Da se javim nakon nekog vremena.
Ne bih rekla da su nam igre baš bile kreativne, jednostavno su izrasle iz potrebe da se borim za goli život.
Bilo je ili non stop akcija, ili 1000 puta na dan mama, mama, mama, mama, mama,...
Pokušaš nešto napraviti, pa opet mama, mama, mama,... i onda sam se predala i proglasila cjelodnevno igranje.
Sad nakon godinu dana puuuno je lakše, jednostavnije za mene.
Nije više toliko fokusiran na mene, puno vremena provodi u igri s bratovim malim, ili odemo na igranje kod susjede, pa popijem kavu na miru.
Puno puta se zaigra sam.
I dalje su u opticaju vodene boje, pa par dana slano tijesto,... i dalje imamo zajedničku 1 na 1 igru, ali to stvarno više nije svaki slobodni trenutak.
Malo mi fale oni dani vječne igre, ali s naglaskom na malo.![]()