Vidiš, a moje nisu nikada.ivana zg prvotno napisa
Niti roditelje mojih prijateljica.
A svi smo redom išli na vjeronauk. U crkvi.
I voljeli smo ići na vjeronauk.
Išli smo čak i ljeti malo se družiti prije mise iako nam tad vjeronauk nije bio obavezan.
Nije bilo nikakvih obaveza, zapisivanja tko je došao... išli su oni koji su to željeli.
Danas idu manje-više svi, jer moraju.
Adio-mare, znam... jasno mi je da moje saginjanje glave pred većinom ne može dovesti do nikakvih pomaka, ali riječ je o mom djetetu, i sagnut ću glavu kad god treba i koliko god treba.
A iskreno- jako žalim jeri moje dijete neće mati priliku doživjeti vjeronauk na način kako sam ga ja doživjela, već kao školsku obavezu koja je (po meni) odavno izgubila svoj smisao.
 |
|||
