Naša situacija- imamo oba para baka i djedova koji su praktički uvijek na raspolaganju, ali iz iskustva nisu uvijek kompetentni za biti s djecom i svoju ljubav izražavaju na najrazličitije (ne uvijek prihvatljive) načine.
MM-ovi roditelji
- baka je OK, topla, puna ljubavi i razumijevanja, promatra i osluškuje kako se mi ophodimo s djecom (odgovjni stil) i pokušava ne odskakati od toga i vući na svoju stranu
- dida je OK kad nije u svom specijalnom raspoloženju (čitaj: mrgud); onda ga niti nema blizu
Moji roditelji
- baka je OK, topla, puna ljubavi, ali uvijek pokušava nešto promijeniti i ako je malo moody sigurno će nam izreferirati u čemu sve griješimo; ako je dobre volje pokazati će puno razumijevanje (čitaj: jako je podložna vanjskim utjecajima i ne zna se od njih distancirati čak ni kad je s djecom; znači, oni će ni krivi ni dužni osjetiti da se s njom nešto događa, a ona im to neće moći ni znati objasniti)
- deda je veliki radoholičar i dobar čovjek, ali uvijek je u svemu u pravu i sve zan najbolje i sve će napraviti umjesto nas ako treba (ali s vremenom i to nabiti na nos i uz put nas još poučiti kako nemamo pojma o odgoju djece jer ne sjede u stavu mirno kad ih on traži da sjednu, jer se ne zalete prema njemu kad dođe i ne daju mu pusu, ............)
Sve u svemu, imamo ih, povremeno koristimo za čuvanje djece, ali izbjegavamo često i dugo. Važno nam je da smo mi koliko god više možemo s našom djecom, a ostalo je dobrodošlo koliko ide (ne pretjerujemo), jer ne možemo ispravljati krive Drine, pa se radije maknemo.
Ono što i kod jednih i kod drugih pokušavamo promijeniti (ali ide samo mic po mic) je to da djedovi i bake ne služe samo za to da donose slatkiše. Moji se mom tati vesele jedino zbog kikića, kad dođe bez njih niti ga ne gledaju, ali on im ne zna prići i poigrati se s njima na njima prihvatljiv način.
Na kraju krajeva gubitak je samo njihov, djeca imaju vrlo ispunjen život i puno ljubavi.