divan post medo
divan post medo
ma sve ok, ti si film (i tu situaciju) doživila na jedan, ja na drugi način.
isto kao što su moje reakcije na afričko dojenje bile totalno suprotne od reakcija moga brata.
baš bih voljela pogledati taj dokumentarac!
ne mogu se ovaj cas odusevljavati ranim djetinjstvom u africi jer sam pod dojmoj druge Oprije emosije, one od petka, koj aupravo govori o zlostavljanju i vrlo niskoj razini prava žena u africi (od prodaje u bijelo roblje, aidsa, prostitucije - ma prestrasno je bilo).
Sto je tice nacina odrastanja djece - evo, mi smo vikend prove,i na selu, u masliniku - mi brali masline, mala je cijeli dan trckarala oko nas, lutala slobodno, uzivala je - nije uopce trazila nasu paznju, ma cak ni cicu, u stanu bi ju stalno morali s necim zabavljati. Slazem se da bi joj zivot u takvim uvjetima bio sigurno manje stresan i da, u tim prvim godinama života ne bi gubila u ničemu.
Posljednje uređivanje od Bubica : 15.11.2010. at 15:13
ja se sa svime ovim slažem, al jednostavno ne mogu prihvatiti priču da djeca u afričkim plemenima imaju jednako širok spektar mogućnosti.
Slažem se i da nisu upućeni u to da ga nemaju. I da današnja djeca na zapadu jesu prenaglašeno " različita" od roditelja, da su, kako kaže Juul "centar"-a ne dio, što je strašan teret za dijete.
Takav se "poredak" kod mene "riješio" proširenjem obitelji. S jednim petogodišnjim i jednim jednogodišnjim djetetom se ne može, karikiram, svaki dan čitati o vitezovima.
Pojačao se broj obiteljskih rituala, a smanjio broj onih usmjerenih djetetu.
Jednom je kolegica, bivša odgajateljica, pričala kako "njena"(čuvana) djeca nikad nisu "osjetila" drvo . Većina njih. Da djeca nisu pipala, penjala se, bacala, nisu brali trešnje, kopali zemlju. A da je to ključno za senzomotorički razvoj. Da odrasli-njihovi roditelji, ne mogu pojmiti činjenicu da netko ne osjeća oblik, miris, boju, dodir-jednog drveta. Da ju ne poznaje. Podrazumijeva im se da to nekako defaultno znaju-da se s time rodiš..a nisi.
prekranso je sto je nasa civilizacija otkrila djetinjstvo, al sve je to malo otislo u ekstrem. divna su sva ta prava, al u danasnjem drustvu djeca imaju i puno vise ogranicenja. i svi ti problemi s disciplinom i vodenjem i sva ta filozofija oko odgoja je danas potrebna jer je ocito da to tako ne moze funkcionirat da je sve podredeno djeci. a koliko je to u biti lose i za djecu i za cijelo drustvo tek cemo vidjeti, iako su posljedice vec danas vrlo vidljive.
ajde, i ja cu kvotati ovaj dio: ja uopce ne vidim kako je svijet u kojem zivim i zivot koji vodimo podredjen djeci. Sto je to sve podredjeno djeci?
Radimo po cijele dane, djeca su nam od rodjenja institucionalizirana, vrtici su nam najsvjetili psimjeri institucija jer se u svim drugim institucijama prava i potrebe djece naveliko krse. Cinjenica sto danas djeci bez puno problema mozemo kupiti cokoladu ili legiće i mozemo osigurati koliko toliko kontinuirano školovanje ja nikako ne bi tumacila na način da je današnjoj djeci sve podređeno.
s ovim podcrtanim se uopce ne slazem.
svijet se istrazuje na razlicite nacine, a roditelji se trude da djeca svijet "upoznaju" i u njemu se "snadu" na onaj nacin koji ce im trebati u zivotu.
sto znaci, da oni koji zive u drustvima u kojima je bitna fizicka snaga, gledaju da razviju tu karakteristiku. oni koji zive u drustvima bez tehnologije, u kojima je vazno da znas kad sto sijes, koje su trave i biljke jestive, kako se obraniti od divljih zivotinja i slicno, uce upravo to. pa uce i upoznavaju upravo taj svijet. s onim alatom koji imaju - haptickim, vizualnim, oflaktornim, te naravno intelektom. vazno je prepoznati, brzo regirati i s 10 godina znati sto uciniti kad npr. vidis lava.
mi zivimo u drugom svijetu, u kojem je pismenost, intelekt vrlo, vrlo vazan, pa shodno tome djecu tome i ucimo.
i jedan i drugi i...n-ti svijet su jednako "stvarni", samo su razliciti.
a u nasem svijetu, vecina nas se takode trudi da djeca provode vrijeme u prirodi, da pomuzu ili vide kako se krava muze, beru masline, kupine, love ribu i slicno. dakle da svijet i prirodu dozive i na taj nacin.
ali nam je jako vazno da nam djeca idu u skolu, citaju, pisu slusaju glazbu, idu u kazaliste i slicno...
jer zive u svijetu u kojem nece brati plodove i rucno ih mljeti na kamenu.
i jos bi rado da mi objasnis na koji to nacin intelektualne aktivnosti nose vise stete nego koristi?
ja mislim da je nase drustvo premalo, a ne prepuno intelektualno.
preglup se lako moze biti. prepametan vrlo tesko.
Zanimljive poante od mede, ali načelno se slažem sa seni. Iako vidim da zanemarivanje tjelesnog aspekta vodi u bolest - atrofirana tijela (osim ruku na tipkovnici), hipertrofirane mozgove, i kod mladih, i kod odraslih.
Ali, svako uči dijete onome što mu je od koristi, a fizički rad se slabo vrednuje, osim ako nije u području nekog talenta (umjetnost ili tako nešto).
tu se ne bojim. tjelesni aspekt je tu - razni sportovi, fitnessi, planinarenje i slicno.
al sad ozbiljno.
ja volim priloge, filmo, knjige o razlicitim drustvima, uredenjima i slicno. interesantne su i mogu biti vrlo inspirativne.
jedna od meni drazih knjiga je i "The Continuum Concept" od J. Liedloff. (uzgred cu spomenuti da sam ponekad bila prilicno zacudena predoslovnim citanjem i razumjevanjem te knjige.)
zanimljive su mi te razlicitosti drustvenih koncepata i nacina zivljenja. medutim nalazim pogresnim usporedivanje tih sustava u smislu koji je manje ili vise sretan.
sto je sreca? ni puno pametniji od nas ne uspjevaju je egzaktno definirati, a kamoli da se jos i sloze u gruboj definiciji.
no ono sto mi se cini interesantni je to, da je srecu nemoguce promatrati u apsolutnim kategorijama, vec u relativnim. ja ne mislim da su ljudi u kameno doba, ili u 19. stoljecu, bili sretniji ili manje sretni nego danas. mislim da su bili manje-vise jednako sretni ili nesretni.
Gledali smo film, čak se i mom sinu svidio
Mislim da nema smisla uopće uspoređivati tu djecu, ali eto, kratki osvrt, ono što je mene piknulo: bebama u Mongoliji i Africi nedostaje sigurnost... ono kad se govedo popikne na malog Mongolca pa ga prekorači, ili kad ovaj drugi nekakvu kost/kamen glođe s poda...Ma ne znam.
I druga stvar, koja je na njihovoj strani: boje. Tamo sve zeleno, tu smeđe, zemljano...a onda onaj ludi, ubrzani Japan, supermarket sa 100 boja, zvukova... Nije čudno pored tolikih podražaja da je dijete frustrirano.
Na stranu filozofiranje, krasan dokumentarac, za cijelu obitelj![]()
Posljednje uređivanje od tua : 16.11.2010. at 14:28
Mene je to podsjetilo na neki opis života australskih urođenika iz nekog starog putopisa... svi se uvečer okupljaju oko otvorene vatre, djeca slobodno tumaraju i sva redom imaju opekline po rukama i licu
Nad time sam razmišljala neko vrijeme. Nama je svima usađen taj strah - recimo što ako dijete ostane bez oka, pa pročitaš crnu kroniku gdje je dijete uspjelo pasti zajedno s košaricom bešteka i i pritom se smrtno raniti na neki od noževa. I stalno radimo na tome da to sve spriječimo. Naša djeca se zato rjeđe ozlijede ali su psihički stalno pod pritiskom i to svakako utječe na njihov razvoj.
Pomislila sam da ipak možemo nešto naučiti i od tih Aboriđina koji se ne uzbuđuju oko djece s opeklinama. Ne da treba pustiti djecu u vatru, ali ipak bi trebali biti malo, bar malo opušteniji. Pa koliko puta zaustavljamo djecu da ne trče jer nas je strah da će pasti, ili zaprljati nove hlače. Mala djeca u našoj kulturi zaista su jako sputana, i to je nešto što treba mijenjati.
Film još nisam gledala, ali baš me zanima, čini mi se da je jako dobro rađen.
uopće se ne slažem
ali dobro, moje dijete se penje na stabla i skače s istih, kuha sa mnom, miksa, reže škarama i noževima, igra se samo vani
svejedno, itekako bi se uznemirila kad bi se opekao.
treba pronaći vlastite granice. Netko je za mene hiperprotektivan, ja sam nekom preslobodna. I obrnuto.
Ili misliš da je psihički pritisak (tipa pritisak koji doživljavaju kad im kažemo da će malosutra s nama ako se ne vežu u sjedalici) opasniji od mogućnosti da se ozljede pri sudaru?
Ili bilo kakve druge ozljede?
Neki roditelji zaista previše paničare, činjenica. Al različiti smo.
Posljednje uređivanje od krumpiric : 16.11.2010. at 15:37
Nisam zbilja mislila na as i sudare, nego više na one svakodnevne situacije, ili možda ja imam takvu rodbinu koja neprestano paničari a ja ne vidim načina da to smanjim na neku prihvatljivu mjeru (dakle, ne samo što smo različiti nego i živimo u različitim okružjima).
Ali na tvoje pitanje, moj odgovor je: sudar je svakako opasniji, kao i opasnost od drugih ozljeda, ali to ne umanjuje činjenicu da su djeca svakodnevno frustrirana i sputana gomilom ograničenja. Također neka od njih su mirnija i lakše to podnose, a druga baš vidiš kako se opiru.
Tako da ja svoje vežem u as, i ne dam joj do utičnica, ali je puštam neke stvari koje drugi ne dozvoljavaju, i nastojim se kontrolirati da ne reagiram baš na svaku.
Naravno da ne mislim da treba puštati djecu da se voze bez as niti da preko njih prelaze govedaali neke manje ozljede su dio odrastanja i tu već treba odvagnuti koliko se treba uplitati u njihove aktivnosti.
Recimo tvoje dijete skače sa stabla, moja prijateljica je tako vrlo nezgodno slomila nogu i išla na brojne operacije sve do punoljetnosti. Pa opet neću spriječiti svoje dijete da se penje.
Puno manje opasna ozljeda je bila kad se moje dijete opeklo, potpuno mojom krivnjom. Osjećala sam se kao najgora nemajka, ne zato što sam dozvolila da se to dogodi, nego što sam bila svjesna da mi je prva pomisao bila kako će me cijela obitelj dovesti do ruba ludila pitanjima kako mi se to moglo dogoditi, umjesto da me bilo strah za dijete. A to već nisu zdravi osjećaji.
Treba naći mjeru, ali za mnoge ljude koje znam ta mjera ide na štetu psihičkog razvoja njihove djece. A tu ne isključujem ni sebe, naravno.
Moje dijete se najgore ozlijedilo-po život opasno-kad je bilo praktički pod apsolutnim nadzorom. tako da..![]()
Treba odvojiti kulturološke razlike od ovih "osobnih". Da netko ide snimati dokumentarac o dvije obitelji iz Hrvatske isto bi bilo razlika... a mislim da je ipak ovo prvo bit filma. Oni tako žive. Mi možemo odabrati hoćemo li djetetu upaliti igricu na kompu ili ga odvest da puza po livadi i skače po drveću. Hm, i tu bi se dalo raspravljati što je opasnije![]()
Ja imam kulturološke razlike u obitelji i uopće mi nije zabavno kao na filmu
Moj tata provodi taj odgoj s piljenjem drva od kad mogu hodati, nošenjem staklenki, skirvača u šoping centru... Kao to je stvarni život i moraju oni znat što je što i učiti, ako prigovorimo da je to opasno dobijem govor kad sam ja vozio auto s 13 godina u rikverc uz planinu ili neku sličnu iz Kako se kalio čelik LOL... Ne znam nekad sam sretna da ga imaju, a nekad imam tikove od straha.
Posljednje uređivanje od pikula : 16.11.2010. at 21:27
jedan dan vodi mm Doriana u vrtic cesticom koja ide uzbrdo. ispred njega baka koja vice djeci 'djeco, nemojte trcati, bute se umorili'
no comment!
krumpiric, ne znam tko je tvrdio da ta djeca imaju jednak spektar mogucnosti. na ovoj temi?
bubica, ne znam sto da ti kazem. potpuno si u pravu ako govoris o pravim potrebama djece, jer one stvarno nisu ispunjene na adekvatan nacin. al ja govorim o necem drugom. neki to valjda zovu popustljivi odgoj. ne volim taj izraz popustljivi odgoj, al mozda tako bude jasnije. ja bi to prije nazvala dadiljanje i servisiranje djece.
seni, radi se o djeci do godine dana. bebama. i njima treba zivot u apstrakcijama? ne radi se tu o ucenju i istrazivanju kao procesau stjecanja korisnih znanja o nekom konkretnom predmetu ili području djelovanja i vježbanje vještina za neku konkretnu svrhu. nego o doživljajima i iskustvima kroz pokrete i osjetila, koji su podloga i neophodan preduvjet za kasnije apstraktno i formalno mišljenje (koje se intenzivnije razvija tek od polaska u skolu). mi učimo i tijelom, ne samo glavom. dijete koje ima priliku osjetiti i upoznavati svim culima svijet oko sebe ujedno razvija svoje spoznajne sposobnosti opcenito. istina je da je danas trend da fakultet pocinje u vrticu. ja se s tim ne slazem i mislim da je to jako opasan trend.
ovo da nam je vazna pismenost i skola je komentar koji opet nema veze s temom, jer nitko ne tvrdi da djeca ne trebaju ici u skolu nego se cijeli dan valjati u blatu. isto i koemnatr o sreci. potpuno je promasen. jer da si pogledala film shvatila bi da se sreca ne odnosi na idealiziranje djetinjstva ni drustva ni zivota u africi, nego na izraz na licima te djece koja su potpuno sponatana i slobodna. a da nisu ujedno ni razmažena, ni razularena ni agresivna ni puna bijesa ni objesna, nego sklona suradnji i disciplinirana.
i na kraju, curama kojima se svidio moj prethodni post![]()
Jućer sam gledala film, a najjača asocijacjiaje je : zavidim do neba malenim afrikancima i njihovim obiteljima na njihovom društvenom životu.
meni se sviđa Medin post djeca trebaju jako puno fizičke , ali ne oktroiriane ,aktivnosti ....
pa pogledajte današnju djecu kako se ponašaju kad ih se pusti na igralište ?
nisu naučili na sustavu pokušaj -pogreška što i kako se ponašati u takvim situacijama.
evo npr moj, ide u boravak u školi, sigurno je već 5 puta došao blatan kao prasac, ne pazi - leti po dvorištu kao obezglavljena kokoš
dok mu nisam uvalila da tu istu jaknu pripremi za pranje, sad ipak pazi.kao.
Posljednje uređivanje od maria71 : 20.11.2010. at 09:02
Hvala na preporuci, upravo pogledala film.
Jako mi je drago da sam ga pogledala, prije bebe. Ono sto cu reci da me se jako dojmila africka i mongolska situacija a ove moderne ni najmanje. Osim te slobode i predivnih predjela kojima su ta djeca okruzena vidjela sam da ona imaju sasvim normalan razvoj, neusiljen, dok modernoj djeci oci neprirodno idu tamo-ovamo jer oko sebe imaju sve agresivne podrazaje... I stavljena su u pravilu u cetiri zida.