Homeschooling?

[cvijeta73]

Ja sam često čitala što ima u knjizi unaprijed i pomagala onima kojima nije išlo (učiteljica me zaposlila). .

ovo me je podsjetilo na neku davnu praksu (nostalgičar pa bog ) kad sam morala sjediti u klupi s najlošijim učenicima, i po znanju i po disciplini.

nije to bio moj izbor. možda mi je bilo i muka. al na kraju je osjećaj bio predobar.

di je ta praksa? zašto se djeca ne smiju dosađivati, zašto svaki trenutak moraju iskorištavati za više učenja, za razvijanje svojih interesa, potencijala, za JOŠ. zašto se ne bi odrekli dijela svojih potencijala da pomognu učeniku do sebe, pa umjesto da nauče zbrajati do 1000 dok svi zbrajaju do 100, nek se uče empatiji, prema slabijima, prema divljima, "zločestima", ovakvima i onakvima.

stalno se vrtimo oko znanja, iskorištavanja potencijala do maksimuma, i pro HS i anti HS ekipa je vođena s istim - djetetu pružiti VIŠE, još VIŠE, najVIŠE.
to me podsjeća na sport. novi rekordi se stalno obaraju. do kad? koja je krajnja granica vremena na 100 m?

[sirius]

ovo me je podsjetilo na neku davnu praksu (nostalgičar pa bog ) kad sam morala sjediti u klupi s najlošijim učenicima, i po znanju i po disciplini.

nije to bio moj izbor. možda mi je bilo i muka. al na kraju je osjećaj bio predobar.

di je ta praksa? zašto se djeca ne smiju dosađivati, zašto svaki trenutak moraju iskorištavati za više učenja, za razvijanje svojih interesa, potencijala, za JOŠ. zašto se ne bi odrekli dijela svojih potencijala da pomognu učeniku do sebe, pa umjesto da nauče zbrajati do 1000 dok svi zbrajaju do 100, nek se uče empatiji, prema slabijima, prema divljima, "zločestima", ovakvima i onakvima.

stalno se vrtimo oko znanja, iskorištavanja potencijala do maksimuma, i pro HS i anti HS ekipa je vođena s istim - djetetu pružiti VIŠE, još VIŠE, najVIŠE.
to me podsjeća na sport. novi rekordi se stalno obaraju. do kad? koja je krajnja granica vremena na 100 m?

Zato što dosada na neke ne djeluje niti malo poticajno. Nego suprotno. Pa onda završe vrlo često u grupi najgorih po disciplini.
Iako mi se tvoje sjedenje sa učenicima koji trebaju dodatnu pomoč ćini kako mudro zapošljavanje od strane učiteljice da ne bi bilo dosade.

[Cubana]

Zato što dosada na neke ne djeluje niti malo poticajno.

Ne dosada, nego pomaganje.

[Beti3]

ovo me je podsjetilo na neku davnu praksu (nostalgičar pa bog ) kad sam morala sjediti u klupi s najlošijim učenicima, i po znanju i po disciplini.

nije to bio moj izbor. možda mi je bilo i muka. al na kraju je osjećaj bio predobar.

di je ta praksa? zašto se djeca ne smiju dosađivati, zašto svaki trenutak moraju iskorištavati za više učenja, za razvijanje svojih interesa, potencijala, za JOŠ. zašto se ne bi odrekli dijela svojih potencijala da pomognu učeniku do sebe, pa umjesto da nauče zbrajati do 1000 dok svi zbrajaju do 100, nek se uče empatiji, prema slabijima, prema divljima, "zločestima", ovakvima i onakvima.

stalno se vrtimo oko znanja, iskorištavanja potencijala do maksimuma, i pro HS i anti HS ekipa je vođena s istim - djetetu pružiti VIŠE, još VIŠE, najVIŠE.
to me podsjeća na sport. novi rekordi se stalno obaraju. do kad? koja je krajnja granica vremena na 100 m?

cvijeto, ovako još uvijek jest. Barem u mom malom gradu sa samo jednom školom. Uvijek bolji učenici pomažu slabijima. I tako su riješene dvije muhe jednim udarcem; dosada i neznanje. Zar u metropoli nema više toga pomaganja na "drugarskoj" osnovi?

[seni]

ovo me je podsjetilo na neku davnu praksu (nostalgičar pa bog ) kad sam morala sjediti u klupi s najlošijim učenicima, i po znanju i po disciplini.

nije to bio moj izbor. možda mi je bilo i muka. al na kraju je osjećaj bio predobar.

di je ta praksa? zašto se djeca ne smiju dosađivati, zašto svaki trenutak moraju iskorištavati za više učenja, za razvijanje svojih interesa, potencijala, za JOŠ. zašto se ne bi odrekli dijela svojih potencijala da pomognu učeniku do sebe, pa umjesto da nauče zbrajati do 1000 dok svi zbrajaju do 100, nek se uče empatiji, prema slabijima, prema divljima, "zločestima", ovakvima i onakvima.

stalno se vrtimo oko znanja, iskorištavanja potencijala do maksimuma, i pro HS i anti HS ekipa je vođena s istim - djetetu pružiti VIŠE, još VIŠE, najVIŠE.
to me podsjeća na sport. novi rekordi se stalno obaraju. do kad? koja je krajnja granica vremena na 100 m?

duzi odgovor poslije.
kraci sada.

djeca se smiju i trebaju dosadivati. kada je to njihov izbor.

[seni]

o

di je ta praksa? zašto se djeca ne smiju dosađivati, zašto svaki trenutak moraju iskorištavati za više učenja, za razvijanje svojih interesa, potencijala, za JOŠ. zašto se ne bi odrekli dijela svojih potencijala da pomognu učeniku do sebe, pa umjesto da nauče zbrajati do 1000 dok svi zbrajaju do 100, nek se uče empatiji, prema slabijima, prema divljima, "zločestima", ovakvima i onakvima.

stalno se vrtimo oko znanja, iskorištavanja potencijala do maksimuma, i pro HS i anti HS ekipa je vođena s istim - djetetu pružiti VIŠE, još VIŠE, najVIŠE.
to me podsjeća na sport. novi rekordi se stalno obaraju. do kad? koja je krajnja granica vremena na 100 m?

osim sto u mom svijetu razmisljanje i znanje nema veze ni sa sportom ni sa rekordima (ali je simptomaticno da je to mnogima na umu kada pricaju o znanju i skolovanju) ja bih rado da mi netko objasni:

da li ja to dobro razumjem da djeca koja racunaju do 1000 prije nego idu u razred u kojem se to po planu i programu "dopusta" po defaultu ne pomazu drugima, ne razumiju druge, nisu empaticni?

zasto je empatija i pomaganje drugima u suprotnosti, obrnuto proporcionalno ili nespojivo sa zbrajanjem do 1000?
od koga dolazi taj ili ili?

kako mislis da se netko moze odreci svojih potencijala? onako ih odsarafi od sebe i baci u smece? zaista me zanima kako izgleda ta prakticna provedba.

pa me jos zanima, da li onda kada te potencijale "odsarafe" onda se mogu uciti empatiji, pomaganju drugima i drugacijima, "zlocestima" onakvima, ovakvima?
dakle onda, kada bi sami trebali iz nekog meni nejasnog cilja prestati biti ovakvi, onakvi, onda bi mogli "razumjeti" sve te druge "onakve i ovakve". vrlo zanimljiva misaona konstrukcija.

[cvijeta73]

osim sto u mom svijetu razmisljanje i znanje nema veze ni sa sportom ni sa rekordima (ali je simptomaticno da je to mnogima na umu kada pricaju o znanju i skolovanju) ja bih rado da mi netko objasni:

da li ja to dobro razumjem da djeca koja racunaju do 1000 prije nego idu u razred u kojem se to po planu i programu "dopusta" po defaultu ne pomazu drugima, ne razumiju druge, nisu empaticni?

zasto je empatija i pomaganje drugima u suprotnosti, obrnuto proporcionalno ili nespojivo sa zbrajanjem do 1000?
od koga dolazi taj ili ili?

kako mislis da se netko moze odreci svojih potencijala? onako ih odsarafi od sebe i baci u smece? zaista me zanima kako izgleda ta prakticna provedba.

pa me jos zanima, da li onda kada te potencijale "odsarafe" onda se mogu uciti empatiji, pomaganju drugima i drugacijima, "zlocestima" onakvima, ovakvima?
dakle onda, kada bi sami trebali iz nekog meni nejasnog cilja prestati biti ovakvi, onakvi, onda bi mogli "razumjeti" sve te druge "onakve i ovakve". vrlo zanimljiva misaona konstrukcija.

uf, nadala sam se da neće bit ovog dugog
ajd, upustit ću se, po redu, iako to sa seni nikako nije laka rabota

al malo kasnije

[seni]

ma volem ja tebe.