Evo i nas: dojmovi iz škole su zasad jako dobri. Paula je znala slova prije nego što je krenula u školu, a ovog ljeta je navalila na stripove. I tako da sad kod kuće čita slikovnice, ima jednu knjigu o dinosaurusima koju obožava, pa je čita i precrtava i prepisuje...
Ali je donedavno jako slovkala. Ja pitala učiteljicu da li to trebam ispravljati, a ona je rekla ne treba, to će sjesti samo od sebe, i stvarno je tako bilo. Tako da je meni milije da ona čita što je veseli, a da to ne osjeća kao obavezu za školu.
Ide u boravak, zadaću napiše tamo, poslije se igraju na dvorištu. Ja prelistam bilježnice i pitam što su radili. Nekad vidim da je zadaća savršena, nekad je malo neuredna, ali mislim da je bolje da je učiteljica opomene ako nešto treba korigirati, i tako je ona veći autoritet od nas.
Dobila je dio ormara za knjige i teke, tupili smo Danielu da ne smije dirati njene stvari, a sad se i ja suzdržavam da ne diram, jer sam stalno u napasti da taj ormar pošteno pospremim. Inače si ona svaki dan slaže torbu sama i zasad je još uvijek to veseli.
Ono što mi je najveća koma-Paula jede ko ptičica, ali doslovno. Tete u vrtiću su je uvijek nutkale, ko i mi kod kuće. a ovdje praktički nema kontrole oko jela. Prvo oduševljenje kuhinjom je splasnulo i sad svaki dan čujem "nisam sve pojela, nije bilo fino..." a njeno "nisam sve" uglanom znači skoro pa ništa
U razred joj ide i najbolja frendica iz vrtića, sprijateljila se još i s drugim curama, a učiteljicu jako voli. I moram priznati da je i meni žena nekako sjela, dosta dugo im je pustila proces prilagodbe, mislim da je realna da su to klinci koji se trebaju i rastrčati, a ne samo sjediti ako kipovi.