Ali pricamo o bebama, malim bebama, onima koje ne znaju za drugo nego slusanje majcinog srca, slusanje njenog glasa....Kod njih nije bitno sto zele nego sto trebaju, jos su premali da znaju sto zele osim ako se odnosi na hranu.
Ali pricamo o bebama, malim bebama, onima koje ne znaju za drugo nego slusanje majcinog srca, slusanje njenog glasa....Kod njih nije bitno sto zele nego sto trebaju, jos su premali da znaju sto zele osim ako se odnosi na hranu.
Za bebe sam imala dilemu pa sam zato postavila bas temu, ali moram proiznati da nemam uopste na pomisli tamo neki period posle druge godine (a tek desete) i spavanje u istom krevetu i sobi.
Kako i vi navodite, mozda to ima veze i sa tim kako ste navikli u svojoj porodici kao deca. Ja sam izuzetno bliska sa roditeljima, ali se kod mene ta bliskost nije manifestovala kroz zajednicko spavanje pa valjda zato nemam osecaj da istom treba pridavati vaznost i popustati u tom pogledu.
Ja to ne smatram popuštanjem. Jednostavno sam imala prvo dijete jako lošeg spavaća , sklonog noćnim morama i zajedničko spavanje je bio jedini način da se naspavamo. I tako do šeste godine, kada se u roku dva dana odselio u svoj krevet (uz naš mali poticaj. Istina, poticali smo ga i prije, ali bez uspjeha.).
Ja sam povremeno spavala sa roditeljima , više iz praktičih razloga (ljetovanje i sl), ali sam zato obožavala spavati sa najdražom bakom kad sam bila mala. Moje dvoje bratića i ja smo se svađali ko će spavati sa koje strane kod nje u ogromnom bračnom krevetu kad samo bili na praznicima. Ona nikad nije spavala sa svojom djecom, uvijek je kod nje sve bilo ko po špagici, ali eto sa unučadi druga priča.![]()