarao, onako ljudski i pošteno... malo bi se posramila, ispričala... i sljedeći put se potrudila da budeš bolja. Najbolja.
Zbog sebe.
I direktora koji se pokazao da je čovjek kada si zabrljala
Radiš u nekom poduzeću, na nekom projektu i... pogriješiš NAMJERNO. S određenim posljedicama po firmu.
On ti je došao i lijepo s tobom razgovarao, onako ljudski i pošteno... malo se posramila, ispričala...ali sljedeći put si napravila opet isto. I nakn tri molbe, upozorenja, opet isto..
Vikat, skidat s plaće ili opet ljudski razgovarat?
Ninochka, baš sam na to mislila!
ninochadobro, lijep primjer, al gle ovu situaciju - nisam za lemanje klinaca da se razumijemo, ali usporedbe radi s gore navedenim..isti primjerZamisli ovu situaciju:
Radiš u nekom poduzeću, na nekom projektu i... pogriješiš. S određenim posljedicama po firmu.
Dođe direktor i viče na tebe. Ili te, ne daj Bože, udari. Oduzme ti od plaće.
Ti ga u sebi nazivaš pogrdnim imenima, mrziš ga... Ako si takvog karaktera, osvećuješ mu se griješeći i dalje. Ako si drugačijeg, ne griješiš više iz straha od kazne.
A da ti je došao i lijepo s tobom razgovarao, onako ljudski i pošteno... malo bi se posramila, ispričala... i sljedeći put se potrudila da budeš bolja. Najbolja.
Zbog sebe.
I direktora koji se pokazao da je čovjek kada si zabrljala
Radiš u nekom poduzeću, na nekom projektu i... pogriješiš NAMJERNO. S određenim posljedicama po firmu.
On ti je došao i lijepo s tobom razgovarao, onako ljudski i pošteno... malo se posramila, ispričala...ali sljedeći put si napravila opet isto. I nakn tri molbe, upozorenja, opet isto..
Vikat, skidat s plaće ili opet ljudski razgovarat?
kako bi se ti osjecala da te sef, onako malo, udari po guzi? da ne kazemo da uzme sibu
cisto da te disciplinira
da li bi se osjecala ponizeno? uvrijedjeno?
osim toga, usporedba sa sefom mi se ne svidja, jer to nisu takvi odnosi
odnosi roditelja i djeteta su dalako kompleksniji, nema tu otkaza i ajde ca, mogu ja bez tebe....
postoje razni nacini kako izadji na kraj za djetetom koje stalno ponalja stvari za koje zna da ne smije (zasto to ponavlja, trazimo li uzrok ili trazmo od njega da radi kako mi kazemo?)....potostoji time out i slicne stvari
ali meni je nacin da ga se fizicki kazni neprihvatljiv i nema opravdanja
Vec par dana citam ovaj topic i ne da mi se uopce poceti pisati...a opet ne mogu ne napisati. Udaranje po glavi, po guzi, u afektu, sustavno-sve je to NASILJE. Mozda udarimo zato sto ne znamo sto vise, mozda jer mislimo da je to ok-bez obzira, NIje u redu. Da jeste zasto onda ne udaramo svoje muzeve (ili zene, ako muski ovo citaju)? I oni nas iznerviraju, i sigurno ima stvari oko kojih nas nece poslusati i rade sto hoce, kako hoce ili ne rade ma koliko mi to trazili od njih. Sto bi im naskodila jedna pljeska...ili po guzi. Njima sigurno manje nego djetetu. Jedino sto bi se oni mogli odbraniti, uzvratiti ili otici od nas. A dijete to ne moze. Udariti dijete znaci izdati njegovo povjerenje u nas. I u citav svijet jer smo mi svijet svom djetetu.
Usput, ne mislim da to znaci da se sve treba dopustiti i trpiti. Slazem se da je dosljednost veoma vazna. I upornost. I ne gubiti iz vida da sto god dijete radi to ne radi iz zloce, vec zato sto mu nesto treba i da je na nama da otkrijemo sto i pomognemo mu da se izrazi na prihvatljiv nacin.
udariti nekoga samo zato što je metar niži od nekoga drugoga?!
pa, ako se uspijem kontrolirati da ne umlatim bezobrazne vozače, prodavačice u buticima... onda se sigurno mogu iskontrolirati i da ne udarim (ma ni ne lupnem po guzi) onoga koga volim najviše na svijetu - svoje dijete.
ili mi baš ta činjenica da je volim najviše... daje pravo da je i udarim?!
ninochka, djeca ništa ne rade "namjerno" - nemaju oni to iskustvo namjere... oni jednostavno iskušavaju granice. a mi ih određujemo na razne načine: netko po guzi, netko razgovorom, netko nekom kaznom...
Od volje nam!
Da sam u koži poslodavca i imam radnika koji namjerno radi krivo da bi zaj.. projekt više sigurno ne bi imala tog radnika. Ali to je 1:1000000 situacija. Ljudi griješe i normalni šefovi/poslodavci/voditelji projekata, znaju kako motivirati i istovremeno korigirati rad svojih ljudi. To se inače zove timski rad i ne trpi da osoba od autoriteta urla na članove tima.
Isto tako kao radnik ne bi dana trpila da mi se poslodavac na moju grešku dere na mene, ili mi psihički vrijeđa. Na veliku žalost djece čiji roditelji imaju potrebu za fizičkim kažnjavanjem, djeca nemaju mogućnost da daju otkaz i presele u kuću u kojoj je obitelj tim i međusobnim poštovanjem raste i uči zajedno.
Tulipanka, sad tek vidim da ti se beba tek mora roditi.
Moj topli savjet ti je da ne pokušavaš unaprijed definirati kako ćeš se osjećati i postaviti prema svom djetetu kad će biti u određenoj životnoj dobi koja je još daleko od tebe. Dok su moji dečki bili bebe izvalila sam par puta neke svoje stavove vezano uz školsku djecu ili veću djecu koje sam kasnije naravno skroz promijenila. Npr iskreno priznajem da sam kao trudnica na dojenje 14 mjuesečnog djeteta gledala , u najmanju ruku kao bolest, a naravno njih obojica su sa 14 mjeseci još jako uredno dojili.
Uglavno ono što želim reći je da rastemo sa svojom djecom i koliko god oni učili od nas mi isto toliko učimo od njih.
Ono što sam ja od svoje djece naučila je da ne postoje prečaci u odgoju. Svaki put kad sam stisla zube, zažmirila i brojala do 10 i onda rješila problem na spori ali pravilan način danas je došlo na naplatu. Za razliku od toga svaki put kada problem rješim histerično i vikne svaki put to se kao indigo preslika i idući put i oni pokušavaju rješiti problem na sličan način.
aha
potpisujem sedamsto puta
jako vazno za zapamtiti
Fol je u tome da je vecina nas odgojena kao da je udaranje vlastite djece normalna i dozvoljena stvar, a udaranje svih ostalih stvar loseg odgoja, nasilja itd...
Tesko jeste, ali treba si izbiti iz glave taj kod i izjednaciti prvu stvar sa drugom. I to je stvar koja se mora nauciti, izvjezbati, usavrsiti...Po cienu da rodjeno dijete zamisljam kao shefa ili nepoznatog prolaznika, kada me iznervira toliko da ga pozelim udariti.
Jer, hipoteticki receno, mi udaramo djecu samo zato jer mozemo, jer nam je to drustveno prihvatljivo...A to nije fer.
Poslid, ako ti djeca idu u vrtić i ako njihove tete u vrtiću rješavaju konflikte nenasilnim metodama, možda bi mogla s njima porazgovarati i pitati za savjet za situacije kakve si ovdje opisala?
Sad opet off-topic - ja sam ipak pod dojmom da odrasli uglavnom ne krše razne zakone zbog toga što razumiju razloge zbog kojih su zakoni doneseni, a u puno manjoj mjeri zbog straha od kazne. Npr. pazim kako vozim i poštujem pravila jer bi nepažnja i nepoštivanje mogli završiti tragično, što ne želim, a što je bila i motivacija onih koji su pisali zakove. Znači, ne zato što ću platiti x kuna ili završiti u zatvoru ako nešto napravim. Drugim riječima, osjećam nekakvu odgovornost prema sebi i prema drugima, ne prevladava mi strah od kazne. Tako nešto želim razviti i kod svog djeteta.
E, svaka ti čast! S ovim se potpuno slažem jer iako ne znam kako ću reagirati kad do toga dođe, sada razmišljam na opisani način, ali u pravu si kad kažeš "o tom po tom".
Međutim, postoji još bezbroj stvari koje sam na forumu pročitala i s kojima se a priori ne slažem a koji me se trenutno tiču jer sam u toj fazi. Npr. ne mogu pojmiti da netko želi zalediti posteljicu, odbiti epi, klistir, brijanje...
Eto, trudna sam i termin mi je uskoro i smatram da se na nešto ne može gledati kao da smo u srednjem vijeku,. Čemu odbijanje klistira i brijanja.?Ma ne bi ni u ludilu, no neka je svima na volju,a tek da bi zaledila pposteljicu ili rodila kući!!! :shock:
Ili npr. uopće ne koristila pelene (kako neke žene rade).Mislim, ako ćemo sve na prirodno zašto tada žene ne vade zub bez anestezije?! Nego svaki put traže da manje boli!
Tako bi trebalo (ako propagiramo prirodno) uopće ne koristiti uloške kad imamo menzes i staviti komad trave ili lista!
Mislim da su na ovom forumu neke situacije precijenjene, žene jednostavno žele prirodno,a kad krene po zlu onda se uhvate medicine kao pijan plota! I još viču da su doktori neupućeni i neobrazovani.
Ovo što sam nabrojila je skoro pa citirano sa raličitih topica.
A sada, izvolte "pljuvati" po meni!
[quote="Tulipanka1"]
Takodje, i ja! Strpljenje sa decom se uvek isplati. Ali, ne mislim da ti, Poslid, ni bilo ko od nas, treba da oseca toliku krivicu ako pogresi. Lude situacije dodju i prodju, dobro je samo kada nam one posluze kao nauk za sledeci put. U par prilika kada smatram da sam se ponela lose prema svojoj deci osecala sam se grozno, ali su mi se urezale u svest, nadam se za sva vremena. Sada sam uglavnom ponosna na sebe kada prepoznam opasnu situaciju ( u smislu moguceg gubitka kontrole) i uspem da se smirim i zajedno sa svojim devojcicama nadjem resenje. Bitno je da deca prepoznaju nas trud da budemo sto bolji roditelji. Savrsen niko nije, pa cak ni oni koji spolja tako deluju...
Usput, Dille, svaka cast na kategorizaciji (sinhronizacija....). TO je stvar oko koje se najcesce gube zivci. Visestruki zahtevi i potrebe, svi u isto vreme, a svako sunasce bi BAS TOG MOMENTA da dobije ono sto zeli...
Tulipanka, slažem se ja da svatko bira po svom, i tu mi idu i pelene i dojenje, i cijepljenje i sve i svašta i jedina stvar koja mi nije opcijonalna je izbjegavanje fizičkog kažnjavanja. Potpuno kužim da se roditeljima to dogodi , da im je poslije žao i da to kažu dijetetu ali sam aposlutno protiv da se po guzi koristi kao mjera odgoja jer ako se vratimo na točku broj jedan i slobodu izbora tu se opet vraćam da tu slobodu naša djeca nemaju i da smo zato duplo odgovorni za svoje postupke.
ovo mogu potvrditi i iz svog iskustva. djeca jednostavno uce rjesavati svoje probleme u odnosima s drugima na nacin na koji mi roditelji rjesavamo probleme s njima samima.Svaki put kad sam stisla zube, zažmirila i brojala do 10 i onda rješila problem na spori ali pravilan način danas je došlo na naplatu. Za razliku od toga svaki put kada problem rješim histerično i vikne svaki put to se kao indigo preslika i idući put i oni pokušavaju rješiti problem na sličan način.
i sad malo off-topic: vidim da se tu spominje nekakvo zaledjivanje posteljice. a ja padam s marsa, nikad cula za to i cemu to sluzi. preko pretraznika nisam nista uspjela naci, pa ako me moze netko uputiti na topic gdje se o tome govori. thanks!
Vjerujem da je mislila na pohranjivanje maticnih stanica (stem cells) iz pupcane vrpce
nije, emy je pisala o pospremanju (zaleđivanju) posteljice na topicu o porodu kod kuće
Aj da i ja nesto naucim.. odoh citat topic od Emy...
No dosta ove teme.... vratimo se na odgoj djece...
za maticne stanice sam vec cula : - ) ali sad sam nasla i emyn topic (hvala Mima) i svasta novoga saznala...
ispricavam se zbog offtopicarenja : - )
pusti, pusti, Tulipanka,...to sad tako pričaš.
ali ostani dovoljno dugo na ovom forumu i vidjet ćeš da će od tebe ispasti prava, pravcata Roda (mislim, po stavovima). tak ti ovaj forum djeluje na ljude
slažem se apsolutno sa svime što sam pročitala u ovom podforumu, treba se kontrolirati, iako ponekad izgleda da bi jedino lupanje po guzi dalo efekta kad je dijete neposlušno.
iskreno mislim da se ne može uspoređivati jedno dijete ili dvoje sa razlikom većom od godinu dana od blizanaca. nisam imala jedno dijete, prvo pa su blizanci
scenarij: jutro, pola 8. stela se budi i guguće, sven u tišini stoji u krevetiću i gleda u policu s knjigama. kao da ima oči na leđima osjeti da tiho uzimam stelu i izlazim iz sobe. nije se ni okrenuo, počinje vrisak ,"mamaaaaaaaaa", suze, kuknjava. osjećam da je stela mokra, počinje plakati jer ju je sven zagnjavio usred nježnog razbuđivanja u maminom naručju, sven dobiva slom živaca, dan počinje :?
brzo presvlačim stelu, bez tako divnog nježnog maženja jer drugo dijete samo što ne ispadne iz kreveta, stelu ostavljam u stolici, dobacujem joj igračkice i brzam po svena. presvlačim ga, kesi se, zadovoljan što je raznjupao seku i mamu, sve mu je 5.ne mogu izaći iz sobe da sven ne počne cviliti, nisu mu dosta ni seka, ni igračke, ni TV. mama pati od inkontinencije jer mjesecima ne uspijeva otići na WC na vrijeme, mama jede 1,5 puta na dan, mama je
večer - ne dao bog da krenem stelu prvu kupati i spremati za spavanje, sven dobiva slom živaca :? , mama se nada da će barem do sekinog brisanja biti dobar. rijetkost. sven me mrko gleda dok stelu oblačim, no stela treba večerati. nisam mislila da ću ovo ikad reći - hvala bogu da ne dojim jer bih do sada ispalila na živce. uostalom, kako dojiti dvojčeke?????? hranim stelu u spavaćoj sobi, sven je u boravku, da je s nama stela bi već do sada imala 12 čireva na želucu od njegove galame............
ako tata slučajno ranije dođe doma i zatekne svena kako plače dok ja pokušavam uspavati stelu, slijedi predavanje - da dijete će dobiti bruh, on je muško, ti ćeš mu objašnjavati zašto je bio na operaciji, neće moći imati djece, da ja nisam normalna, kaj ga puštam da plače, pa stavi ga kraj vas dok ju hraniš... a sve zato jer do sada tata NIKAD nije ostao bar navečer sam s klincima, a da ne govorim o cijelom danu bez mame. ne zna bogec kako je sretan
neću naglašavati da su kućanski poslovi na mojim leđima i da ipak kulturno živimo (svaki dan kuhani ručak, čist, istina-bog-neopeglan, veš, klinci čisti, siti i zaigrani, kućni ljubimac/pudlica = zadovoljan)
ako je tata navečer doma, sven je redovito (čitaj: REDOVITO)
svaka čast SVAKOJ mami, majčinstvo je nešto najljepše na svijetu i muškarci ne kuže za što su zakinuti, ali imati blizance je sasvim druga dimenzija, drugi svemir, i mislim da će se svaka mama s duplićima složiti sa mnom, pa bili oni dobrice ili vraželjci
ne znam kako mame dvojčeka discipliniraju svoju djecu. voljela bih da mi netko objasni
Mamash, svaka cast! Kad ovo citam cini mi se da bih zbrisala ili...nemam pojma. Mada iskreno ne kuzim zasto tvoj muz nije imao iskustvo cuvanja njih dvoje cijeli dan. Pa nije valjda da radi svakim danom.
Ja bas ne kuzim mame koje sasvim preuzmu brigu za dijete na sebe.
MM sudjeluje u svemu od prvog dana. Kad sam umorna trazim da uzme Filipa na par sati da se ja naspavam ili pogledam neki film. I ne pada mi na pamet da to vrijeme koristim za sredjivanje kuce. Ves nisam opeglala vec dva tjedna, peglamo kad kome nesto zatreba. Uzela sam si pauzu. On je malo gundjao, ali sam mu objasnila da mi treba odmora i da mi je navrh glave kucnih poslova povrh cjelodnevne brige za dijete i da izvoli uskociti. Nije bio odusevljen, ali je poceo (opet, svako toliko se opusti). Svima vama mamama kojima puca film-trazite pomoc, muz, starci, njegovi starci, frendice, tko god. Ja si uvijek mislim-bolje da reagiram na vrijeme i odmorim se, napunim baterije, nego da popucam po savovima, pa nisam ni za sta. Kad izgorim ne mogu biti ni dobra majka, ni zena, ni sama sebi normalna.
tanjads,u pravu si.
meni je nekad fakat naporno s njih troje i znaju me dovest do ruba živaca-pogotovo D. koji je kao hiperaktivac vrlo zahtjevan i voli iskušavati moju granicu strpljivosti.
ja si zato dam oduška da odem na kavu s frendicama,a tada MM uskače.
danas me baš susjeda pitala kako ja sve stignem (imam dobar raspored
ja imam muža koji je također roditelj toj djeci i očekujem da mi pomaže u svemu i tada nema problema,a da sam htjela muža koji mi ne želi pomoći ne bi se ni udavala.
mamasch,mislim da moraš nešto poduzeti glede uključivanja muža u brigu oko djece i kućanstva.
nigdje mi nismo potpisale da svu brigu preuzimamo na sebe.
malo skrenuh s teme.
ooo, pitaj našu lex
inače, pa ti si superžena
slažem se, uključi muža. I on je roditelj
I to već godinu i pol
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom