Prvi strahovi - kako se postaviti?

[BebaBeba]

Dakle eto izgleda da se moja curičica upoznaje sa prvim "pravim" osjećajima straha... Konkretno da previše ne duljim:
Bježi glavom bez obzira kada čuje korake ili otvaranje vrata a ne vidi odmah tko je najčešće meni u zagrljaj a ako me nema u tom trenu kraj nje sakrije se ispod stola / iza kauča ili bilo čega što prvo vidi.
Drugi slučaj je vezan za spavanje po noći. Oduvijek je bila po tom pitanju jako jednostavna, uvijek sama tražila da ide spavati, isprva pokazujući u sobu a sada lijepo kaže "Ide nana" i isto tako bi oduvijek na nama bilo jedino to da ju stavimo u krevetić i poljubimo za laku noć. Ali zadnje vrijeme se boji. Viče i urla ako ju ostavim samu i traži da legnem u svoj krevet dok ona ne zaspi. Prije toga se nekoliko puta onako u mraku diže na nogice i gleda da li sam ja u krevetu, da se uvjeri da nije sama.
Odkuda sad takav strah? I kako da joj pomognem?
U prvom slučaju kad dojuri do mene ju zagrlim i pomazim te joj objasnim da to nije ništa strašno nego dolazi tata / baka / dida ili tko već, a ovo navečer eto poštujem njenu želju i nije mi teško leći u krevet dok ona ne zaspi ako njoj to daje sigurnost.
Zanima me što vi mislite, dali postupam ispravno, ili kako biste se vi postavili?
Vidim da se zbilja boji i zato nema teoretske šanse da joj se smijem ili je još gore ignoriram!

[BebaBeba]

nitko baš niš nema za reći na ovo?

[vissnja]

Ja se ne secam bas nekog trenutka ili primera kad je N pocela da se plasi. Ali uvek je zagrlim, utesim i objasnim joj sta ju je to uplasilo.
Mislim da skroz OK radis, zagrlis je, umiris i ponudis objasnjenje. I za uspavljivanje isto, to je tako malo a njoj puno znaci

[skaida]

Možda bi pomoglo stavljanje plišanaca u krevet + priča kako ju oni čuvaju dok spava. Ja bih probala tako, samo jedna od mogućnosti.

[spring]

Nama se prvi konkretan strah javio sa 18 mj. Jako se uplašio uličnog svirača koji je nosio masku klauna. Isto kao i vissnja,zagrljaj-umirenje. Za malo starije (poslije 2 godine) preporučam puno razgovora i kreativnih aktivnosti pomoću kojih se može riješiti straha. Moj je M. ljetos na moru na televiziji vidio zmije i bio sav užasnut(u pitanju je bio neki glupi film na tv-u koji je gledao mm,scena koju dijete nije ni trebalo vidjeti). Poslije smo zmije puno modelirali od plastelina,pričali o njima i strah se istopio za nekoliko dana.
Normalno je da dijete počne osjećati strah u određenoj dobi (strah od stranaca,kasnije od mraka,imaginarnih bića),bitno je samo da roditelji sami ne plaše dijete i da strah ne ismijavaju. Proći će.

[BebaBeba]

Možda bi pomoglo stavljanje plišanaca u krevet + priča kako ju oni čuvaju dok spava. Ja bih probala tako, samo jedna od mogućnosti.

Ona ti od rođenja spava sa svojom čupavom dekicom A bez nje nema šanse I točno to i radim, obavezno uvijek u priču ubacim to kako je tu njena dekica mazilica koja nju čuva i lijepo grije da može slatko spavati

i da eto jučer druga večer za redom da je opet zaspala sama bez da je "A" rekla

[spring]

Bebabeba uvijek se iznenadim i zaprepastim kada čujem/pročitam kako neka djeca prekrasno,mirno spavaju/zaspu. Uživaj u tome. Mi se mučimo s tim već 3 godine.(M.okorjeli nespavač)

[BebaBeba]

vjerujem ti, a da znaš kako se tek ljudi iznenade kad im kažem da moje dijete tako spava od navršenih MJESEC dana

[argentina]

moj malac ima 12mj i zadnjih tjedan dana ima neku fazu kad mu nitko nepoznat ne smije doci pred oci i obratiti mu se.
odmah udri u plac, i to onaj iskreni preplaseni plac, gdje suze teku ko potoci

jucer nismo mogli ni plac obaviti a danas kad nam je dosla susjeda morala je izaci za 5 minuta jer nije prestajao.

mozda strah od odvajajna? iako ja sam uz njega cijelo vrijeme...

[BebaBeba]

Imala i moja tu fazu al je trajalo doslovno par dana. Ali nakon nje je postala puno opreznija i prvo svakoga nepoznatoga dobro prouči pa ako joj se svidi tek onda se hoće "družiti". Prije te faze je letala u ruke doslovno svima.

[lola3]

evo da se pridružim. moja curica se s 12 mjeseci skroz promjenila. istina, zaradale su se i viroze pa sad upala uha. prije je bila izrazito vesela, druželjubiva (ima sestrične i bratiće s kojima je često), većinu noći bi spavala u kinderbetu. sada većinom plačljiva, cijelo vrijeme me vreba i ne smijem biti dalje od pola metra nikad. baš nikad. nedavno je dva dana samo plakala kad joj je došla baka koju nije vidjela dva mjeseca. s tatom jedva hoće ostati kad odem do wc-a. počela je hodati, ali je još sigurnija s mojom rukom pa se nekako nadam da će sa većom samostalnosti proći taj golemi strah. sva sreća imam još mjesec dana do povrtka na posao jer ne znam kako bi sve to sad prošlo.jel imate slična iskustva i utjehu ?

[noir_noir]

evo i nas, možda sa sličnim problemom - kažem možda, jer ne znam da li su u pitanju možda strahovi ili nešto drugo

moja curka se prije desetak dana počela potpuno drugačije ponašati - plakati za svaku stvar koja nije po njenom (u sekundi krenu velike suze i glasan plač, a prestane nakon minutu-dvije jer mi ne popuštamo i inzistiramo da nešto ne može/da mora obuti šlapice/da moramo promijeniti pelenu i sl.), ne odvajati se od mene (mojih nogu) kada sam kod kuće (ja ju svaki put uzmem, zagrlim, ne ignoriram njenu potrebu za mojom blizinom), a najgore mi je što po noći vrišti (nakon što zaspe sama u svom krevetiću, nakon dva sata kreće buđenje s vriskovima, lamatanje nogicama, prevrtanje, dakle nama neki neobjašnjivi nemir) i općenito ne spava dobro (dnevno spavanje je ok, jednom dnevno po sat i pol-dva bez buđenja, cendranja i sl.).

da li netko ima slično iskustvo? ništa se novo ili neobično nije dogodilo u našoj dnevnoj rutini, vidim da je zubići muče (trojke) ali nam do sada to nije stvaralo baš takve probleme. meni to izgleda ili kao neki "skok u razvoju" (ukoliko se ti skokovi uopće javljaju nakon 6. mjeseca??) ili kao početak testiranja naših granica (vidim da je počela glumiti, gleda da li je gledamo kada npr. pleše, baš kao da je na pozornici ). kako se postaviti?

[lola3]

to je to. valjda moraju vidjeti koje su granice