Uh, još jedan loš: jedno vrijeme sam se tresla ko šiba, drmala me neka groznica i uopće nisam mogla kontrolirati tijelo... to valjda od dripa :?
 |
|||
|
|
|||
Uh, još jedan loš: jedno vrijeme sam se tresla ko šiba, drmala me neka groznica i uopće nisam mogla kontrolirati tijelo... to valjda od dripa :?
Uh, još jedan loš: jedno vrijeme sam se tresla ko šiba, drmala me neka groznica i uopće nisam mogla kontrolirati tijelo... to valjda od dripa :?
nakon poroda? i mene isto, ali sam mislila (tj. cula od jedne cure koja se bavi plesom) da je to odgovor tijela na naprezanja.cekana prvotno napisa
Al sam se ja naprezala... imala sam pola sata trudova 8) smješno za reći... ali mi žena reče da može biti od disanja, ja svaki trud prodisala duboko, punim plućima...
Najbolji dio naravno pogled na mog malog mišeka i kad su ga stavili na mene a on se umirio kao mali
S obzirom da je i tata bio na porodu i snimio baš taj dio sa digitalnim fotićem moram priznat da svako malo pogledam taj snimak i rjetko kad uspijem zadržat suze radosnice
Najgori dio mi je bilo šivanje poslije epiziotomije koje je poprilično boljelo(mislim da mi je to teže palo nego porod)
____________________
TOMO 22.09.05.
I ja sam se užasno, nekontrolirano tresla, posebno noge, i sve vrijeme sam govorila "ne radim to namjerno, ne radim to namjerno".
Nisam dobila drip.
I to mi je jedna od loših uspomena, ta moja potreba da se ispričavam jer ne mogu kontrolirati svoje tijelo, razlog je dijelom u meni, ja se često osjećam krivom (neurotičan tip), ali i zbog osoblja, njihove hladnoće, posebno babice, za koju stvarno nisam osjetila da je ta koja je uz ženu.
Meni je najgori trenutak bio i najbolniji kad mi je pokao vodenjak. To je bilo ca. 6 sati nakon prvih bolova. Grozota, mislila sam da cu crknut. Tako bolno i neugodno.
A naravno najljepsi trenutak kad su mi Mejricu stavili na prsa i ja joj dotakla topla, vlazna rebra. Necu nikad zaboraviti taj njezan dodir i kako je dihkala pod mojom rukom dok je plakala. ( a i ja i MM sa njom)
najljepši - kada su malu, jedva primjetno umrljanu mrvici stavili na mene, a ja sam joj rekla: hej, nemoj plakati, ja sam tvoja mama, poljubila je i pomislila kako je savršena + kad su mi rekli da nema šivanja jer me nisu rezali niti sam pukla
najgori - zadnjih dvadesetak minuta prije poroda, trudovi na drip svakih 1,5 minuta i kada su mi rekli da mi ne mogu dati epi jer su svi boksovi puni (rodila u predrađaoni)
najbolje-prvi dodir s bebicom
najgore-moj prvi porod,od početka do kraja :/
U pogledu i je cijeli svemir. Po vjerovanju tibetanaca, čovjek se reinkarnira dok ne dođe do nekog stupnja čistoće. U svakoj inkarnaciji bira svoj život i svoje roditelje. Tako da mu možda svemir i ostane u pogledu, dok se ne privikne na ovozemaljski život.
Ne znam je li točno, ali jako dobro zvuči, je l da
najgori trenutak-ono na kraju kad mi je doktorica legla na trbuh,mislila sam da će mi se glava raspuknut od pritiska
a najljepši-trenutak kad sam mislila-pa, dobro kolko još moram tiskati,i pogledam dolje, a bucek je već napola vani
još jedno loše sa drugog poroda:
nakon šivanja su skužili da iz mene "šiklja" krv u mlazu i nisu bili sigurni da li sam i iznutra popucala,pa su mi gurnuli neki vreli(bar se meni tako činio) instrument od kojeg sam mislila da će mi utroba eksplodirati :shock: da bi došli do dva različita zaključka i prepucavali se ko je u pravu i na kraju izašli ostavivši me u šoku
...a kako divno mirišu ta mala stvorenja
Evo i mene u vaš klub. Sad nakon 6 godina iza prvog poroda ipak moram napisati koju riječ više.
Nakon dugih 5 godina braka ostala sam i ja ponovno trudna, prva trudnoća nije uspjela - stres - smrtni slučaj oca, a ova druga - smrtni slučaj brata hemofiličara. S naglaskom da sam ja prenosioc te bolesti.
Nakon amniosinteze sam već znala da je u buši dečko, naravno prvi je saznao to moj pokojni buraz, pa onda MM. Njega sam prije ugledala, dok je MM bio na putu do nas. Veliku podršku sam imala u njemu i njegovoj doktorici sa Rebra, ali znalo se da sad moram napraviti "Genetsko savjetovanje". Ali to je sve bilo i više nego bolje jer moja je izjava bila "KAKO DRAGI BOG DA, TAKO ĆE BITI!"
I došli su moji trudovi, ja u predrađaoni, a doktori na Kajfežu u frci jer smo znali da dečec hoće doći van. Na CT su me priključili, pa došla dežurna pedijatrica i soli pamet: PA JESTE LI VI MAMA NORMALNI, PA JER ZNATE KAKO BOLESTAN MOŽE BITI?" A meni trudovi užasni.
Kad je otišla, odahnula sam, jer sam joj onako ukratko rekla: IMALA SAM ČLANA UŽE OBITELJI S TOM BOLESTI I AKO SAM JA TAJ KRIŽ ODLUČILA NOSITI SIGURNO NE BIH DO SADA ČEKALA DA SLUŠAM VAŠE ZVOCKANJE. Pokupila se uglavnom kao furija.
Doktori su bili super. Ja u rađaoni, sve rađaju oko mene, a ja nikako. Došao Jozo - Arap, tako smo ga u to vrijeme zvali, i spomenula mu da više ne mogu da trpim. Pogledao me je, pa babicu, i rekao: STIŠĆI!
Nisam vjerovala kad sam čula plač bebice, da sam u stvari ja to rodila.
Kad mi ga je babica stavila na trbuh, onako zamotanog, uz suze na očima samo sam pogledala prema gore-nebu i pomislila: EVO GA, BURAZ I TATA.
Daniel srećom ipak nema hemofiliju.
Da bi to bio kraj moje ružno-lijepe priče. Ta ista pedijatrica me na svojoj viziti koju nije izvršila u mojoj sobi nije izvjestila da mi je beba pod onim lampama-tj. da ima žuticu. Grozno sam se osjećala!!! I ne želim je više vidjeti svojim očima.
Drugi porod je protekao teže, nisam se dovoljno otvorila. Ali...
Pogled iza mene na prozoru je bio zaprepaštavajući... sunce s istoka je dolazilo, bar to me tješilo dok sam čula plač svoje Andreice. Za nju još uvijek imam vremena da je prekontroliram i da utvdim činjenicu dali je prenosnik hemofilije ili ne. Pa vidjet ćemo do tad!
Možda bi se odlučila i na još jedno, meni je bilo predivno, dva buraza starija, a ja šećer na kraju. Ali da nisam to što jesam, ne bih sad više mogla proći još jednu trudnoću sa istom strepnjom kao ove dve.
Sorry, nisam skužila da ide i drugi put moj post. Hvala na razumijevanju!!!
imam dva najbolja trenutka koji se nekako međusobno miješaju i ne mogu se sjetiti jednog bez da se sjetim drugog - osjećaj Lovre na mojem trbuhu i drhtanje glasa MM-a kada ga je čuo kako plače. MM, naime, nije bio sa mnom, a cijeli porod je trajao beskrajno dugo i drugi put ću se svađati sa svima ako treba samo da bude onako kako bi trebalo biti.
najgori trenutak - doktor me šiva i u jednom trenu kaže " a u p.m. pukla mi je igla!" pola igle je ostalo negdje u meni, a pola je bilo u doktorovoj ruci pa su me morali rašiti da bi pronašli iglu i onda ponovo šivati! katastrofa!
ali sad kad mi se Lovro naceri od uha do uha...
Meni je porod ostao u lijepom sjećanju. Najtužnije mi je bilo kada su mi rekli da moj dragi ne može samnom u rađaonu, odnosno kada su mi dali da obućem spavaćicu, sjećam se stajala sam ispred predrađaone sama u toj njihovoj spavaćici i osjećala se kao Pale sam na svijetu.
Šta se tiče trudova mislim da mi je nekada na wc-u bilo teže.
Iako se mnoge neće složiti samnom, meni je klistir bi super, konačno sam se bez naprezanja posrala!! Ajme kada je eksplodiralo!! :D. A ni brijanje mi nije bilo tako užasno. Mislim da mi je najviše išlo na živce što je jedna cura u rađaoni bila do mene i cijelo je vrijeme plakala, a nije htjela epiduralnu.
Najgori definitvn - kada te probude iz narkoze i kažu ti da je beba umrla.
Najljepši- kada sam konačno dobila pored sebe živa i zdrava ta dva mala predivna stvorenja i poljubila ih.
Najbolji dio: moje dijete u mojim rukama
Najgori dio: šivanje međice
Najbolji: prvi dio poroda, prirodni trudovi, iščekivanje i veselje.
Najgori: ruka u mom grliću maternice koja ga pokušava nasilno rastegnuti, ignoriranje mojih pokušaja komunikacije od strane med. osoblja, odvajanje djeteta nakon poroda i za vrijeme boravka u rodilištu.
Najgori: bušenje vodenjaka, trudovi pred kraj poroda, tiskanje trbuha da beb izađe van, i širenje grlića maternice rukama doktora i naravno epi
Najbolji:trenutak kad je Janko iskliznuo iz mene, kada sam po prvi put vidjela taj mali smotuljak pod nogama, kad su mi ga konačno stavili na grudi i svaki trenutak koji smo kasnije proveli zajedno
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom