Jel me napao slastičar kad sam djetetu napravila tortu, pa još s ticinom, po receptu s foruma? Nije. Jel on to radi bolje, ljepše, češće, jel ima sistem, struku, opremu? Ima. a jel i ja mogu napravit tortu? Mogu. Jel mogu stotinu torti? Ne mogu, a on može. Ali tu jednu - mogu. I dvije, i pet. Nastavnik, kao i slastičar, ovlašten je da radi određeni posao, slažem se - profesionalno, i na veliko, i ima čitabu. I može pisati udžbenike, stručne članke, ima veliko iskustvo, svašta nešto.magriz prvotno napisa
Ali ljudi dragi - pa djeca NE MOGU skontati stvari struke koje bi im oni mogli prenijeti, čisto znanstveno. Djeca, ako su prosječna, mogu taman toliko koliko su im roditelji u stanju objasniti.
Za nastavnike je važno da znaju to neko znanje, ali više od toga važna je didaktika, pedagogija, psihologija, sam karakter čovjeka, osobnost. I ne bore se nastavnici za prava jer znaju sve valencije elemenata ili sve padeže ili štojaznam, nego jer rade težak posao u nemogućim uvjetima, s puno djece, bez opreme; osnovnoškolski nastavnik neće ispredavati ne znam koju nauku djeci od 10 godina, ali može ih odgojiti, zainteresirati, pripremiti tlo za daljnji rast, motivirati. A to može i roditelj; onaj koji procijeni da bi radije učio dijete doma, naravno. Za sve nas ostale - tu je nastavnik, ili taj slastičar koji profesionalno peče torte, ili pekara kruha (možemo sami peć, a možemo i kupit).
HS mislim da realno sagledava pitanje individualne nastave; ti vrlo brzo vidiš jel ti dijete vudreno na jezike, matematiku ili je zemljoradnik u duši, pa ćeš možda potražiti nastavnika kemije, ili više knjiga, ili CD.ova na tu temu; ili ćeš vidjeti da dijete pada u trans pri ideji da mu kupiš traktor i da sadi krumpir cijeli život, pa ćeš možda malo sjašiti sa valencija, i dati mu taman toliko kemije za prolaz, odnosno za ono što mu u životu treba. Ja znam tih valencija koliko te volja, a opet cijelog života nisam bila niti u jednoj situaciji da to primijenim, čak niti u križaljci. Ali bi mi neke druge stvari dobro bile došle; ali nije moja mama gledala u mene i formirala program za mene, po meni, nego neki čiča kojem su dali da formira kemiju za svih. Pa sad - nekom to da neku bazu, nekom uzme vrijeme za nešto u čemu bi se mogao puno više razviti. Ali deri po općem programu, pa ćemo vidit što će bit.
Uostalom, ovdje se na forumu i jest koncenzus da u školama nedostaje individualni pristup. U HS-u se sve bazira na tom pristupu.
Npr. da ja HS moje dijete, ono od mene ne bi dobilo ne znam kakvu tehničku naobrazbu. Ali ako skužim da ga to zanima - naučila sam ga čitati, računati, pretraživati Net, enciklopedije, znam naći relevantnu literaturu, odvesti ga u adekvatne muzeje, potaknuti ga i rasti s njime u njegovu proučavanju - pa nek uči. To je postavka HS-a.
HS-leri često nemaju klasičnu podjelu na 45 minuta - rade projekte, rješavaju probleme putem, i tako osposobljavaju djecu za istraživalačke procese, ohrabruju intrinzičnu motivaciju...
Naravno, HS dijete može i izgubiti - što ne bi imalo genijalnog, naobraženog učitelja kemije, fizike ili tjelesnog? I to je istina. Ali kad su na vazi svi faktori školovanja, ja sam uvijek iznova za to da postoji mogućnost izbora.
 |
|||
Odgovori s citatom
