ma ne radiš ništa krivo, kako bi?

jako je teško naviknuti se na majčinstvo - uopće.
od vrmena i tijela s kojim si mogla u potpunosti raspolagati, postala si "servis" nekome koga voliš najviše na svijetu.
tako da su sva ova tvoja razmišljanja, strahovi, sumnje i osjećaj krivnje - normalni.
i, vjerovala ili ne, neki će proći, a neki će se produbljivati i sa svakim danom ćeš se preispitivati u vezi s nečim.

dok su ovako mali, najvažnije nam je da su siti, pa nam je to i najveća briga.
onda ćeš se preispitivati je li ispravna odluka poslati dijete u jaslice.
pa, treba li od najranijih dana učiti jezik.
pa, hoće li je "ubiti" komadić čokolade.
pa, hoćeš li je pustiti da plače ili ipak danas ne otići na wc...

i tako...

ali, uvijek je važno da vjeruješ kako radiš najbolje što možeš u tom trenutku, pa čak i ako je to malo.
dopusti si da rasteš zajedno sa svojom djevojčicom, gledaj je, uočavaj promjene.

grčevi će proći za najviše mjesec dana, a toliko možemo izdržati, jel tako?