Moj sin ima 2 i pol godina i ne govori. Bili smo kod logopedice na SUVAGu koja je s njim porazgovarala, riješavali su nekakav test (ona mu je pokazivala razne figurice a on je odgovarao pokazivanjem i animiranjem figurica). Rezultat je bio da je 7 mjeseci napredniji od vršnjaka, ali da ima "usporen razvoj govora". Upućeni smo na mjesečna savjetovanja kod prof. Jug. Tamo smo dobili upute kako postupati s takvim djetetom (inteligentnim koji ne govori).
1. Nema forsiranja tipa, reci "voda" i sl. To što dijete ne govori ne znači da je lijeno ili da ne želi. Da dijete može, ono bi reklo. Ali jednostavno ne može.
2. Ako imate sporazumijevanje rukama i nogama, znakovima, "baby signs" i slično, to koristiti i dalje. Dapače, svaka komunikacija je dobra.
3. Obilato koristiti onomatopeju. Auto brm brm. Piškiti pi pi ili pšššš. Zapravo,koristiti onaj oblik koji i dijete koristi i nadograditi ga pravom riječju.
4. Tepati tonom glasa, ali riječi moraju biti pravilne. Ne "ti ci moje zato" i slično.
5. Što više govoriti, zalijevati dijete govorom pa će ono kad tad procvijetati. Naučiti da cijeli dan bude kroz audio prijenos. Gle, sad mama mijesi tijesto, kako je mekano, probaj i ti. Jel da, mekano, mekano, me ka no. Bljak, bljak. sad je blak a bit će fina pica. Tko voli jesti picu? Ja. a ti, voliš li jesti picu? njam njam itd. Uglavnom, treba mljeti bez prestanka.
6. Male jezične igre ne mogu se forsirati, dijete osjeti kad ga pokušavamo nešto naučiti. Sve raditi kroz igru.
7. Čest problem s djecom koja ne govore jest da ne znamo točno koliko oni razumiju jer ne dobivamo feedback. Mi smo s našim dijetetom dosta komplicirano razgovarali, to jest, kad smo se obraćali, koristili smo komplicirane rečenice, kao s odrasnom osobom. Logopedica nam je savjetovala da pojednostavnimo, da podjetinjimo, da zamislimo da neke stvari i pojave vidimo prvi put. Na primjer, igramo se na podu, igrake razbacane - uzimam žabu i govorim: žaba kre kre kre, žaba skoči hop hop hop žaba skoči hop hop, što radi žaba? (čekam odgovor, ako ne stiže odgovaram sama)...

Evo, to je ono što sam uspjela popamtiti prvi put na savjetovanju.
Moram priznati da me poprilično muči to što moj sin ne govori. Čula onaj vic "nisam imao primjedbe" toliko puta da mi je već muka. Također, čula sam priče o djeci koja sama od sebe preko noći progovore i onda ih se ne može ušutkati. Ali u njih ne vjerujem previše. Smatram da svako takvo dijete koje kasni u razvoju govora treba pojačani angažman roditelja