čemu tolika podjela slova?
u 8. razredu?
čemu ona služi uopće?
zašto je važna?
koja korist od nje?
osim općeg bubanja, koje ispari iz glave u roku 2 dana (moja brzina brisanja čudnog sadržaja)
 |
|||
|
|
|||
čemu tolika podjela slova?
u 8. razredu?
čemu ona služi uopće?
zašto je važna?
koja korist od nje?
osim općeg bubanja, koje ispari iz glave u roku 2 dana (moja brzina brisanja čudnog sadržaja)
sluze tome, da se postane pismen.
ne, ozbiljno čemu služi ta podjela?seni prvotno napisa
koji je njezin razlog?
ne vidim korist od toga?
za mene pismenost znači: pisati bez gramatičkih grešaka
kakve veze ima ta podjela sa pismenošću?
MGrubi, nema veze s pismenošću jer u trenutku kad to uči, dijete već treba biti pismeno. Ima veze s općim obrazovanjem na način na koji imaju i mjerne jedinice u fizici, popis država SAD-a u zemljopisu, rodovi, razredi, vrste i dr. živih bića u biologiji, epohe, razdoblja, smjerovi, godine, ljudi, djela itd.
A treba znati i sjesti, zagrijati stolac i nabubati. Što je u tome loše?
nije loše
bubanje je vježbanje mozga
bubanje je gubitak vremena, eto što je u tome loše.
ono što nabubaš, ispari. ono što naučiš i znaš primijeniti - ostaje.
nije bubanje gubitak vremena
vježba za mozak, da u što kračem roku pokupi što više informacija
pomaže u kasnijem učenju onoga šta te zanima , ubrzava
mozgu treba vježba
a i uči te da kadkad u životu mo9raš svašta i prožvakati da dođeš do cilja
naravno da mozgu treba vježba. i da neprestano treba poticati učenje, ali učenje s razumijevanjem.
bubanje napamet je itekako štetno, jer može razviti negativan odnos prema određenom predmetu, temi, itd...
naravno da moraš svašta prožvakati u životu - da dođeš do cilja. ali to nije razlog da žvačeš gluposti kad to nije potrebno.
pa kad je potrebno da dobiješ ocjenu
ja sam bubala one predmete koji su bili dosadni, nezanimljivi ili sam imala averziju prema njima
mislim da bubanje ne potiče averziju, nego je njezina posljedica
"pismenost" je misljena metaforicki, kao opce obrazovanje na podrucju jezika.ne, ozbiljno čemu služi ta podjela?
koji je njezin razlog?
ne vidim korist od toga?
za mene pismenost znači: pisati bez gramatičkih grešaka
kakve veze ima ta podjela sa pismenošću?
zasto ucimo integrale?
zasto kemijske formule?
fizikalne zakone?
filozofiju?
zasto uopce ucimo?
(kad ocito svi sve o svemu znamo, pa i sto je potrebno i nepotrebno u skolskom programu jezika)
ja imam nacelno povjerenje u strucnjake koji se bave jezikom i sastavljaju skolske programe.
sto ne znaci da nemam globalno kriticki stav prema pojavama i stvarima. i da o njime ne razmisljam i ne postavljam pitanja.
ali kriticki stav nije pricati o materiji koju ne poznas na nacin: sto je to, tko je to..ja to ne razumjem, moram nabubati, pa je ocito nepotrebno.
ps. mislim da babyiris moze podrobnije odgovoriti na konkretno pitanje o podjeli suglasnika i samoglasnika.
pa ne učimo integrale u osnovnoj školi
...
meni su sumnjivi ti stručnjaci hrvatskog jezika
kad sam ja bila u gimnaziji 91-96'
svake godine bi dobivali novi Pravopis iz Hrvatskog jezika, i onaj prošogodišnji nije važio
a sad čitam ove nazive i ne poznam ih, mi smo ih nekako drukčije zvali
I ja sam uz dille, babyiris, Ivanu2, seni...
Koliko bi se gradiva u skoli moglo okarakterizirati kao nesto sto ce nam biti nepotrebno u zivotu? Tko ce napraviti tu podjelu? Ja ipak najvise vjerujem procjenama strucnjaka.
Citav zivot sam ucila, ponekad i bubala, razne stvari - neke mi nisu zatrebale nikad, neke su zaboravljene, neke koristim svakodnevno, neke mi je drago da znam iako mi objektivno ne trebaju. I dalje smatram da mi je to samo koristilo.
jako puno.
ja bih bila sretna da je mene to netko ucio u osnovnoj, to je sigurno. da mi je podrobno objasnio i drilao, ne govorim o pukom strebanju naziva.
iako sam u osnovnoj stekla izvrsne temelje hrvatskog, to smo valjda ili nekako preskocili ili sta ja znam... uglavnom, u srednjoj smo radili samo knjizevnost. a za upis na faks su mi trebale bas te podjele i za tu sam ih priliku nastrebala.
i kad sam krenula sa sanskrtom, vidjelo se koliko je to logicniji sustav glasova i njegovog ucenja jer djeca odmalena znaju podjele jer ih prema skupinama i uce... (dakle, ne ide a,b,c, vec npr. dentali pa unutar njih podjela na zvucne/bezvucne, itd....) i imala sam i na anglistici fonetiku. uglavnom, mogu samo reci da mi je netko to objasnio i usadio mi u mozak jos davno, bilo bi mi puno lakse tijekom ucenja raznih jezika shvatiti razne promjene koje se u jezicima dogadaju.
profesorica u osnovnoj ne moze znati gdje ce na kraju koje dijete zavrsiti i kakve ce interese imati. ali ako ce se neki postotak razreda prilikom studiranja jezika sa zahvalnoscu sjetiti lekcije koju ih je naucila, kao sto bi se mozda netko na pmf-u sjetio neke matematicke lekcije na koju je neki jezicar davno zaboravio, onda je vrijedno ucenja.
ni ne ocekuje se da svo to znanje, svi detalji ostanu u glavi cijeli zivot. sve se to uci da kad bi se dijete kasnije opredijelilo za neki smjer, prvo u srednjoj, a kasnije i na faksu imalo neke temelje i lakse ucilo jer se vec s time susrelo u zivotu.
mislim da stvarno pretjerujete s cudenjem! pa to su osnove jezika.
osmasi bi ipak mogli otici malo dalje od ciste podjele na samoglasnike i suglasnike, valjda :?
a i velika razlika izmedu 8. razreda osnovne i 1. razreda gimnazije...par mjeseci
Ako klinci ne razumiju podjelu glasova, neće znati glasovne promjene. Prvenstveno jednačenja - po zvučnosti i po mjestu tvorbe. Kad znaju glasove (i to bez definicija - koristeći ruke i položaj jezika), ne moraju ništa štrebati već koriste metodu eliminacije kako bi utvrdili koja glasovna promjena nije ili zbog vrste glasa koji se u riječi nalazi, ne može biti. Znači, ako zna prepoznati da su glasovi jednaki po zvučnosti, odmah zna da tražena glasovna promjena nije jednačenje po zvučnosti. Kad se to prizove iz podsvjesnog, nema više toliko pogrješaka u pisanju.
Moji klinci nisu trebali recitirati vrstu glasova već prepoznati u konkretnim primjerima kad je to znanje funkcionalno, a ne izvan konteksta. Ako prati gdje se i kako izgovaraju glasovi b,p, m, nije mu potrebno štrebati naziv jer mu sam način izgovora govori da se koriste obje usne pa su to dvousnenici. Osim toga, stilska sredstva koja se uče i pronalaze u tekstovima prate znanje o glasovima. i opet, ona nisu štrebetanje, ako djeca koriste bar 5% onoga što znaju o glasovima.
Zakačili ste se za glasove, no mislim da većini klinaca veći problem predstavljaju glasovne promjene i to onda kad znanje nije sustav već hrpa naštrebanog gradiva. Ako dijete zna definiciju, a ne zna što s njom, badava je sjedio za knjigom. Da bi znalo nešto prepoznati kao sustav, moraju mu biti poznate sastavnice tog sustava pa lagano prateći sustav dolazi do cilja. Mnogo se toga da povezati sa svakodnevnom stvarima pa tako i glasovne promjene (može i s igricom utrke automobila).
To nije podjela slova već glasova. Slovo je tek pismeni znak za glas. Da se dijele slova djelili bi ih sasvim drukčije.
Na niža pitanja odgovorih u postu iznad.
tnx
nego jutros na radiju: promjenjen je raspored padeža, struka i roditelji zbunjeni
?!
šta je to bilo? stvarno siu ih izmješali?
Ja samo mogu s ogorčenjem pratiti program za hrvatski u nižim razredima gdje se npr. što se tiče ove teme izjednačuje slovo i glas, i još svašta što djeci radi šikaru u glavi. Tako je sastavljačima udžbenika i onima koji ih odobravaju lj=jedno slovo. Oni valjda misle da takve banalne gluposti djeci olakšavaju učenje.
u hrvatskome jeziku postoji SEDAM padeža:
naziv padeža padežna pitanja pomoćna riječ primjer
NOMINATIV Tko što postoji? mačka
AKUZATIV Koga što vidim? mačku
GENITIV Koga čega nema? mačke
DATIV Komu čemu prilazim? mački
LOKATIV (o) Kome (o) čemu mislim? mački
INSTRUMENTAL (s) Kime (s) čime putujem? mačkom
VOKATIV (oj! ej! - poziv) mačko
aha, onda su 4. po redu postavili na 2. mjesto
Našla sam nešto o tome.
Pobuna roditelja zbog redoslijeda padeža
Od ove školske godine s primjenom HNOS-a svi udžbenici prilagođeni su novom nastavnom planu i programu, pa je i učenje hrvatskog jezika u cijelosti prilagođeno novim pravilima. Iako najavljene, ipak su novosti u učenju i obradi padeža zbunile, ali i ogorčile pojedine roditelje kojima nije jasno "što se to događa i zašto se ruši tradicija". Protiv promjene je i naš ugledni jezikoslovac Josip Silić. Ima zakonitosti - Treba poštovati tradiciju, uobičajen redoslijed padeža. Nominativ, genitiv, dativ, akuzativ i tako dalje naslijeđe je klasične latinske gramatike. Tako je bilo kroz povijest pa sve do danas i nema razloga da se redoslijed promijeni. Možemo mi mijenjati redoslijed, ali ako se prema tradiciji europske gramatike odnosimo tako, pitanje je gdje ćemo stati. Paradigma padeža ima svoje zakonitosti. Bitno je jedino učenicima dobro objasniti da je nominativ padež subjekta, a akuzativ objekta. Nisam zadovoljan ovim što se napravilo, kategoričan je Silić i procjenjuje da će promjene izazvati velike nesporazume. Malo sam zgranuta negativnim reakcijama roditelja jer bi im trebalo biti u interesu da njihova djeca lakše svladavaju gradivo. Učenje paradigmi napamet neučinkovito je, apsolventi kroatistike padaju na padežima. Ako se paradigma "naštreba", nema koristi ni razumijevanja, objašnjava promjenu doc. dr. Zrinka Jelaska sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, koja je sudjelovala u izradi novoga nastavnog plana i programa iz hrvatskog jezika za osnovne škole. Bubetanje bez smisla - Roditeljima je možda teško jer ne mogu djeci pomoći u učenju jezika, ali učenici padeže moraju naučiti tako da su ih kadri prepoznati. Između nominativa i akuzativa ima sličnosti, zatim genitiva, a slični su i dativ i lokativ, ističe docentica Jelaska, uvjerena da novi model učenicima olakšava usvajanje tog gradiva. Svjesna je toga da se promjenama protivi dio njezinih kolega jezikoslovaca. Oni se bave teorijskom lingvistikom, a ne psiholingvistikom. Bubetanje paradigmi nema smisla, kategorična je Jelaska.
i kako se po novom sad zovu padeži ?
isto ka i prije
samo je akuzativ dobio unaprijeđenje
Akuzativ je drugi, a vokativ sedmi padež.
Ja im ne vjerujem. A ne vjerujem im zato što znam tko su i kako razmišljaju. Pišu iste programe za osnovnu i srednju te fakultete, a metodički se ne znaju približiti dobi za koju pišu. Informacija o glasovnome sustavu nije nužno viška u programu osnovne škole, ako je metodički prilagođena učenicima, a to češće nije nego je. Također, većina nastavnika ni sama ne zna više nego što piše u udžbeniku i nije u stanju gradivo približiti učenicima. Na kraju ispada da se sve svodi na štreberaj, a "naučeno" gradivo hlapi nakon nekoliko tjedana ili mjeseci.
Tema s početka moja je uža struka, nemam još dijete u školi, ali zaista smatram da prosječnome osmoškolcu podjela glasova, kakvu trebaju znati jezikoslovci, zaista nije potrebna. Treba im samo onoliko koliko im to pomaže u pisanju, tj.kod jednačenja po zvučnosti i po mjestu tvorbe.
Umjesto toga, bilo bi pametnije da djecu učimo kritičkome mišljenju, da ih naučimo komunicirati u različitim situacijama (usmeno i pismeno), da razvijamo njihovu kreativnost i potičemo znatiželju. Činjenice su danas ionako svugdje dostupne, pa zaista ne vidim smisla u težnji da ih opskrbimo enciklopedijskim znanjem, a da pritom nisu pripremljeni za život (da se, na primjer, događa da ne znaju iščitati podatke iz tablice ili grafikona ili primijeniti matematičku formulu na stvaran, životni primjer).
Da se ne shvati pogrešno, nisam za to da uopće ne uče činjenice, ali ih treba ograničiti na one zaista nužne (posebno s obzirom na dob). Činjenice jesu važne, ali nikako ne bi smjele biti jedino čemu poučavamo djecu, a to je, u našem školstvu, još uvijek najščešći slučaj, jer za nastavnike taj put predstavlja liniju manjeg otpora i zahtijeva manji angažman. Čast onim iznimkama koje su se tome uspjele othrvati. Šteta je samo što ih nema više.
Ja im ne vjerujem. A ne vjerujem im zato što znam tko su i kako razmišljaju. Pišu iste programe za osnovnu i srednju te fakultete, a metodički se ne znaju približiti dobi za koju pišu. Informacija o glasovnome sustavu nije nužno viška u programu osnovne škole, ako je metodički prilagođena učenicima, a to češće nije nego je. Također, većina nastavnika ni sama ne zna više nego što piše u udžbeniku i nije u stanju gradivo približiti učenicima. Na kraju ispada da se sve svodi na štreberaj, a "naučeno" gradivo hlapi nakon nekoliko tjedana ili mjeseci.
Tema s početka moja je uža struka, nemam još dijete u školi, ali zaista smatram da prosječnome osmoškolcu podjela glasova, kakvu trebaju znati jezikoslovci, zaista nije potrebna. Treba im samo onoliko koliko im to pomaže u pisanju, tj.kod jednačenja po zvučnosti i po mjestu tvorbe.
Umjesto toga, bilo bi pametnije da djecu učimo kritičkome mišljenju, da ih naučimo komunicirati u različitim situacijama (usmeno i pismeno), da razvijamo njihovu kreativnost i potičemo znatiželju. Činjenice su danas ionako svugdje dostupne, pa zaista ne vidim smisla u težnji da ih opskrbimo enciklopedijskim znanjem, a da pritom nisu pripremljeni za život (da se, na primjer, događa da ne znaju iščitati podatke iz tablice ili grafikona ili primijeniti matematičku formulu na stvaran, životni primjer).
Da se ne shvati pogrešno, nisam za to da uopće ne uče činjenice, ali ih treba ograničiti na one zaista nužne (posebno s obzirom na dob). Činjenice jesu važne, ali nikako ne bi smjele biti jedino čemu poučavamo djecu, a to je, u našem školstvu, još uvijek najščešći slučaj, jer za nastavnike taj put predstavlja liniju manjeg otpora i zahtijeva manji angažman. Čast onim iznimkama koje su se tome uspjele othrvati. Šteta je samo što ih nema više.
Evo nešto o tome zašto je došlo do promjene u poretku.
Otvorite pdf verziju - puni članak.
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=...ak_jezik=16205
Govori se o semantičkom pristupu obradi padeža.
Brzi prsti.
... i o gramatičko-semantičkom pristupu koji je srž rada.
Istina je da predaje mnogo nestručnjaka za predmetnu nastavu, a koji su dodatkom određenom pravilniku postali stručnjacima i da se čude onima koji dođu potkovani znanjem i ljubavlju prema predmetu koji predaju. Nisam imala mnogo metodičke prakse tijekom studiranja, no to ne znači da nisam sposobna predavati u OŠ, kao što znam čuti. Mislim da metodička praksa ne može nadoknaditi samo znanje o predmetu, a kada nešto uistinu znaš nije ti to teško objasniti nekome tko to želi naučiti.Ja im ne vjerujem. A ne vjerujem im zato što znam tko su i kako razmišljaju. Pišu iste programe za osnovnu i srednju te fakultete, a metodički se ne znaju približiti dobi za koju pišu. Informacija o glasovnome sustavu nije nužno viška u programu osnovne škole, ako je metodički prilagođena učenicima, a to češće nije nego je. Također, većina nastavnika ni sama ne zna više nego što piše u udžbeniku i nije u stanju gradivo približiti učenicima.
Kad jednom uđem u razred i dobijem znatiželjne i zainteresirane učenike, nije mi teško posegnuti za staroslavenskim kako bih obljasnila zašto određena glasovna promjena izgleda ovako danas. Mislim da me moje dodatno znanje samo obogaćuje u radu s klincima.
Nisam ja ni rekla da je metodičko obrazovanje presudno. Presudan je pravilan metodički pristup, koji netko može ostvariti i samo intuicijom, motivacijom i znanjem. Metodika hrvatskoga kakva se uči na fakultetu, ili kakva se učila u moje vrijeme, bolje da nije ni postojala. Iz mog iskustva - često su bolji nastavnici jezika nastavnici stranih jezika nego što su to kroatisti, jer većina onih koji studira hrvatski, zapravo se zanima samo za književnost, a jezik im dođe kao nužno zlo.
Znači umjesto NGDAVLI pamtim NAGDLIV
nadam se da za mog života neće doći do DAVLING
Kod mene upravo suprotno, ja obooožavam jezik u svim njegovim pojavnostima i područjima, a posebno su mi drage dijakronija jezika i dijalektologija.
Upravo je problem metodička "potkovanost" uz ogroman manjak jezičnog znanja pa se usmeno ispituje samo književnost, a jezik tek u pismenima pa ajmo opet na književnost. Mislim da je neophodno suprotno. Na faksu sam imala dosta dobre kolegije uz dobre stručnjake koji su me zainteresirali za alternativne pristupe poučavanju koji sad ulaze na velika vrata. Mnogo toga sam i sama uzela u ruke i najprije iskušala na svojoj kikici i mogu reći da stvarno djeluje. Zato i stalno iskačem s nekim knjigama koje vrijedi uzeti u ruke i budem dosadna. Učimo čitav život.
Ne bih baš rekla da se ne znamo spustiti na dječju razinu jer to nije točno. Dakle, ako si stvoren za razred i ako imaš želju darovati cijelog sebe, ništa nije teško i brzo se postiže željeno, a ako ti jednostavno nedostaje alat (znanje) i ne želiš ga nabaviti, badava sve. 8)
Da se ne ponavljam. Da je barem više takvih kao ti.
u "moje vrime"
akuzativ je bio 4. , a vokativ je bio 5. padež
pa.... DAVLING se lako pamti
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom