Da, da, to smo mi zvali "oduzimanje zemlje" (ali na papiru). Naučila sam to svoje dečke davno i kratilo nam je duge sate npr. u čekaonici kod pedijatra. Mislim da šire mudrost i dalje sa svojim školskim društvom jer povremeno iz torbi ispadaju papiri s tim rombovima... Ja se odavno više to ne igram s njima. Zapravo, dale ste mi misliti - sve manje se igram s njima. Kad su bili mali, to zajedničko "igranje" je obično prikrivalo vježbe za motoriku, vježbe za oko, vježbe koordinacije i slično. Imalo je svrhu.
S druge strane, ako ćemo iskreno - ni ja se baš ne volim igrati s klincima, više volim peći kolače i raditi nešto korisnije... Jedva sam dočekala da možemo nešto drugo raditi osim igranja. Prošle nedjelje su me ugnjavili za monopoli - partiji nikad kraja. Dobila sam noru pamet. Nije to za mene...
Danas smo napravili kompromis - za sutrašnji božićni sajam u školi klinci su trebali (zapravo, htjeli) kolače. Ja sam rekla ok, ali ne sama - morali su sudjelovati u rolanju kuglica i zamatanju čupavaca (u kokos sam ih uvaljala sama, ali su participirali kad smo svaki zamatali u celofan i fakat smo bili brzo gotovi). SUtra će ih prodavati kao i svake godine i skupljati novce za Afriku (valjda). Meni je isto lakše tako, zavrtim kolače i gotovo, a slano tijesto i izradu čestitki napustili smo negdje krajem vrtića. Napravim ja slano tijesto ako im treba za školu, ali ne razvlačim to više po kući. Prednost imaju jestive stvari!