 |
|||
Ne, uopće me ne smeta
Sila boga ne moli
Ma nema ni teorijske šanse
pa živ se čovjek na svašta nauči, zar ne?anchie76 prvotno napisa
A da ne spominjemo da ti netko kaže aj sad lezi na leđa i pokaki se a nas 5 ćemo gledati i usto navijati i vikati "tiskaaaaaaaj". Jel bi koja pristala na te uvjete velike nužde? nekako sumnjam
da smo tako sve mi ovdje oduvijek vršile nuždu, šta bi bilo čudno?
penjanje četveronoške na stol, lijeganje pod reflektore - i kenjaj!
uvijek se može naći i netko da nam divljački raširi čmar, da brže budemo gotove.
Ajmo se nekako probati zadržati na porodu i "intervencijama" koje ga mogu ometati
Nije istina da boksovi moraju izgledati kako izgledaju kod nas, u čemu bi bio problem da su odijeljeni jedan od drugog da su kao male sobe? vjerujem da bi rodilji bilo puno ugodnije da nije izložena svim mogućim pogledima od čistačice preko doktora i sestara do specijalizanata ili posjetitelja rodilištu.
A kad bi to bile male sobe, ne bi li lako bilo napraviti mrak, pustiti sebi neku glazbu da se ne čuju zvukovi iz vana itd..
To bi stvarno bila maaaala promjena, a uvjerena sam da bi mnogim trudnicama omogućilo da se osjećaju puno ugodnije na porodu i da porod ide brže.
Da, nažalost na svašta se čovjek navikne. To je ono što sam na početku odmah rekla - mi smo lavice u kakvim uvjetima uspjevamo roditiNo neke žene ne uspjevaju, da uspjevaju ne bi bilo toliko CR nakon sati i sati pokušavanja vaginalnog poroda.
Kad smo kod ometanja ili ne, osobno sam duboko razočarana kad su kod nas nedavno otvorili lokalnu opću bolnicu.
Svi smo ju čekali kao ozebli sunce s nadom u lijepe uvjete rađanja.
Bolnica je prekrasna. Sobe su dvokrevetne, svaka ima svoj wc, sve je novo, čisto,... bebice s mamama cijelo vrijeme,... ma milina, ALI "sala" za rađanje je doslovno "sala". Nisu napravili zasebne boxeve, nego se nevuče platneni paravan.
Katastrofa.
I sad zbog tog platnenog, a ne zidanog paravana (za kojeg su imali sve uvjete), prisustvo tate na porodu je upitno, jer ako se rodilja do tebe izjasni da joj smeta, tata ne smije uči.
O privatnosti da ne govorimo.
Slažem se. To bi bio mali korak kojim bi se postigao stvarno veliki napredak.
Kod nas su boksovi odijeljeni onim prijenosnim paravanima, i nije baš da su izloženi čak i pogledima posjetitelja rodilišta, ali i dalje se sve čuje i nije baš neka intima.
Sad kad razmislim, meni su užasno smetale druge rodilje koje su vikale, cijukale i sl. Ali ne za vrijeme poroda (tada mi ništa nije bilo važno niti sam doživljavala svijet oko sebe), ali nakon poroda... jedva sam čekala kad ću na odjel samo da ih više ne slušam
Katastrofa
Posljednje uređivanje od anchie76 : 10.11.2010. at 14:27
Puno toga ometa porod da žene nisu niti svjesne... mnoge žene kažu da ih klistir i brijanje nije ometalo. Al ajmo se samo zamisliti sa situacijom da imamo grčeve u stomaku i da trebamo na WC i netko nam u tom trenu predlaže da nas brije. To smeta, možda ne toliko na svjesnoj razini koliko na nesvjesnoj. Pa čovječe šibaju te trudovi ti trebaš svojih 5 min da te nitko ne dira da te puste na miru, a oni ti stave crijevo u g*** uliju vodu, i aj ti sad trpi xy minuta. Ma nema šanse da to nekoga ne omete, nema šanse. A proživljavanje trudova uz nastojanje zadržavanje stolice po svaku cijenu - krajnje "zabavno" iskustvo.
A da ne govorimo o komentarima koji se daju čuti - tipa "prvorotka je, to će trajati satima", "ajme to ide jako sporo, moramo to malo ubrzati" itd itd itd
I na ovoj temi je bilo par komentara od strane žena koje su rodile da im je nakon poroda nestao sram, da kad su ono prošle mogu bilo što. Ali zašto bi ikoja od nas morala to prolaziti, zašto bi sve morale ležati s raširenim nogama i s xx na gotovs da svatko uvali prste u prolazu i iskomentira?
To se sve da napraviti, ali puno puno ljepše i s puno više poštovanja prema rodilji.
sad mi pao na panet muž od prijateljice koji (po njenim pričanjima) obavlja veliku nuždu samo i isključivo ako je gol golcat!!
Posljednje uređivanje od bucka : 10.11.2010. at 14:34
Mnoge žene tako rađaju, vidiš odmah to ima smisla
Ne bih rekla da baš sve leže s raširenim nogama..barem ja nisam.. odnosno prvi put jesam, drugi put ne..
rodila sam u Petrovoj, ubrzali su mi porod dripom i bušenjem vodenjaka, ali su me lijepo pokrili plahtom i nitko nije mogao vidjeti jesam li se dobro obrijala ili ne
I nije me baš svatko gledao, samo babica i par doktora
Slažem se da bi prilikom rađanja žena trebala imati mir, i da u miru donese svoje dijete na svijet.. i za dijete bi bilo puno ljepše i lakše da prvo što ugleda nisu reflektori..
vidis krumpiric da sam fulala temuiksam sve)
Ma nisi.. nema smisla da sam vam u startu morala reći što i kako morate pričati o kakanju
No natrag na temu...
Vi koje ste rodile, jel mislite da bi vam godilo više privatnosti? da ste se osjećale da ste u svom privatnom prostoru (koji je mogao biti improviziran)?
po pitanju improvizacije prostora:
prebacit rucnik preko glave (ubijes i svijetlo i djelomicno bolnicke mirise)
utaknut slusalice u usi (ubijes zvukove)
Ne, baš suprotno. Godio mi je odlazak u predrađaonu punu ljudi, osjećala sam se sigurnije. A cijelu prethodnu noć sam provela u tišini i mraku svoje bolničke sobe, cimerice su spavale. I u gotovo osam sati tišine otvorila sam se dva centimetra.
Očito sam čudna biljka, nikakva privatnost mi nije bila potrebna.
Ne znam. Rodila sam u Vinogradskoj, privatnosti sam imala dovoljno, barem mi se onda tako cinilo.
Bili smo sami MM i ja, dr. je samo dolazila svakih sat dva i babica isto tako.
Culi se se okolo razni zvukovi. Krikovi, zapomaganje i vikanje rodilja, hrkanje anesteziologa, plac bebica,...
Nije me to ometalo. Kad sam cula ostale rodilje kako vicu, ja sam se tjesila, dobro je, meni je super, jer nemam potrebu vikati, anesteziolog me hrkanjem nasmijavao, a bebice raznjezile.
Otvarala sam se rapidno za prvorotku.
Kako bi bilo u prostoriji totalno odvojenoj od ostatka, ne znam, pretpostavljam da jos bolje.
a sad ono o privatnosti u rađaonici,
isto ko što sam i prije govorila:
definitivno sobica (može i špajza) .
- reflektori su mi najveća moguća strava, nakon nekog vremena pod reflektorima nisam smjela ni otvoriti oči jer bih isti tren osjetila nesnosnu bol u glavi/sinusima.
dobro ti, al ja sam kraljica odgovarala POSLIJE obratavidis krumpiric da sam fulala temu
Kojeg obrata?
dok je tema bila na zdravlju odraslih, ja lutonjicu uvjeravala da tema ima smisla jer ce upozoravat na vaznost redovitog praznjenjaKojeg obrata?
AdioMare genijalni su ti postovi
Prostor mi nije bio nikakav faktor jer su u Petrovoj boksevi odvojeni.
Gledao me samo jedan dr. koji je bio super. Svjetla nisam ni primijetila, ne kuzim kakvi reflektori?
Jedino sto me smetalo bila je nadrkana primalja. Ostale koje sam ranije vidjala u predradjaoni bile su mi simpaticne, sve osim ove. I bas na nju naletim.
Ako mi se slucajno pojavi i ovaj put trazit cu drugu.
Ni ja ne znam o kojim reflektorima govorite, ja ih se ne sjećam.
Što se tiče prostora, bilo bi lijepo da postoje neke odvojene sobice. Vjerujem da bi mnogim rodiljama to stvarno puno značilo.
Ali, moram priznati da meni to i nije bilo previše važno. Ja sam ionako oba puta šetala okolo do izgona i bila sam u boksu po tih 15-tak minuta koliko treba da izađe dijete. Meni bi bilo draže da lijepo urede onaj hodnik ispred predrađaone i rađaone, ja tu provedem najveći dio vremena i tu me muž najviše slikava
Bome je meni nedostajala privatnost. Ometala me cura koja je vrištala, smjena pa opet nove babice.... koma.
Jedna je došla u drugačijoj uniformi i bez pardona gurnula ruku da vidi koliko sam otvorena, a ja
sad kad o tome razmišljam, tužno je. mislim da se nitko nije potrudio zapamtiti mi ime, niti se predstaviti. a to je nešto što bi mi puno značilo. dajem ti u ruke svoje dijete, budi čovjek.
u rađaoni je bilo ok, stalno ista babica i doktor, dragi, nasmiješeni, čestitali nam na kraju... ali ono do tad
ja sam uspjesno rodila veliku bebu, ali mi je jako smetalo, pogotovo kasnije kad bi se prisjecala, kako me je pregledavao doslovno tko je stigao :bljuc:
i kasnije ono lezanje na stolu sa raskrecenim nogama dok te sivaju, a svi koji prolaze po hodniku imaju divan pogled (znam koliko sam ja krvavih medunozja sa visecom pupkovinom vidjela dok sam boravila u bolnici tih 6 dana). jos bi se nekak podnijelo da je beba s tobom, ali bebu su odnijeli cim se rodila.
ma fuj, ne znam koji mi je bog da se iznova prisjecam te grozote.
Prvo dijete sam rodila u jesen 91. Sama u rađaoni, jer svi koji su mogli negdje otići roditi su i otišli s obzirom na svakodnevno granatiranje i ostale strahote rata u našem gradu.
U tim trenutcima mi je ta samoća odgovarala i jedino čega se sjećam s nelagodom je ispitivanje nekakvih podataka u vrijeme najjačih trudova. Nikad mi nije bilo jasno zašto se to nije moglo obaviti prije ili poslije samog poroda jer mi je mir u tim trenutcima bio izuzetno bitan. Napominjem da je porod bio induciran.
Drugi porod je bio 96. i tad nas je bilo stvarno puno rodilja pa su vriskovi i zapomaganje drugih žena bili nešto što me je najviše uznemiravalo i plašilo. Srećom, porod je prošao relativno brzo i bez nekih prevelikih uplitanja i intervencija od strane osoblja.
Meni je ineresantno što se ni s jednog ni drugog poroda ne sjećam ni babica, ni njihovih imena. Znam da su bile tu negdje i da su pomogle dočekati bebe, ali ja ih uopće nisam doživljavala. Najviše mi je odgovaralo da me nitko ne ometa, ali me je ujedno umirivala njihova blizina.
S druge strane imam prijateljicu koja je rodila nešto nakon mene i njoj je najgora bila upravo ta osamljenost te je molila čak i čistaćice u prolazu da ostanu malo pokraj nje.
Tada naime nije bio moguće prisustvo očeva ili bilo kog drugog tijekom poroda što se, na sreću, u zadnjih nekoliko godina promijenilo.
Iz svoja dva iskustva i iz priča drugih žena oko mene smatram da je svaka žena osoba za sebe i da joj kao takvoj treba i pristupiti. Naravno, u skladu s mogućnostima i uz dužno poštovanje prema samom činu rađanja novog života.
Moram nadodati da se nisam nadala da ću ikad pisati na ovom podforumu, jer sam svoje trudnoće prošla odavno i više ne mislim rađati, ali sam se dala navući na spiku o probavnim teškoćama i inim finesama oko iste
Elem,
prvo sam mislila da se ovo zbilja odnosi na .a.anje pa sam već imala spremno izvješće. Meni kad je sila, onda je sila. Iznimka su trudnoće kada su mi crijeva sporija, pa dok odem na zahod, prođe me volja. Netko je pisao o začepljenim ušima. To je upravo i moja metoda. Ako vidim da će biti nešto, a kolegica je redimo u pred-sobi (pere ruke recimo), začepim uši i izolirana sam. Ima još nešto. Moja draga mama me je kao dijete učila 'huhisanju'. Kasnije sam protumačila da je ona to primjenjivala disanje kao na porodu. Uglavnom, ako ti i nije baš sila, a znaš da moraš redimo (pred put, školu, odlazak nekamo), sjedneš i huhišeš (ubrzano disanje, skupljena usta). I da vidiš eliminacije
A glede glavne teme: u potpunosti se slažem da bi malo više privatnosti dobro došlo u našim rodilištima. Mi se na sve naviknemo, pogotovo ako moramo, ali apsolutno tu mnogo toga ide protiv našeg dostojanstva. Ispada kao da se žena dođe kurvati (da prostite - malo sam pretjerala, bez uvrede, to je naravno krajnost), a ne obaviti možda najljepši i najuzvišeniji zadatak čovječanstva - donjeti novi život na svijet. Stari su se totalno izokrenule.
Jedna od stari koja mene smeta je što moram svući sve sa sebe. Smeta me što ne smijem imati grudnjak, pa mi cc vise onako bez veze, bolnička 'haljina', zadnji modni hit, sva otvorena i sa divnim dubokim dekolteom. MIslim da bi jako dobro prošla na modnim pistama na kojima se i tako više otkriva nego pokriva.
Hvala dragom Bogu, dao mi je da brzo rađam, pa ne moram dugo širiti noge u boxu. Ali svejedno, dajte ljudi, više poštovanja!
A i one vizite nakon poroda, kad tamo u podnožju kreveta stoji barem 5 ljudi, sestra ti stiska trbuh da se vidi koliko krvari... Brrrrr.
Ja bih stala na ovome da ne pišem opet o tome.
Za anketu, da, falilo mi je privatnosti, falilo mi je da mi se obraćaju kao čovjeku a više od toga falilo mi je da me puste da se postavim u neki položaj u kojem se neću onesvješćivati od boli između trudova. Dovoljno za ovaj put.
Kojeg obrata?
Otvaram iznova i ne mogu da vjerujem
Ja sam prijateljicama koje jos nemaju iskustvo radjanja svoj porod opisivala sa:
"kao da 36 sati pokusavas posrat govno od 4 kila"
(slatko moje govance)
Inace, prvih 32-3 sata sam provela kuci, s prvim trudom se skinula potpuno gola (racunala sam da su babice sigurno vidjele groznijih prizora). Jedva sam se natjerala da navucem neku poduzu majicu kad sam morala taksijem u bolnicu.
Da ne govorim o izgradjivanju intimnog odnosa s nasom kadom.
ja sam dobila drip i nakon njega me toliko bolilo i toliko sam se derala
samo sam željela da sve skupa što brže prođe!
slazem se u potpunosti. meni se nitko nije predstavio tako da sam sama nakon poroda u hodniku pitala babicu kako se zove, cisto da znam.... a koji je dr. bio jos uvijek pojma nemam...
Ja sam prijateljicama koje jos nemaju iskustvo radjanja svoj porod opisivala sa:
"kao da 36 sati pokusavas posrat govno od 4 kila"
(slatko moje govance
Inace, prvih 32-3 sata sam provela kuci, s prvim trudom se skinula potpuno gola (racunala sam da su babice sigurno vidjele groznijih prizora). Jedva sam se natjerala da navucem neku poduzu majicu kad sam morala taksijem u bolnicu.
Da ne govorim o izgradjivanju intimnog odnosa s nasom kadom.
ja sam doktora saznala tu na forumu... MM je saznao na poslu ime jedne od babica, čisto da upišem u radosnicu.
ali eto, glavno da je moj anđeo s nama, za drugi put sam se bolje pripremila i umjesto onog plahog dobro jutro koje sam im uputila na ulazu krećem s paljbom, u sridu! tko god mi se približi ima mi objasniti zašto je došao.
Ne razumijem zašto je problem predstaviti se. Na kraju krajeva, to bi bio i neki minimum pristojnosti.
Meni su se babice predstavile, a i mene su oslovljavale imenom (kao i rodilju u boksu do mene, to sam čula u manjku privatnosti
Dr.-a sam poznavala otprije, s pregleda, i on mi zna ime.
Još mi je i muž bio tu... eto, osjećala sam se sasvim ugodno.
Eto, zaista nije potrebno puno da nam svima bude ugodno, ili barem ugodnije, u rodilištu.
ja sam na prvom porodu dakle bila pokazni primjerak
bilo je prekonekoliko doktora, izmjenilo se babica, specijalizanti, čitava grupa studenata.
luda zabava
Kad sam vec nasjela na početku, odgovorila na anketu i, štoviše, ponudila detalj vezan uz moje pražnjenje crijeva, moram sada i dodati da mi je analogija skroz bez veze.
Nije mi smetalo to što nisam imala privatnosti, samim time što sam išla roditi u bolnicu nisam ni očekivala zamračenu sobu, tihu glazbu, babicu u kutu koja osluškuje moje udisaje, izdisaje.
Nije da mi sve to ne bi bilo super...
Inače nisam osoba koja se srami bilo čega, zaista mi malo toga smeta, sa svima se mogu dogovoriti, složiti...
No, kada danas gledam na sve to, žao mi je zbog jedne stvari - što sam dopustila doktorici na pregledu (rodila sam 5 dana od termina) nakon uspješno obavljenog CT-a na kojem su se vidjeli lagani trudovi (koje sam između ostalog i osjećala), da mi dolje prčka i tako probije vodenjak. Naravno, kasnije su me nagovorili na drip. Ne mogu reći da je išta pošlo krivo, porod je trajao oko 7 sati, nije bilo tako strašno (osim tih dripovskih trudova koji su me stvarno lomili, ali ne i slomili), ponovila bih ja to sve odmah, ali kad znam da sve to nije moralo tako biti, dođe mi žao.
A intima, stvarno, mogla bih roditi pred prepunom predavaonicom studenata i još se skupa s njima šaliti. Stvarno mi to nije bed.
Bila sam spremna puno toga žrtvovati da dobijem mir, privatnost i da me nitko ne ometa.
Međutim, moje zdravstveno stanje i strah koji je osjećao MM onemogućili su porod bez intervencije.
Kada bih opet rađala, voljela bih da imam pravo roditi bez pipkanja, bockanja, zabadanja, jakog svjetla i nepoznatih ljudi.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
