Marjetarino, kod nas je bila dosta slična situacija kao i kod vas. U početku je bracu pomalo ignorirala, s vremenom ga zavoljela jako, jako, ali na drugim poljima je bio šou. Najviše tijekom noćnog spavanja (uspavljivanja) i odlaska u vrtić. Malo pomalo to teško ponašanje se smiruje. Ja sam se nekako postavila tako da joj dozvoljavam da bude ljuta/tužna/bijesna koliko god joj treba, ali joj nisam dozvoljavala uništavanje ili ozljeđivanje bilo koga. Dva najteža problema su nam ta da vrišti kad joj nešto ne štima (i tako malca probudi milijun puta noću...i to je sad puuuuuuno bolje) i da joj ništa od odjeće ne valja (osim valjda dvije majice, dvojih hlača i isto toliko štramplica) - s tim se još borimo... Negdje sam pročitala (mislim da je i to Juul) da kad se rodi braco ili seka to klincima izaziva osjećaj kao što bi nama bilo kad bi muž doveo još jednu ženu . Dan po dan i bit će super. S jedne strane treba im dozvoliti da ispolje ono što ih muči, ali im svakako treba dati do znanja da zbog tog što im nešto ne odgovara ne smiju terorizirati ostatak svijeta...