slavonka2 prvotno napisa
Naš mali nije od prvog dana bio spavalica već nosalica, a tako je i danas. Urlao je kada bih ga spustila da leži. Tko kaže da se djeca nauče na ruke - tko ga je mogao naučiti? Ja sama s njim, a MM radi. Ima 9 kg i nosim ga u mei tai-u, na rukama, ma svakako. Nekada zna biti jako nervozan i čim ga malo zaljuljam zaspe. Ja se divim ljudima koji mogu ostaviti dijete da plače. Meni srce puca jer znam da sam ja u njegovim očima sve - utjeha, sigurnost, nada, hrana, maženje, ma sve....a kada me ona dva velika smeđa oka pogledaju ništa nije teško. Zbog čega sam ga rodila, da ga pustim da se sam uspavljuje, da ga ostavljam da plače dok ne zaspe od umora. Nikoga ne prozivam, svatko zna najbolje. Ali znam da me kroz koju godinu neće trebati da ga nosim, pjevam ili uspavljujem, a nezamislivo mi je da neki više vole svoje ljubimce nego vlastiti djecu. Na žalost neki su se odlučili na dijete tek toliko da ga imaju, a nisu ni svjesni da dijete nije stvar pa kada ti dodija, kada si živčan ili ti se ide na kavu s frendicama možeš ga negdje ostaviti u čošku i tamo ga naći. Ono traži naše vrijeme, našu pažnju, ljubav, živce. No baš je to najljepši dio majčinstva, gledati kako nekoga podižeš, biti mu uzor, oslonac, potpora jer će tako i on izrasti u sigurnu osobu gradeći sebe kroz djetinjstvo puno ljubavi i razumijevanja.