Evo novosti. Nakon mjesec i pol dana u vrtiću, trogodišnjak propričao! Mislila sam već da nikad ali nikad neće progovoriti. Jer godinu dana nije bilo apsolutno nikakvog napretka. Danas, kao da se srušila neka brana u njegovoj glavi i riječi izlaze spontano, na naš zahtjev, kad poželimo, kad on poželi... Ja se šalim da je progovorio od Klavocina, jer je u vrtiću pokupio sve boleštine sad na početku Svaki dan prepun je iznenađenja, vidim razliku i u njegovom ponašanju jer može reći što osjeća. Danas smo posjetili jedno novo igralište i rekao je "Meni tu hepo." (=meni je tu lijepo) To je pokrenulo razgovor o tome gdje nam je lijepo, gdje nije, zašto nam je tu lijepo i sl. Prije samo mjesec dana, takav razgovor nije bio moguć. Također, na vidjelo izlazi koliko se isplatilo ranije pričati s njim, iako nije odgovarao, koliko se isplati ulagati u djetetovu "banku znanja". Tek sad vidim koliko je lako odgajati dijete. (Šala, naravno )